RIJEKA Zamet je ispao iz elitnog razreda, kako je u Poreču odigrao protiv Bjelovara u kvalifikacijskom susretu za Premijer ligu, drugo nije ni zaslužio. Takvu igru riječkog sastava adekvanto je kažnjavao i rezultat, Zamećani su od prvih minuta bili »trkači olovnih nogu« kojima je maksimalan domet bio tri izjednačenja na otvorenju utakmice koju su odigrali kao da nije ona koja klubu život znači, to i dva izjednačenja u samom finišu bili su njihov krajnji domet.

Činjenica da je Bjelovar dobio golom u posljednjoj sekundi svakako je loša sreća, ali kako je odigrao, Zamet tu sreću nije nimalo isprovocirao. Publika je gledala kako je riječka obrana otvorila »šetalište Luke Ivanića« koji joj je zabio trinaest golova. Ionako presoljenu juhu Riječanima dodatno je zasolio posljednjim grumenom kada je prije posljednjeg zvuka sirene gurnuo Riječane u niži rang, gdje im je izgleda i mjesto nakon izdanja u ovoj sezoni.

Oscilacije

Kroz silne generacije obrana je bila sinonim za Zametovu igru, sada su se ovi junaci tužnog lika odrekli tog nasljeđa svojih prethodnika, koji su i najslavnijima znali zalupiti vrata pred nosom, a ovi su sada Bjelovarčane dočekivali s dobrodošlicom umjesto podignutih ili za faul isturenih, u ovom slučaju širom otvorenih ruku. I bez svog najboljeg igrača Lucijana Bure Bjelovar je djelovao kao da su oni, a ne njihovi suparnici, momčad iz višeg ranga, nadigravajući se s ekipom koja često nije znala gdje joj je glava, a gdje joj je rep.

Dovoljno je kazati da takva prezentacija nije izbacila niti jednog istaknutog pojedinca, već su svi redom imali uspone i padove, oscilirali su što je samo pojačavalo ionako veliku nervozu. Obrana je plod kolektivnog učinka, u ovom slučaju taj pojedinačni i zajednički rad je donosio takve plodove da su poentiranja Bjelovarčana bila neizbježna pojava kroz zonu iz koje se rijetko vidio onaj nužni pravovremeni izlazak na šutera, povlačenja »vrataru u krilo« su pak bila ona dobrodošla prilika suparnicima za održavanje vodstva.

Lutanje

Navijači su među inim uzdisali zbog čega se ranije nije pokušalo sa zonom »5-1« ili zbog čega matadoru Ivaniću nije priljepljen »flaster«. Nagledali su se lutanja i rotacija u momčadi, traženja neke relevantnije sedmorke, ali sličilo je to na pipkanje po mraku da se pronađe prekidač. Za Riječanima su silni dani pripreme za utakmicu, tolika analiziranja i snimanja igre Bjelovara, a onda su zaigrali kao da su pali s neba.

Vrsnim glumcima je puno manje potrebna pomoć režisera, a kada kao sada, što manje znaju glumci, tim više treba znati režiser, no trener Slaven Radić nikako nije uspio režirati preokret. U posljednje vrijeme već kao poštapalicu čujemo i onu o preuzimanju odgovornosti, u tom stilu je govorio vođa poražene momčadi.

– Kao trener ove ekipe odgovoran sam za sve što nije dobro. Apsolutno preuzimam odgovornost za ovaj poraz i nema šanse da ću pokazati na ijednog igrača. Detalja u igri je bilo puno, ali ovo je moj poraz i to je to. Žao mi je kao psu, dosta smo radili, smatram da smo se dobro pripremili. Jednostavno, nismo bili dobri kada je najviše trebalo, a to je moja odgovornost. Gol u posljednjoj sekundi? To je sport, nekada ti uzme, nekada te nagradi. Sada nam je uzeo.

Mi smo se stvarno borili, dečkima ne mogu zamjeriti na tome. Činili smo greške u napadu i obrani, ali smo se borili. Pristup je bio dobar, ali to je sve. Bjelovar je stalno vodio i stalno smo zaostajali, bilo je i 3-4 razlike. Radovalo me pri kraju što smo se vratili, ali nismo izdržali. Pogodak na kraju s 10 metara preko bloka govori sam za sebe – rekao je Slaven Radić poslije poraza od sastava Slavka Goluže, s kojim je svojedobno surađivao u Zagrebu.