Uoči oproštajnog koncerta Parafa i objave kompilacije »Rijeka – Paris – Texas 2«, razgovarali smo s Goranom Lisicom Foxom, čovjekom koji je desetljećima jedan od ključnih kroničara i pokretača riječke rock scene. Od prvih dana punka i novog vala do današnje fragmentirane glazbene stvarnosti, Fox govori o mitu riječkog rocka, o tome može li bunt još uvijek imati stvarnu snagu te koliko današnja scena živi od nasljeđa, a koliko pokušava pronaći vlastiti identitet.

Uoči oproštajnog koncerta Parafa u Rijeci, očekujete li autentičnu punk večer ili nostalgiju za publiku koja želi još jednom prisjetiti se mladosti?

– Paraf je imao dvije različite faze izražavanja već u godinama svoje prve inkarnacije – prva faza bila je ujedno i rađanje punka u nekadašnjoj državi, a drugu fazu karakteriziralo je širenje ekspresije i estetike u različitim smjerovima, tada se to označavalo kao new wave. Novodobna inkarnacija benda združuje obje nekadašnje faze, uz dodatak novih ljudi i novih materijala, nastalih unazad 3, 4 godine, tako da i svirka koja slijedi u Rijeci donosi svega po malo. Naravno tu mora biti i nostalgije za dio publike, kao i informacija iz prve ruke za mlađe fanove koji žele čuti kako je zvučao premijerni riječki rock prije 45 godina, a i kakvu energiju donosi najnovija postava Parafa.

NERV POVIJESNOG TRENUTKA

Paraf je bio sirov, političan i beskompromisan, mislite li da takav nerv može preživjeti na pozornici 2026. godine?

– Tadašnji nerv Parafa bio je ujedno nerv određenoga povijesnoga trenutka, u kojem je urbana omladinska scena dobila svoj glas, gromko je obznanila buntovništvo i neki oblik »izdaje« ideoloških postulata tadašnjega društva, tadašnje društveno-političke zajednice. Tako kategorično negiranje estetskih standarda, pa i moralnih normi bilo je za tadašnje društvo šok. Taj povijesni trenutak je prošao, prošlo je vrijeme u kojem je glazba mogla donijeti toliki budnički i buntovnički idealizam. Stjecajem okolnosti Paraf ponovo djeluje u novim vremenima, svima je jasno da njihova današnja uloga ne može biti ista onakva kakva je bila nekada, sada su oni u ugodnom »bonus timeu«. Bend koji se vraća na scenu nakon 30 godina pauze može opuštenije ići kroz neke kreativne procese, stvaranje novih pjesama, koncertnu interpretaciju starih… Nema pritiska. Energija možda više nije onako eksplozivna, ali je više samorefleksije.

Kad usporedite Paraf nekad i danas, je li moguće da su ti tekstovi i danas, u nekom prenesenom značenju, jednako subverzivni i precizni u dijagnozi društva, ili se pokazuje da je kontekst u kojem su nastali bio ključ njihove snage?

– Vjerojatno drži oboje. Tekstovi punk i novovalnih bendova onda su premijerno obznanjivali neke stavove i ideje koje su možda i bile prisutne u uskim estetskim i akademskim krugovima, recimo književnosti, ali su za širu populaciju bili ili zabranjena ili barem nepoželjna zona. Upravo zato je njihovo glasno deklamiranje tada bio bitan događaj, ne samo glazbeni, estetski nego i socijalni, pa i politički. Ti tekstovi i danas mogu biti inspiracija pojedincima, a mnogima svakako ilustracija uloge glazbe kao katalizatora bitnih društvenih promjena. Danas je »već sve rečeno«, na sto načina, kroz najrazličitije umjetničke prakse pa i političke platforme, u sadašnjem globalnom ciklusu teško je biti jednako provokativan. Barem na političkom i kulturnom Zapadu je tako, možda bi mogli očekivati slično u autoritarnim i totalitarnim režimima, ako barem toliko omekšaju da pobunjenike i emancipirane žene ne bacaju u zatvore i ludnice. Možda se dogodi… u Kini, Rusiji, Iranu, arapskim teokracijama…

PRIJE SVEGA ENTUZIJAZAM

Ako ovaj koncert bude označen kao »kraj«, je li to doista kraj ili u domaćem rocku više ništa nije konačno, pa tako ni Paraf? Vidite li ovaj nastup kao definitivno zatvaranje jednog poglavlja ili ipak ostavljate prostor za neka buduća okupljanja Parafa?

