Ne mislim više odgovarati za tuđe propuste. Ja mogu odgovarati za loš zakon, mogu odgovarati za to što nemaju uvjete, mogu odgovarati za kadrovsku infrastrukturu, ali ne mogu odgovarati za nečiji nerad.

Đ. već neko vrijeme ne gleda informativne emisije, preskače stranice u novinama s vijestima iz politike, bježi od crne kronike. Zapravo, trudi se činiti tako. Nekada joj ide bolje, nekada lošije. Proteklih dana lako je bilo poželjeti biti poput Đ., ili još bolje biti skovan od takvog materijala da se od njega odbija sve, biti recimo poput kakve teflonske tave. Samo, nije čovjek teflon ni kad se trudi biti. A možda bi bolje bilo da jest nego da je ovo u što se pretvorio.

Proteklih dana vijesti su bile one najgore moguće. Momka od 19 godina, maturanta koji se trudio zaraditi štogod tako što dostavlja hranu, momka pred maturom i fakultetom, dobrog košarkaša ubio je monstrum dok mu je dostavljao pizzu. Luka Milovac je ubijen. Zlotvor je Kristijan Aleksić. I zlotvora je lovila policija svake vrste dok je grad strepio od onog kojeg su se godinama, očito s pravom, bojali. Ubojica je uhvaćen, ali za Drniš, grad u kojem se ubojstvo dogodilo, više mira ni spokoja nema. Previše je tuge i previše je ljutnje i previše nesreće i da je metropola, a gdje neće biti za Drniš. Ovakve stvari se događaju negdje daleko, u Americi nekoj, ne u zemlji koja, ako išta, daje taj osjećaj sigurnosti. Ovakve stvari se događaju samo na filmu, u serijalima, a i tamo taman tako da se čini kako se spriječiti i nisu mogle. Ovo svirepo ubojstvo se međutim moglo spriječiti samo da su svi u sustavu radili svoj posao. Ili radili nisu, ili sustav ne valja. Ili je i jedno i drugo. Aleksić je već ubio i bio za to osuđen. Aleksić je živio od socijalne pomoći taman da sustavu bude poznat. Aleksić je izrađivao oružje iz kućne radinosti. Aleksić je ulijevao strah u kosti susjedima, prodavačicama u dućanu, mladosti. Aleksića je trebalo motriti u najmanju ruku. A kad bi štogod i došlo na sud uz njega vezano, prijava kakva, kiselila se tamo godinama jer nije prioritet. Jer ima predmeta starih i 15 godina koji još nisu stigli na red. Jer se svi predmeti tretiraju isto, makar ne može onaj koji doma istražuje smrtonosno oružje i koji je već jednom ubio biti isti k’o drugi.

Dok se ljudi spontano okupljaju na trgovima ne bi li tražili odgovornost onih zbog kojih je sustav i opet zakazao, kreće loptanje odgovornošću. Oni u pravosuđu pravdaju se suhim birokratskim jezikom. Spominju se članci zakona, sudovi upiru prstom u tužilaštvo, tužilaštvo u sudove, spominje se manjak ljudi, jalova praksa, manjkavi zakoni, čini sve da se krivnja skine sa svojih pleća. Političari to čini i gore dok bestidno pokušavaju ušićariti koji poen. Svakim danom se više zaboravlja da dobrog momka Luke više nama. Smrt se koristi za vlastito preživljavanje i to je, najblaže rečeno, neukusno. Odgovornost više ne spominje nitko, osim onih što mirno prosvjeduju. Umorit će se i oni, pa će i opet biti isto. Odgovornost više ne spominje nitko otkada je ministar pravosuđa, upitan kani li odstupiti, gotovo pa ljutito poručio: »Ne mislim više odgovarati za tuđe propuste. Ja mogu odgovarati za loš zakon, mogu odgovarati za to što nemaju uvjete, mogu odgovarati za kadrovsku infrastrukturu, ali ne mogu odgovarati za nečiji nerad.«

