RTL-ova reportera Rikarda Stojkovskog gledamo u emisiji “RTL Direkt”, a s nedavno održanog Izbora za pjesmu Eurovizije u Beču javljao se u informativne minute. O radnom rođendanu, prvom televizijskog javljanju uživo i temama s lica mjesta razgovaramo s Rikardom Stojkovskim.

Rikardo, vratili ste se iz Beča sa 70. Izbora pjesme Eurovizije. Jesu li se slegli dojmovi nekoliko dana u austrijskoj prijestolnici i kako opisujete svoj boravak ondje?

Tko god me pita jesu li mi se slegli dojmovi, moj je odgovor da sam na neki način još uvijek tamo (smijeh). Eurosong, i to njegovo 70. jubilarno izdanje moj je najveći teren do sad na RTL-u, a iz Beča sam se vratio prepun dobrih dojmova.

Snimatelj Teo Vukšan i ja uputili smo se iz Zagreba za Beč dan prije prvog polufinala, baš na moj 26. rođendan, kada sam se prvi put ikada i trebao javiti uživo u program RTL-a Danas.

Iako sam svaki dan ispred kamere, ovo je za mene bilo nešto totalno novo, jer ipak sad je na tebi da 3 minute pričaš uživo. Što izgovoriš izađe, što pogriješiš također izađe.

Htio sam se dan uoči početka javiti iz eurovizijskog villagea gdje su fanovi iz cijele Europe po cijele dane plesali i pjevali. I pola sata prije javljanja u Beču se doslovce nebo otvorilo i krenuo je ogroman pljusak.

Snimatelj i ja brzo smo pobjegli u press sobu u dvorani Wiener Stadthalle da se javim od tamo. Bio sam kompletno mokar, kiša nas je istuširala. I kako nisam imao puno vremena ni za strah ni za pripremu, na kraju je taj prvi live ispao možda i najbolji od svih.

A kroz cijeli tjedan sam ih odradio ukupno 8. Svaki mi je bio sve veći gušt, tako da bi trema nastala baš u trenutku kada bih krenuo govoriti. Za ta javljanja me tjedan prije puta pripremala moja šefica Mojmira Pastorčić, koja je čini mi se, odradila odličan posao.

A puno savjeta, svatko u svom stilu dali su mi kolege Darinka Trgo, Ivan Skorin, Petar Panjkota i Borko Brunović. Od svakog sam uzeo ponešto, i eto me u liveu.

70. Eurosong protekao je u maniri bojkota pet država, Rusija je pod suspenzijom duže vrijeme, Izrael je ostao u natjecanju što mnoge uznemiruje… Sve to baš ne potiče slavljeničku atmosferu kakva bi trebala vladati na svakom izdanju, a posebice na 70. rođendanu. Iz prve ruke, kakva je atmosfera bila na licu mjesta?

Baš sam se toga i pribojavao, budući da znamo da prosvjeda na Eurosongu ima unazad dvije godine otkad i traje rat u Gazi. S time da je ovo prva godina da natjecanje bojkotira čak 5 zemalja.

Zato sam mislio da će u Beču biti najviše prosvjednika, ali vidio sam ih svega desetak Palestinske zastave mogle su se vidjeti na puno balkona po cijelom gradu, ali ni nereda ni incidenata nije bilo.

Cijeli eurovizijski tjedan na kraju je protekao u tom glazbenom, šljokičastom i slavljeničkom stilu. A kad smo kod politike, zanimljiv je bio i moment sa Srbijom i njihovim žirijem.

Znamo da su Hrvatskoj dali 0 bodova, a naš žiri njima maksimalnih 12. Ubrzo nakon, sreo sam se sa kolegama iz Srbije, odmah su mi se krenuli ispričavati, rekli su da je prava sramota to što žiri nije dao baš ništa. Ali mislim da je publika iz Srbije rekla svoje s 12 bodova, tako da izgleda da smo mi i Srbi ipak „united by music“.

Pobijedila je Dara iz Bugarske s pjesmom „Bangaranga“. Po vašem dolasku u Beč, koje zemlje su bile predviđene za pobjedu i koliko je Darina pobjeda šokirala sve na licu mjesta?

Već prvi dan u dvorani upoznao sam influencera Kiki iz Walesa, i kada sam ga pitao tko mu je najbolji, odgovor je bio „Bangaranga for sure“. Ali nije mi bilo ni na kraj pameti da će do kraja tjedna Bugarska i pobijediti.

Puno se pričalo o pobjedi Finaca koji su uvjerljivo dugo vremena bili prvi na kladionicama. Mnogi su vjerovali i da je ovo prvi put da će pobijediti Australija. Ogroman hype bio je i oko Grčke koja je također visoko kotirala.

Cijeli press room se doslovno tresao za vrijeme njihovog nastupa. Naravno da je velik favorit kao i svake godine bio i Izrael. A meni je osobno najbolja bila Moldavija, čiji je predstavnik Satoshi također uzdrmao dvoranu.

Tako da pobjedu Bugarske stvarno nismo očekivali. Ali Darina pobjeda je pozitivno šokirala cijelu dvoranu, ali i press centar. Bilo je veselja, suza, vrištanja, jednostavno delirij.

Mislim da su mnogi slavili i to što Izrael nije pobijedio, čega su se mnogi pribojavali budući da je bečka policija za finale najavila oko tri tisuće prosvjednika.