– Znam da je dogovor sadašnjega članstva da se objesi uniforme na klin. Ali, tko zna što se može dogoditi ako za 20 ili 30 godina neko buduće vodstvo grada Rijeke pozove Parafe da otvore neku novu liniju kanalizacije ili trafostanicu…

S obzirom na to da ste s Parafom radili kao svojevrsni menadžer i kreativni katalizator, često vas se uspoređuje s Malcolmom McLarenom i njegovom ulogom u Sex Pistolsima, koliko ta paralela stoji i koliko ste svjesno sudjelovali u oblikovanju identiteta i provokacije Parafa, a koliko je to bilo spontano iz same scene?

– Sve je bilo spontano i iz same scene, i nema veze s Malcolmom McLarenom. Moje bavljenje riječkom rock scenom traje već skoro pet desetljeća, na raznorazne načine. S nekim izvođačima razvio sam vrlo posebnu, usku suradnju, prije svega su tu Paraf i Let 3, a s oba benda je to započelo u ona vremena i u osobnim mladostima, kada su se ljudi u glazbi i na »sceni« povezivali prije svega zbog entuzijazma. I s jednima i drugima povezivale su nas zajedničke ideje, estetika, ukusi, i to je potrajalo desetljećima. Odavno sam se iz Rijeke preselio u Ljubljanu tako da tako prisan odnos kao s Parafom i Let 3 nisam više mogao izgraditi s kasnijim generacijama riječkih rockera, ali sam na druge načine stalno prisutan. Dallas Records je, na primjer, objavio najveći broj snimaka riječke rock scene. To zadovoljstvo sudjelovanja traje i dalje.

»RIJEKA-PARIS-TEXAS«

Ove je godine objavljen i nastavak kultne kompilacije »Rijeka-Paris-Texas« iz 1987. koja i danas ima gotovo mitski status. Kad ste prvi put osjetili da je došlo vrijeme za njezin suvremeni nastavak?

– Odavno. Na kompilaciji »Rijeka-Paris-Texas« objavljen je živi dio drugog ili trećeg vala riječke novovalne scene, snimke bendova koji su bili aktivni te 1987. No deset godina prije toga, riječka punk i novi val bujali su u Rijeci i na Kvarneru, ali nije bilo dovoljno diskografskih izdanja, priličan broj izvođača raspadao se nakon par godina djelovanja. Kao što je poznato, tek nakon dva desetljeća objavljena je »Antologija riječkog novog vala«, trostruki CD koji je retrospektivno prezentirao većinu djelujućih izvođača u tom značajnoim desetljeću. Uz to, posthumno smo objavili i samostalne albume grupa Mrtvi kanal i Ogledala, te materijal iz prve faze djelovanja Grča. Bilo bi dobro da je već prije 20 godina objavio RPT 2 s tada aktualnim rock izvođačima. Stjecajem okolnosti to se nije dogodilo, nitko drugi nije se uhvatio toga posla, pa sam se toga uhvatio ja.

Kako ste pristupili selekciji izvođača za »Rijeka- Paris-Texas 2«? Je li kriterij bio kontinuitet, relevantnost, energija ili svojevrsni »osobni ukus«?

– Želio sam prikazati aktualno stanje urbane glazbe na Kvarneru – aktivni izvođači, ali ne oni koji djeluju već jako dugo i pripadali su također drugim dekadama. Zato na kompilaciji nisu npr. Let 3, En Face, Urban, Grč, Grad, Robert Funčić itd. Također koncepcija je bila zabilježiti glazbu koja je slična onoj kakva je bila na RPT 1 – po zvuku, po načinu djelovanja, pripadnosti određenoj sceni, recimo da je to u širem smislu rock-indie. Zato također nema ni jazza koji je inače prilično jak u Rijeci, nema ni DJ glazbe u užem smislu, pa ni specifičnih instrumentalističkih formi, a znamo da u Rijeci djeluje nekoliko vrhunskih gitarista, npr. Damir Halilić Hal, Frano Livingston, Elvis Stanić, Darko Jurković Čarli… Dakle, kompilacija ipak ima jasne okvire u stilskom i funkcijskom smislu, a unutar odabranih žanrova naravno da je dodatni kriterij bila kompetentnost izvođača, kao i kvaliteta odabranih snimaka.