Odvajkada se na ovim prostorima pričala ona priča o japanskom dužnosniku, japanskom ministru prometa koji nije dvojio ni trena što mu je činiti kad je jedan od vlakova na odredište stigao minut kasnije nego li je u voznom redu pisalo. Čovjek je momentalno pokupio stvarčice s radnog stola pa uz ispriku i gorko kajanje kaznio sam sebe. Djelovalo je onomad poput kakve bajke, nestvarno skroz, makar je istina živa. Ima zemalja, ima društava u kojima važnije nema od časti i odgovornosti. Pa se priča o japanskom ministru u nas prenosila s koljena na koljeno koji god sistem da smo živjeli, tko god da je na ovim prostorima vladao, koja god stranka krojila zakone. A nije »ludi Japanac« ostavku dao jer mu je to milo, vjerojatno se vrtio noćima ne bi li naš’o načina da ublaži jad. No, postoji nešto što se zove politička pismenost, politička kultura, moralna odgovornost, pa ako ćemo i ona zapovjedna. Nije ministar vozio vlak, niti krpio prugu pa da je vlak taj dan umjesto 500 na sat letio samo 480, ali nije ni pobjegao od istine da je u odgovornom lancu on onaj prvi. I kad zakasni vlak, ministar ode. U nas ministar ode tek kad ga ulove s rukama što su do vrata u pekmezu, ili kad bahat pregazi kakvog čovjeka, ili kad puca iz kalašnjikova. A i kad ode jer su ga ulovili na djelu, sudovanje se čeka i traje godinama dok baš svi ne zaborave na ministra taman toliko da sud može izreći neku simboličnu kaznu. Eto takav je sustav.

Ministar Habijan ili nikada nije čuo za priču o savjesnom japanskom ministru prometa, ili je politički nepismen, ili je samo naučen da ne mrda s mjesta do zadnjeg trena. Zašto bi on dao ostavku kad nisu kroz stoljeća ni drugi!? A zašto ne! Možda bi jedna obična ostavka učinila više za ozdravljenje društva nego stotinu naknadno najavljenih reformi koje će pravosuđe, evo sutra, učiniti učinkovitijim. Možda bi jedna ostavka učinila makar to da više ne sliježemo rezignirano ramenima na svaku nevolju koja nas zadesi, da nam ne bude normalno ono što normalno nije, da shvatimo da nam je svima zajedno djelovati, govoriti, boriti se za bolje, bolje sudstvo, zdravstvo, školstvo. Možda i ne bi, ali u ovoj zemlji ionako nećemo nikada doznati što bi bilo. U nas se ne odgovara za tuđe postupke, ali bome ne odgovara se ni za svoje. Habijan će to koji dan kasnije drukčije sročiti, reći otprilike kako je najlakše dati ostavku. Tako bi, reče, i njemu bilo lakše, ali, dodade, on je odlučio ići težim putem i mijenjati stvari. Mašala. Dobro je znati kome je tu zapravo najteže.

Udruga za promicanje mentalnog zdravlja »Svitanje« u suradnji s Centrom za kulturu Trešnjevka ima program »Priče koje liječe«. Pisci dolaze i čitaju priče onima na koje najčešće zaboravljamo. Slučaj je htio da je jedna mlada studentica najprije došla poslušati priče, a onda studijske nastave radi otišla do Sabora. I nije, veli, da nju i njene kolege nisu u Saboru dočekali neki mudri ljudi, ali nije joj trebalo ni dugo da joj se učini kako se ta dva svijeta jedva dodiruju premda onaj saborski ovom o kom skrbi udruga zakonima uvelike kroji život. Jedni o drugima na znamo skoro pa ništa. O Drnišu jedva da znamo išta. O mladosti u našim malim mjestima ne znamo ništa osim za izbora, o tome koliko se daleko čini ta svijetla budućnosti kad si na periferiji ne znamo ništa. Uvijek je netko na repu. Opravdanja su uvijek ista; fali ljudi, fali novca i krivi su oni prije i oni koji kane doći poslije. Zato Đ. nastoji ne gledati informativne emisije, preskakati stranice u novinama s vijestima iz politike, bježati od crne kronike. Trudi se činiti tako i nekada joj ide bolje, nekada lošije.

Proteklih dana lako je bilo poželjeti biti poput Đ., ili još bolje skovan od takvog materijala da se od njega odbije sve, biti recimo poput kakve teflonske tave. Samo, nije čovjek teflon, ne bi smio biti ni kad ga uče da je tako najbolje.

»Ne mislim više odgovarati za tuđe propuste. Ja mogu odgovarati za loš zakon, mogu odgovarati za to što nemaju uvjete, mogu odgovarati za kadrovsku infrastrukturu, ali ne mogu odgovarati za nečiji nerad«, rekao je ministar pravosuđa. Na televiziji izvještaj s prosvjeda u Drnišu i Drnišanin koji veli: »Ja bi volio da su neki i prije podnijeli ostavku iz moralnih obaveza. Ali, očito u Hrvatskoj to nije slučaj. Bilo je raznih tragedija i nitko nije makar to uradio. A bilo bi osnovno i najnormalnije«.

I bi, da smo Japan.