Kolektiv Vakat. Mlade žene koje pjevaju gangu. Mlade urbane žene koje pjevaju tradicijski napjev kojeg se jedva dade igdje više vidjeti i čuti. A ne tako davno ganga je bila važna, prostor posvemašnje slobode.

Pa će biti i opet sudeći po onom što je Kolektiv Vakat izveo u sjajnom prostoru udruge Kontejner. Pa će biti i opet sudeći po onom što nam govore članice Kolektiva Dunja Bakić, Buga Bosanac, Martina Novosel i Ana Vujasić. Ništa manje važno nije ni spomenuti Ivu Ćurković Spajić i Evu Balažin koje su zaslužne za kostime i vizual te dramaturginju Ellu Bogadi, a svoj obol su izvedbi dale, što glumom što glazbom, i Sanja Milardović i Sara Renar.

BABA BI BILA SRETNA

Prvo što moram pitat Bugu nakon odgledanog jest što bi joj baba rekla da je nastup mogla vidjeti? Misli li da bi bila zadovoljna što je joj je tekica sa zapisanim stihovima gange njene mladosti i života završila u unukinim rukama?

BUGA: Moja je baba bila vrlo mudra, sjajno je pričala priče i s malo je riječi znala izraziti srž. U našoj se kući uvijek puno razgovaralo o koječemu, a ona je razgovore i rasprave znala sažeti i razriješiti jednom kratkom rečenicom.

Nedavno sam u svojoj staroj bilježnici pronašla njezin citat koji sam zapisala dok je još bila živa: »Dašta se kaže: piva ki slavuj. A sad više nema ni slavuja ni gange.« Da je moj baba živa, nazvala bih je jutro nakon izvedbe i rekla bih joj da gange opet ima, a da ću joj pronaći i slavuje.

Baba bi bila sretna. Znam da nas ne bi došla slušati u Zagreb jer ga nije voljela, ali mi bismo došli k njoj u Drinovce.

Nakon odgledanog jasno mi je zašto se kolektiv zove Vakat. Vrijeme je uistinu da žene progovore o svemu što ih muči, o položaju u kojem su, sudeć i po gangi, od pamtivijeka na ovim prostorima? No, zašto se moralo progovoriti kroz gangu?

DUNJA: Govorimo i pjevamo o pitanjima i položaju žena na ovim prostorima jer smo odavde, ali mnoge od tema koje adresiramo su univerzalne, poput naslijeđenih generacijskih obrazaca ili podređenosti patrijarhalno-kapitalističkom društvenom okviru. U vremenu inflacije sadržaja, ganga je, čini nam se, izuzetan medij za progovaranje o važnim temama: kratka, jezgrovita, i snažna.

U samo dva deseterca, koji su najčešće formulirani kao neka vrsta pitanja /konstatacije te odgovora/ razrješenja, ganga sažima ono najbitnije. Način na koji se ona izvodi – iz nutrine, iz čitavog bića, glasno i s namjerom – podcrtava poruku koja ostaje rezonirati još dugo nakon što smo je otpjevale odnosno čule.

ANA: Dvostih gange vrlo je kratak, ali zaokružen oblik izražavanja kojim se može prenijeti čitav raspon emocija te različite duhovite, ali i ozbiljne poruke, sažete u svega nekoliko riječi.

Gangom se često znala izreći kritika, izraziti ljutnja, veselje, šala ili poneka skrivena poruka ili komentar.

Foto: Davor Kovačević

HRABROST, VJERA I VJEŽBA

Ajde da objasnimo što je ganga i odakle dolazi? Onda i da objasnimo kako su se na gangu »navukle« članice Kolektiva koje nisu porijeklom iz krajeva gdje se ganga pjeva, što ih je kod gange osvojilo?

ANA: Ganga je dvoglasno pučko pjevanje karakteristično za područje Hercegovine i Imotske krajine, u kojem jedan glas pjeva riječi pjesme, dok ga drugi glas, ili više glasova u unisonu, prati priginjanjem.