Zapravo je kompilacija žanrovski puno »šira« od originalne koja je bila snažno vezana uz novi val i post-punk?

– Raznolikija je već i zato što je zastupljen puno veći broj izvođača i snimaka. Današnja raznolikost žanrova svakako je jedna od kvaliteta riječke scene, općenito je glazbena djelatnost danas bogatija, u smislu da se snima i objavljuje daleko više glazbe. U tom smislu stanje je neusporedivo s nekadašnjim, danas je puno jednostavnije i relativno jeftinije doći do tehnički dobre snimke, puno jednostavnije je i snimku objaviti. Štogod mislili o prednostima i nedostacima ondašnjega i današnjega društva, neosporno je da je danas ta vrsta kulturne djelatnosti u Rijeci razvijenija nego što je bila onda. Tako je zbog više uzroka, svakako je važan globalni tehnološki napredak, a također i slobodnije nastajanje i javno predstavljanje različitih oblika kulturnih praksi.

ZASIĆENI RADIKALNIM GIBANJIMA

Koliko je ovaj projekt, po vašem mišljenju, diskografski, a koliko kulturno-dokumentaristički čin? Koliko je važno da se glazba arhivira sustavno, a ne stihijski i entuzijastički?

– Ovo je definitivno daleko više kulturno-dokumentarističko izdanje nego diskografsko u uobičajenom smislu. Svi izvođači na kompilaciji imaju svoje karijere, svoja diskografska izdanja tako da im zastupljenost na kompilaciji nije poslovno bitna. Bitna je ideja koja se s ovakvim kompiliranjem naglašava: urbana glazba može biti i posao i karijera, ali je uvijek ujedno i kultura. RPT 2 je zapravo dokumentiranje jednoga segmenta glazbenoga stvaralaštva u Rijeci, jednoga oblika izražavanja i komunikacije, a ujedno možemo reći da je to i pregled suvremene rock scene u nešto širem smislu. Sustavno dokumentiranje trebalo bi biti jedna od zadaća institucija države, a mi iz privatne sfere možemo povremeno činiti geste kao što je ova.

U čemu je po vama ključna razlika između scene osamdesetih i današnje riječke rock stvarnosti?

– Živimo u prilično drukčijem svijetu. Ako uvažavamo ideju da je kultura prostor u kojem se društvo propituje, u kojem se izražava i nezadovoljstvo te potreba za promjenom, prostor u kojem se rađaju nove ideje i nova razumijevanja sebe, možemo reći da je riječki rock u osamdesetima zvonio, tresao, zahtijevao. Čak i u slučajevima kada to neki izvođač ili skladba nisu izražavali eksplicitno, možemo sve skupa razumjeti kao gibanje koje je tražilo novo i drukčije. Pogotovo to važi za punk i kasnije angažiraniji dio rock scene. S punkom se iskazalo da i izražavanje na manje sofisticiran način, u usporedbi s recimo kazalištem ili literaturom, može vrlo jasno artikulirati bunt i inicirati promjene. Tu vrstu pomaka, napretka u razumijevanju društva ili pak etabliranja novih senzibiliteta koji su posve ili djelomično zaobilazili tadašnja mainstream kulturne pa i političke prakse, u prošlosti su donosili različiti pokreti i gibanja: recimo beat literatura u Americi u pedesetima i ranim šezdesetima, hippy movement koji se je iz Kalifornije prelio na veći dio razvijenoga svijeta, zatim punk u Velikoj Britaniji krajem sedamdesetih, ili francuski novi val filma s početka šezdestih, njemački kraut rock u sedamdesetima, talijanski neorealizam u filmu u pedesetim godinama itd. Čini se da danas, barem na Zapadu, živimo u vremenu koje se zasitilo radikalnih gibanja, a i traženja alternativa – na nesreću dio te »ponude« sada nude raznorazni populizmi. Isto tako, znamo da je socijalizam u kojem smo nekada živjeli ograničavao izražavanje mnogih društvenih raznolikosti, pa je zato takvo društvo bilo pothranjeno na području kulturne spontanosti, istraživanja, disonantnosti od vladajuće ideologije. Naravno da je u takvom okruženju nešto bučno i drukčije imalo gromkiji efekt nego što bi moglo imati danas, nakon što se je 30 i kusur godina ispričalo i isprobalo »sve«, pa i mnogo štetnoga. U tom smislu ne treba ni od današnje riječke rock scene očekivati da proizvodi učinak kakav je proizvodila scena prije četrdesetak godina.