Svakodnevno ste izvještavali o našim pjevačicama iz Leleka, no koliko ste mogli biti prisutni uz ostale izvođače?

Da budem iskren, nismo se puno ni mučili doći do drugih predstavnika, jer glavni je zadatak kroz cijeli tjedan bio pratiti naše Lelekice. Svaki sam dan snimao razgovore s njima, pratili smo ih na eventu koji su organizirali kolege s Wiwibloggsa gdje sam se i sam uvjerio da hrvatsku „Andromedu“ vole i Australci, i Amerikanci, i Brazilci.

Tada smo recimo jako dugo čekali da snimimo njihove izjave jer je navala i red za fotografiranje s njima bio ogroman. I same su mi tad ispričale da su se osjećale u najmanju ruku kao Britney Spears (smijeh).

Tako sam kroz tjedan sve bolje upoznavao Inku, Korinu, Laru, Juditu, Marinu. I na mene su ostavile predobar dojam, ne samo svojim nastupom, nego pristupačnošću te dobrom i pozitivnom energijom.

Što također vrijedi i za njihovu delegaciju, menadžera Tomislava Rosu, producenta Tomislava Štengla i urednicu Dore Maju Tokić, koja mi je nabavila famozne tetovaže Leleka, da i ja mogu imati jednu za javljanje uživo.

Što se tiče drugih predstavnika, sasvim slučajno sam u villageu upoznao Austrijanca Cosma, s kojim sam snimio razgovor i koji je također pohvalio i Lelek i Andromedu.

Kako opisujete publiku koja uvijek u velikom broju dolazi na Pjesmu Eurovizije; njihov odnos prema cijeloj priredbi, ali i izraelskim predstavnicima?

Publika je baš kao i Eurovizija – šarena. Nikad nisam na jednom mjestu vidio toliko šljokica, perika, šminke i ludih outfita. Iako je to glazbeno natjecanje, na neki način to je kao muzička olimpijada – pa sam isto tako vidio i jako puno zastava iz razno raznih zemalja.

Što se tiče odnosa prema priredbi, rekao bih da ti pravi fanovi koji godinama odlaze na Euroviziju to natjecanje doživljavaju kao neki ritual, ako ne i religiju. (smijeh)

Svi znaju apsolutno sve o prethodnim izdanjima, tko je kad pobijedio, tko je te i te godine bio na 2. mjestu, tko je što nosio od kostima, ma svaki detalj. Uvjerio sam se da jako puno ljudi cijelu godinu živi za taj jedan ludi tjedan u svibnju.

A kada je u pitanju odnos prema izraelskim predstavnicima, ne mogu se oteti dojmu da ih većina ljudi s kojima sam tamo razgovarao nije smatrala dobrodošlima.

Mnogi su se složili da je njihova pjesma kvalitetna, jer Izraelci očito imaju recept za pravu eurovizijsku stvar. Ali da se na licu mjesta osjetila podrška Izraelu, iskreno i nije.

Pogotovo kada se dogodio skandal na izraelskoj državnoj televiziji koja je ismijavala naše Lelekice zbog njihovih tetovaža, na što su se zgražavali brojni kolege s kojima sam razgovarao, od Ukrajine do Danske, pa čak i jedna novinarka iz Izraela.

Koliko je Eurosong izazovan za praćenje?

Itekako je izazovan. Ja Eurosong pratim otkad radim na RTL-u, tako da sam napravio puno priloga i o Letu 3, Babyju Lasagni, lani i o Marku Bošnjaku i svim drugim zanimljivostima koje nosi sam po sebi.

Ovo je ipak prvi put da sam fizički i otišao na Eurosong koji je dosad pratila kolegica Maja Oštro Flis, kojoj se također ovim putem zahvaljujem na savjetima i pripremi što će me tamo dočekati. Eurosong je zanimljivo pratiti jer na istom mjestu imate glazbu i kič, ali i politiku i FBI. Jedan teren, ali stotinu tema.

I za kraj, lijepo je bilo na društvenim mrežama vidjeti vaše druženje i kolegijalnost s reporterkom Nove TV Sarom Duvnjak tijekom dana u Beču. Poznajete li Saru od ranije te kako je došlo do silne podrške na terenu?

Saru sam kao i većinu kolega upoznao u press sobi na dan prvog polufinala. I odmah smo nekako kliknuli. Ranije sam je znao samo s ekrana, a u Beču mi je kroz cijeli tjedan dobro došla i kao odlična kolegica, ali i super prijateljica.

Snimili smo i video kada smo čekali proglašenje pobjednika gdje se vidi apsolutan delirij o kojem sam ranije pričao. I ona mi je puno pomogla oko savjeta za javljanje uživo, ali isto tako i oko pudera da ne blještim gledateljima. (smijeh)

Tako da sam stvarno imao super društvo kroz cijeli tjedan. Uz nju sam upoznao i Ivanu Prkić, urednicu i novinarku portala Eurosong.hr, kolegicu Antoniu Pešić Klanac s Dalmatinskog, srpske kolege Ognjena Nestorovića i Danila Mašojevića, čiji je smisao za humor jednostavno neprepričljiv.

A konačno sam uživo upoznao i autora Wiwibloggsa Cinana Sadulu, koji je inače i Bugar, pa sam i s njim slavio pobjedu njegove zemlje. Obojica smo se nadali da sljedeće izdanje Eurosonga dođe u neku balkansku zemlju, i eto ostvarilo se. Zato se nadam se da sljedeće godine gledamo u Sofiji!