U većini slučajeva tekst gange pisan je u desetercu. Pjesmu započinje pivač, a zatim mu se u drugom dijelu pridružuju gangaši koji svojim priginjanjem djelomično prekriju riječi pjesme.

Tako značenje u prvom dijelu ostaje jasno, dok je u drugom dijelu ponekad skriveno glasnim ganganjem pa često nosi i prikrivenu poruku, nerijetko čak i suprotnu od onoga što se jasno čuje na početku pjesme. Volim pjevati tradicijsku i etno glazbu pa sam, u želji da što bolje naučim tradicijske načine i tehnike pjevanja, naišla i na školu gange.

Tradicijske načine pjevanja najbolje je učiti od ljudi koji su odrasli u krajevima iz kojih to pjevanje potječe, zato treba iskoristiti svaku priliku da se od takvih stručnjaka uči i sluša kako oni to izvode.

Rođena sam u Zagrebu i nisam imala puno dodira s krajevima u kojima se ganga pjeva, osim kroz priče o svojoj imenjakinji, prabaki koju, nažalost, nisam upoznala.

Zato mi je cijeli taj svijet u početku bio potpuno nepoznat. Moram priznati da su me najviše osvojili i privukli ljudi koje sam upoznala u Školi gange, s kojima sam se povezala i sprijateljila, a koji su mi približili gangu i hercegovačku kulturu.

Sada mi sve to djeluje vrlo blisko i drago. Ove zime imala sam priliku nastupati i na Božićnom silu u Grudama, gdje sam doživjela kako izgleda kada se netko godinama bavi gangom i kada je u njoj odrastao.

Za dobro pjevanje gange potrebno je puno slušanja i mnogo godina vježbe. Naizgled su sve te melodije vrlo slične, ali što ih više slušam, sve više primjećujem detalje koji razlikuju jednu melodiju od druge.

Naravno, svaki će pivač otpjevati istu melodiju na drugačiji način, ovisno o boji glasa, emociji i prilici. Sve mora biti vrlo precizno i usklađeno – obje su dionice napjeva melodijski strogo određene – ali pritom trebaju zvučati opušteno i slobodno.

DUNJA: Ganga mi je isprava bila vrlo zahtjevna za slušanje kao i za pjevanje – za oboje treba određena doza hrabrosti, vjere i mnogo, mnogo vježbe.

Kad mi je Buga predložila da radimo projekt s gangom, prije otprilike godinu i pol dana, to me ujedno zaintrigiralo i pomalo prepalo; mislim da je ključna bila bilježnica njene babe, u kojoj se čitaju briljantni, i predivni, i razarajući stihovi.

Odlučila sam uroniti u gangu, a taman u to vrijeme kretala je Škola gange u kojoj sam naučila i teoriju i naslušala se, ali i probila led s pjevanjem. Meni su najzahtjevniji tehnički elementi bili čuti točno što se odvija u pojedinoj gangi, budući da ne postoje notni zapisi i razmaci između tonova, odnosno intervali su vrlo mali, uglavnom sekunda, a s pjevačke strane naučiti pravilno raditi priginjanja.

Dunja Bakić, Foto: Davor Kovačević

ONO ŠTO NISU MOGLE REĆI

Da je samo pogledati koji stariji hrvatski film u kojem je Dalmatinske Zagore ili gastarbajtera činilo bi se da je ganga, baš k’o i rera ili ojkanje, rezervirana bila za muški svijet. Očito nije tako. Jesu li žene ipak gangale da nitko ne vidi, ili su kroz gangu suvereno na glas govorile sve ono što drugim kanalima i nisu mogle govoriti?

BUGA: Ima jedna znakovita ganga koja dobro odgovara na vaše pitanje: »Zapivat ću i ako sam žena, nisu moja usta zatvorena.« Žene su gangu pjevale oduvijek, kao i muškarci, no stihovi i kontekst u kojem su je izvodile razlikovali su se od muškoga ganganja. Muškarci su gangu, osim pri radu, velikim dijelom pjevali u krčmama, u kojima ženama nije bilo mjesto.