INFLACIJA GLASOVA

Rijeka se desetljećima naziva gradom rocka. Je li to danas još uvijek realna tvrdnja ili više mit koji se stalno mora iznova dokazivati? Koliko su današnji bendovi svjesni nasljeđa koje nose, a koliko su od njega namjerno emancipirani?

– Pa mislim da je Rijeka i dalje grad rocka, ali to samo po sebi ne mora biti shvaćeno kao najbitnija vrijednosna oznaka. To je činjenica, jedna od mnogih odlika grada, i nadam se da će kompilacija RPT 2 pripomoći da se razumije određeni kontinuitet i nasljeđe.

U osamdesetima se scena razvijala u »zapećku«, danas u digitalnoj prezasićenosti. Što je, po vama, teži okvir za autorski rad? Smatrate li da današnji mladi izvođači imaju manje strpljenja, ili su jednostavno prisiljeni reagirati brže nego prethodne generacije?

– Danas je sve lakše u onom osnovnom smislu kreiranja i bilježenja glazbene kreacije. S druge strane, danas skoro pa svaka osoba, ili barem osoba u urbanom okruženju ima svoj javni glas, i taj glas je na neki način čujan – ako ne drukčije, onda preko društvenih mreža. Međutim, to otvara niz civilizacijskih pitanja na koje ćemo tražiti odgovore u desetljećima koja dolaze. Očito je da npr. jako puno ljudi u svijet šalje negativne i destruktivne porive, očito je također da je nemoguće na neki način uvažiti sve glasove u toj kakofoniji, čak i kada bi svi bili pozitivni. Ako je već ranije postalo jasno da nam u demokracijama više nije dovoljan politički pluralizam jer on tendira k tome da primarno odražava interese manjega i privilegiranijega dijela društva (što je, ako pogledamo objektivno bilo slično i u realnom socijalizmu, mada na drugi način), pa smo govorili da je za zdravu zajednicu također neophodno imati i razvijene institucije civilnoga društva, slobodne i neovisne medije itd. – sada se suočavamo i s time da je čak potrebno ograničiti »čujnost« mase. Pa kako to izvesti, a da se opet ne vratimo u neki oblik jednoumlja, u represivna i autokratska uređenja. U takvom kontekstu se je, naravno, i važnost pojedinačnog istupa neke kreativne osobe, nekog umjetničkog i glazbenog djela jako promijenila. Definitvno je inflacija »broja svih glasova« smanjila važnost, jasnoću i čujnost svakoga pojedinačnoga glasa.

NEDOSTAJE MLADIH LJUDI

Kad biste danas bili dvadesetogodišnjak u Rijeci, biste li ponovo birali rock’n’roll ili biste tražili neki drugi oblik izraza?

– Pa ne znam u kolikoj mjeri je sve to bilo rezultat biranja, a koliko slučaja. Naravno, imaš neke intencije i afinitete, ali ipak bauljaš jer slučajnost gotovo uvijek subiva s objektivnim okolnostima u kojima se nalaziš, pa te sve to skupa zapravo gura nekamo dalje. Traženje inače počinje u dosta ranijoj dobi, a ne znam kada i postaje li uopće biranje dominantno odnosno važnije od traženja i nekih primarnih impulsa. Kao što smo ljudi i dalje fizikalno sastavljeni od 50,60 posto vode, tako smo i dalje životinje kod kojih je razum samo dio voznoga parka. Siguran sam da bi afinitet za glazbu kod mene izbijao ovako ili onako, ali mogao sam postati i novinar, pisac, odžačar…, a s znatno manje vjerojatnosti i košarkaš u NBA-u ili zubni tehničar.

