Svestrani češki kontrabasist i skladatelj Miroslav Vitous osebujan je umjetnik po mnogo čemu. Jedan od pokazatelja za tu konstataciju leži u načinu dokumentiranja stvaralaštva.

Naime, za njega veliku težinu nosi tvrdnja da je za snimanje svakog albuma potreban valjan razlog, da ne treba snimati nešto što je slično bilo čemu do tada. To je velik izazov za sve glazbenike, a samo rijetki su u tome uspjeli, oni najkreativniji.

Za Vitousa je to uvijek bilo pitanje časti i dosljednosti, bez obzira na to svira li mainstream, free-jazz ili fusion, a u svakom od tih idioma ostvarivao je vrhunske rezultate.

Zato je novi album snimio čak deset godina nakon prethodnog. Zato je posegnuo za novim konceptom. Naime, album donosi izbor snimaka što ih je ostvario u raznim formacijama, od dua do orkestra. Snimao je u raznim prigodama od 2003. do 2010. u svojem Universal Syncopation Studiju u Pragu.

Znakovit naziv za studio koji je ovako objasnio u jednom od naših razgovora: »Universal zato što je moja glazba multidimenzionalna, dakle univerzalna, a Syncopations zato što se snažno oslanja na ritmički element glazbe.«

U skladu s tim, »Mountain Call« odražava njegovo cjeloživotno uranjanje u jazz i klasičnu glazbu te ravnotežu spontanosti, nijansi i filmske atmosfere.

Improvizirani dijalozi

Vitous je jedan od najkreativnijih improvizatora u jazzu. Izravna komunikacija, uključujući razmjenu poziva i odgovora, najvažniji je zahtjev koji postavlja u svojem glazbenom istupu i načinu suradnje.

To je njegov moto od samog početka karijere, od suradnje s Milesom Davisom preko one s Chickom Coreaom, Janom Garbarekom i Johnom Surmanom do sviranja u sastavu Weather Report kojeg je bio jednim od utemeljitelja.

On je buntovnik koji se bori protiv pravila, ruši postojeće norme i svojom svirkom izaziva na glazbene razgovore, spontane razmjene mišljenja.

»Volim biti slobodan«, rekao je. »Ne želim svirati ustaljenim načinom i pritom ne komunicirati s drugima.«

Album »Mountain Call« predstavlja najbolji primjer takvog načina djelovanja. Osam neuobičajeno kratkih izvedbi, niz improviziranih dijaloga i dvije suite, ostvario je u slobodnim improvizacijama s francuskim, u međuvremenu preminulim, multiinstrumentalistom Michelom Portalom koji u ovim situacijama svira klarinet ili bas klarinet.

Radi se o uzbudljivoj komunikaciji dvojice starih suradnika koji su razvili zajednički jezik i upoznali jedan drugoga u dušu. Primjerice, Portal je sudjelovao u snimanju Vitousovog albuma »Remembering Weather Report« iz 2009. Osim njihovih izvedbi, koje su potpisane kao zajedničke, ostale su navedene kao njegove autorske.

Gotovo jednako uvjerljivu komunikaciju ostvario je s američkim, također u međuvremenu preminulim, bubnjarom Jackom DeJohnetteom s kojim je snimio dvije izvedbe.

S njim je surađivao četrdesetak godina, u raznim situacijama, a slavni bubnjar mu se pridružio na snimanju Vitousovog albuma »Universal Syncopations« iz 2003. godine.

Iz više sfere

Tri izvedbe snimio je s trijom, uz bas klarinetista Boba Mintzera i bubnjara DeJohnettea, te članove Češkog nacionalnog simfonijskog orkestra kojima je ravnao upravo Vitous. Naime, ni klasika mu nije strana.

Kao šestogodišnjak počeo je učiti violinu, a kao desetogodišnjak glasovir, da bi se kao trinaestogodišnjak odlučio za kontrabas. Kao četrnaestogodišnjak započeo je studij na praškom konzervatoriju, gdje je diplomirao svladavši harmoniju, kontrapunkt, pjevanje…

Među ostalim, kao solist svirao je s Pittsburg Symphony Orchestrom i Music of Viva of Boston. Istodobno je počeo nastupati kao džezist. Kao dobitnik prve nagrade na natjecanju »Friedrich Gulda« u Beču dobio je stipendiju za školovanje na visokoj glazbenoj školi Berklee u Bostonu.

Pet izvedbi Vitous je ostvario u formaciji kvarteta, uz vokalisticu Esperanzu Spalding, sopran i tenor saksofonista Garyja Campbella i bubnjara Geralda Cleavera.

Osim što je autor tekstova, Vitous u tim skladbama koristi samplove. Naime, prije nego se odlučio na snimanje albuma »Universal Syncopations«, uzeo je sedmogodišnju pauzu od nastupanja kako bi se usredotočio na izradu orkestralnih biblioteka samplova.

Tražio je elektroničke zvukove koji bi mu pomogli u skladanju, ali je otkrio da ono što je dostupno na tržištu nije dovoljno kvalitetno. To ga je potaknulo da se posveti stvaranju simfonijskih samplova koje je zamišljao, semplirajući svakog solo svirača u orkestru.

Poseban je zvuk u izvedbama na ovom albumu, prvenstveno zbog kombinacije kontrabasa i bas klarineta koji u spoju čine mračan zvuk. Posebice je zanimljiv u izvedbi naslovne skladbe u kojoj Vitous, u duu s Portalom, svira gudalom.

Ovim albumom Vitous je još jednom redefinirao pristup improviziranoj glazbi, postavio model za daljnja istraživanja na tom području i zasigurno nadahnuo nove naraštaje glazbenih znatiželjnika, eksperimentatora.

Za njega, ta je inventivnost nešto posve jednostavno.

»To je nešto što primam iz neke više sfere, a ja sam samo medij koji prenosi poruku«, rekao je.