Pjevali su o barabama, ženama, hrani, vojsci i oružju. Žene su gangu pjevale dok bi radile, pripremale objede za obitelj, uvečer nizale duhan ili išle na sijelo.

Ženske gange često tematiziraju teške životne uvjete i očekivanja koja je tadašnje društvo imalo od njih; a ni današnje nije mnogo drugačije.

Čini mi se da su žene u gangama govorile ono što su se, možda, bojale reći naglas, a da su muškarci gangama naglašavali ono što i inače govore. Puno ženskih gangi tematizira potrebu za udajom, kao i njezinu nužnost, obiteljske odnose, ženske jade i težinu na srcu, kao i nasilje koje su žene trpjele unutar obitelji.

Tematizira desetercima koji iza jednostavnosti i humora nerijetko kriju veliku bol kao u onoj: »Pivam pisme dok me neko trisne, neka trisne, ja ću pivat pisme.« Mnoge su gange bile i vrlo duhovite, sarkastične, pune crnog humora i slobode. Ganga je ženama služila kao neka vrsta ispovijedi bez pokore.

Sanja Milardović, Foto: Davor Kovačević

AKTIVISTIČKE PORUKE

Kolektiv nema dvojbe, ganga je vama platforma i za ozbiljne, aktivističke poruke koliko i za manifestaciju vlastitih stanja i promišljanja. Za nastupa, za slušanja bajke što se čita, meni se učinio ključan spomen spoznaje. Spoznaja ubija, govore ženama. Zato ih, valjda, treba ograničit na prostor kuće. Ubija li spoznaja i dan danas? Što ćemo s onima koji u svemu, u tome što ih se sa spoznajom plaši, ne vide ništa sporno?

DUNJA: Naš je kolektiv i nastao iz potrebe da naše vlastita promišljanja i borbe pretočimo u angažiranu umjetnost. Ovo je prva u nizu izvedbi koje se odvijaju oko obiteljskog stola i u njoj se bavimo prvenstveno temom spoznaje, odnosno šutnje naspram govora. Spoznaja ubija, govore ženama, no prava je istina da spoznaja ubija kontrolu.

A žena nad kojom nema kontrole opasna je za patrijarhalno-kapitalistički okvir u kojem živimo. Pa tako žena koja bira nemati djece, na primjer, već je žena koja, sistemu kakvog poznajemo, pruža otpor.

Društvo je najsigurnije kada žena šuti u četiri zida. Osloboditi se toga nije lako, no moguće je. Za to nam je potrebna zajednica, podrška, potrebno je iznova i iznova govoriti, izgovarati, pjevati i galamiti.

Ako dovoljno dugo, dovoljno uporno i dovoljno glasno govorimo, tako će i oni koji ne vide ništa sporno u društvu kakvo jest, odluče li zaista pogledati u sebe i oko sebe, možda spoznati.

EVA: Mene je ova bajka nagnala na razmišljanje o samoj težnji prema znanju o pozadinskim sustavnim silama i dinamikama koje oblikuju naše živote. Kroz priču i arhetip kraljevne vidimo koliko je taj proces složen, često bolan i zahtjevan.

Da bismo došli do dubljeg razumijevanja sebe i svijeta, moramo izaći iz narativa u kojem smo odrasli i koji nas je oblikovao kako bismo mogli vidjeti dalje od same površine stvarnosti.

Vile vidim kao arhetip žena koje nose određenu vrstu intuitivne i generacijske mudrosti – to su žene bogate životnim iskustvom, koje je patrijarhalni sustav kroz povijest, mitove i bajke marginalizirao, demonizirao i označio ludim vješticama.

Figure žena koje u bajkama žive same u šumi, uče od biljaka i životinja, zapravo su hrabre čuvarice znanja, one su pod cijenu odbacivanja od društva ipak odlučile izabrati slobodu i kao dar su dobile znanja i sposobnosti da liječe, savjetuju i prenose svoje unutarnje bogatstvo mlađim generacijama.

Kroz kostim smo vilama htjele naglasiti upravo tu poziciju. Samim time što nose traperice i crne marte, iz perspektive društvenih normi i standardnih arhetipova vila one su buntovnice.