Ako sve ovo stavite u isti kadar – Paraf, novu kompilaciju »Rijeka–Paris–Texas 2« i današnju scenu – što vam se čini da Rijeka danas više treba: još jedan mit na koji će se pozivati ili novu generaciju koja će taj mit konačno nadmašiti?

– Hm, što smo komotniji, to nam više treba – rekao bih da je tako generalno. Pa onda u tehnološki, socijalno i politički relativno razvijenom društvu imamo dojam da nam fali puno toga. Što je djelomice privid ili čak psihoza, ali je i kao takvo dio naše stvarnosti. U tom smislu i Rijeci nedostaje puno toga, ali nedostaje i Buffalu ili Bombaju, a sasvim sigurno i Čeljabinsku… Na konkretnom terenu glazbe, Rijeci možda najviše nedostaje više mlađih stanovnika, što bi donijelo više vitalne energije. A mitove danas svjesno stvaraju ili podržavaju prije svega veliki vjerski i politički sistemi. Ne vidim potrebe da neka generacija nadmašuje prethodne, samo zbog nadmašivanja, za to je bolji sport, a dobro je da današnja generacija poklonika urbane rock glazbe vidi sebe kao dio priče koja se je pričala i prije 40 godina, a mogla bi se pričati i nakon 40. Stvari se dopunjuju, ne moraju se nadmašivati. Kao u fizici – na Newtona se Einstein dogradio, a na ukupnu tadašnju fiziku dogradila se i kvantna mehanika. Sa svime time skupa bolje razumijemo sami sebe u svijetu.

VELIKI KONCERT U POGONU

Legendarni riječki punk bend Paraf objavio je novi singl i videospot »Refleksija«, snažnu i mračnu pjesmu koja u prepoznatljivom parafovskom rukopisu spaja oštru društvenu kritiku, atmosferičan zvuk i sirovu energiju. Objavom singla bend ulazi u završnicu priprema za veliki riječki koncert zakazan za 29. svibnja u Pogonu, koji će ujedno biti i posljednji nastup Parafa u Rijeci u sklopu regionalne turneje kojom obilježava 50 godina djelovanja. Publika će tom prilikom prvi put uživo čuti velik dio novog studijskog albuma »Paraf«, prvog nakon kultnih »Zastava« iz 1984. godine, ali i presjek najvažnijih pjesama iz svih faza benda – od ranih punk klasika do kasnijeg novovalnog razdoblja. Posebnu težinu novom albumu daje činjenica da su na njemu sudjelovale sve postave benda, zbog čega album nosi jednostavan naslov »Paraf«.

Uz Paraf, na koncertu će nastupiti i Grč, koji predstavlja novi album »Harmonija Spazmofilija«, kao i Kraljevi Termiti, nova inkarnacija kultnih Termita.

GLAZBU NIKADA NISAM
PRESTAO SLUŠATI KAO FAN

Slušate li glazbu danas više kao fan ili kao netko tko je cijeli život u sceni? Postoji li neki trenutak ili bend iz riječke povijesti koji vam je osobno zauvijek promijenio odnos prema glazbi?

– Puno je skladbi, scena, izvođača… iz svjetske glazbene povijesti koji su mi puno značili, glazbom se bavim desetljećima i svaki dan, pa drukčije i ne može biti. Cijelo to vrijeme glazbu slušam i profesionalno, kao dio svoga posla, ali ipak, nikada je ne prestajem konzumirati ni kao fan. Poslovno me sasvim sigurno ne bi moglo zanimati sve ono što slušam privatno – od klasike, prije svega klavirske, do jazza, bluesa, raznoraznih regionalnih pop-rock derivata kao npr. vjetnamski, kambodžanski ili tajlandski, pa zatim meksički mariachi, portugalski fado, indijski punjabi style, blizu mi je i suvremena DJ elektronika, stari i noviji psihodelični pop i rock itd.