I dok se drag queen estetika u gay club diskursu već svela na seriju dozlaboga dosadnih i zamornih klišeja, u teatru ona još uvijek (povremeno) pokazuje znakove subverzivne i intrigantne životnosti. To je dokazao i nedavni nastup sumanutog Davida Hoylea u riječkoj Filodrammatici u sklopu Zoom Festivala iza čega stoji agilna škvadra iz Drugog mora.

Riječ je o etabliranom performeru kojeg je angažirao i Todd Haynes za cameo ulogu Freddyja, člana Sladeova glam-rock benda (potonjeg je glumio Ewan McGregor) u remek-djelu »Velvet Goldmine« (Zlatni baršun), definitivno najboljem glazbenom komadu snimljenom u zadnjih dvadesetak godina.

Pamtimo i seriju njegovih sjajnih nastupa u londonskoj Royal Vauxhall Tavern, te one u kultnom showu »The Divine David Presents« i »The Divine David Heals« u produkciji etablirane britanske TV kuće Channel 4.

U Rijeci je Hoyle predstavio svoju najnoviju ludoriju »Escape From Oppression«, koja se na neki način nadovezuje na njegov mitski performans »Theatre of Therapy«, izveden u londonskom Chelsea Theatreu, u kojem je razgovarao s publikom smještenom na kauču koji je, pazite sad, pripadao slavnom psihoanalitičaru Sigmundu Freudu u njegovim londonskim danima dok je živio u Hampsteadu.

Hoyleovi nastupi emaniraju nevjerojatnu umjetnikovu moć komunikacije s publikom. Zato tijekom njegova nastupa u Filodrammatici publika nije skrivena u mraku dvorane, već su svjetla tijekom izvedbe stalno upaljena kako bi je on mogao vidjeti. Pritom on nije samo glumac, već i ironični psihoanalitičar, jer je nakon svih brojnih nastupa u stanju itekako dobro procijeniti gledatelja kojem se obraća. Detektirati njegove strahove, nelagode, sramežljivost, otvorenost i spremnost za interakciju.

Stare tetke

Već sama činjenica da Hoyle izbjegava »partijske« LGBT stereotipe i obraća se svakom gledatelju s »You’re the individual!« u kombinaciji ironičnog motivacijskog govora i ispovijesti, uz tek poneki song praćen MR zvucima, pri čemu je njegov seksualni i rodni diskurs posve nebitan, takav osobni pristup udaljuje umjetnika od njegova getoiziranog »queer« univerzuma, prizivajući dobre stare Fassbinderove riječi – »Homo ili hetero, sve je to isto«. Bitna je naša osobnost (individuality), a ne getoizirana pripadnost određenoj seksualnoj skupini.

Zato se na ekspresionističkom portretu jedne gledateljice koji je oslikao tijekom svog nastupa, nakon što ju je nasumce odabrao iz publike, Hoyle ne potpisuje nekim od tipičnih drag queen pseudonima poput Chantal i sl., već koristi svoje pravo ime i prezime.

Tako će se u svom nastupu obratiti i jednoj djevojčici koja je na predstavu došla s tatom, diveći se njenom srcu od crvenih šljokica na majici, kao evidentnom antipodu Hoyleovim poderanim najlonkama, dok će s jednom Španjolkom podijeliti njena iskustva vezana za katalonski referendum. Da, Hoyleov »Escape From Opression« je uz genijalnog Alaina Platela (šifra: Gardenia) definitivno najbolji gostujući »drag« na hrvatskoj kazališnoj sceni svih vremena.

Kad bi se i hrvatski film malo više oslonio na kazališne genijalce poput Hoylea i Platela ili na njihove filmske pandane poput Xaviera Dolana, koji također promatra »drag« u diskursu starenja (šifra: Laurence Anyways) ne bi mu se dogodili filmovi poput »Lavine« Stanislava Tomića zbog kojih se moramo smijati od muke, ako se već nismo crvenjeli od neugode.

Slični pristup temi koristi i Grlićev »Ustav Republike Hrvatske«, s još jednom man-in-frocks polovnjačom koja gluvari noćnim Zagrebom, prizivajući Jacquesa Nolota iz filma »La Chatte a deux tetes« (Mačka s dvije glave), koji tumara noćnim Pigallom. Krajnji cilj mu je gay porno kino, gdje će mu se dogoditi još jedna prolazna porcija oralnog seksa.

No dok Grlić u skladu s Tomićevim dramskim predloškom postavlja priču u hrvatsko otužno danas zadojeno ustašlucima, homofobijom i nasiljem, Tomić igra na čisti zahodski humor garniran idiotskim slapstickom, pri čemu je Robert Ugrina u ulozi druge žene sveden na karikaturu u kombinaciji lošeg vodvilja i skeča nekog redikula koji vapi za petnaest minuta slave, a čiji će nastup u jednako otužnom »Supertalentu« okončati velikim »Ne!«

U sridu

Ako je Tomić to imao na umu, tada je, zadržimo li se na nazivu nezavisne producentske kuće »Alka Film« i njena masterminda Joze Patljaka koji stoji iza njegova komada, pogodio u sridu. U pozitivni saldo ide mu urnebesni preludij s gej fotografom Miranom Kurspahićem i njegovim modelom u bijegu, te fini tretman gej para – instruktora skijanja Borka Perića i njegova ljubavnika Stojana Matavulja – koji za razliku od ženskih likova barem nisu svedeni na vulgarne i histerične karikature.

Kad bismo bili malo zločesti, nije Ugrina jedini »drag« u filmu, jer se lik kćeri koju potretira Ana Maras Harmander svojim grimasama doima poput ženske varijante Miroja »Čombea« Grbića iz TV serije »Lud, zbunjen, normalan«, čijem je humornom formatu Tomić očito naklonjen. Jer »Lavina« je ustvari pilot epizoda planirane TV serije (sitcoma?) koja je nadosnimljena u zadnjem trenu kako bi mogla biti prikazana u Puli u formi dugometražnog igranog filma.

No geneza YU i post-YU queera ionako pokazuje da je »drag« na ovim prostorima uglavnom sveden na karnevalsku klauneriju u maniri Mime Šiš iz kultne »Audicije«. Te tragove manje više slijedi i Ugrina u »Lavini«. Zato je našim men-in-frocks facama briljantni David Hoyle nalik svjetlosnim godinama udaljenom i krajnje nedostižnom planetu. Zato je prilično dubiozno očekivati od »Lavine« da će joj se dogoditi lavina gledatelja. U prvom vikendu prikazivanja privukla je tek 456 znatiželjnika. A iz riječkog Cinestara nestala je brže no što je u jednu od njegovih (najmanjih) dvorana ušla. Čisti »humor na umoru«. Kakva je u Tomićevu filmu i Adamova »ingeniozna« rima – Kad budem imao sidu, imat ću te u vidu.