Istovremeno zadržavamo tradiciju kroz elemente hercegovačke narodne nošnje poput dukata, vela i crvenih kapa. U jednom trenutku vile otkrivaju lica, što simbolički predstavlja izlazak iz sjene i suočavanje sa strukturama koje su nas pokušale uvjeriti da nismo dovoljno vrijedne slobode i autentičnog izražavanja.

Taj čin nije odbacivanje tradicije, već njezino ponovno prisvajanje i prilagodba današnjem kontekstu. Tradicija tako prestaje biti prostor kontrole i postaje prostor mogućnosti, dijaloga i transformacije – živa materija koju želimo integrirati u sadašnjosti ali ne pod uvjetima supresije ženskog tijela i glasa.

Uz Gangu čita se »bajka«, a pjevanje prati elektronska glazba. Zašto bajka, zašto elektronika i zašto je valjalo sjesti za stol da se neke stvari izgovore?

BUGA: Prva izvedba u našem ciklusu govorila je o djetinjstvu i obitelji. Mnogi od nas kao mali čitali su bajke. Meni ih je baba čitala kada bismo ljetima na miletuši čuvale koze.

Kad si mala, pratiš radnju i upijaš slike, ali ne percipiraš moral i obrasce koje ti bajke subliminalno prenose. Inspiracija za pisanje teksta došla mi je kad sam nedavno uzela u ruke svoju knjigu bajki iz djetinjstva.

Čitajući ih iz odrasle perspektive, shvatila sam koliko je u njih utkane mizoginije i očekivanja od žena da budu pokorne određenom moralnom kodeksu. Također, žene koje bi u bajkama našle izlaz iz takvog sustava, bile bi mahom prozvane vješticama i slijedila bi im okrutna kazna.

Najviše se kažnjavalo žene koje su doprle do spoznaje i javno je izgovarale. U našem judeo-kršćanskom svijetu, spoznaja je temelj prognanstva iz Rajskoga vrta.

Pitala sam se, radi kakvih bismo spoznaja danas bile kažnjene. Što to osjećamo, mislimo ili šapućemo, a strah nas je naglas reći da ne bismo bile osuđene u našem društvenom okviru.

Napisala sam bajku o kraljevni koja na jednoj planini pronađe vile. Vile joj za nagradu što ih je pronašla (ili za kaznu) otkriju da osim života koji kraljevna vidi svojim očima, postoje životi skriveni u ljudskim glavama i srcima. Nakon te spoznaje, kraljevna od šoka zanijemi.

Elektronika je u našim izvedbama element kojim suvremenom uhu, nenaviknutom na njezine intervale i auditivnu kvalitetu, olakšavamo slušanje gange. Kao i kostimi, ona naglašava poruku koju gangama želimo prenijeti. Uz to, ganga je vrlo ritmična forma koja se lako uklapa u elektronički i ambijentalni soundscape.

U jednom trenutku, kraljevna s vilama sjeda za stol; počinju se međusobno slušati.

Taj trenutak zajedništva i dijeljenja iskustava slika je onoga što za mene Vakat jest: mjesto u kojemu se možemo osjećati sigurno govoriti o svojim iskustvima, bez obzira na naša politička, vjerska i ina stajališta.

Svi smo mi slični, ista nas je zemlja rodila, isti zrak udišemo, a razlike među nama samo su sitni vršak planine koji ponekad strši i udaljuje nas, a kad pogledamo izdaleka, te razlike zanemarive su u odnosu na razumijevanje i bliskost koju si možemo pružiti i za kojom danas svi žudimo.

Moram posebno zahvaliti Sanji Milardović i Sari Renar što su nam se pridružile u ovoj izvedbi, radile, promišljale, bivale s nama i pomogle stvoriti nešto jako lijepo.

DUNJA: Blagovaonički je stol mjesto objeda, okupljanja, ponekad slavlja, ali i nasilja, prešućivanja, strahova. U jednom trenutku izvedbe sve sjedamo za stol i slušamo i gledamo istinu.

Istina je često bolna, ali je ključno spoznati je, kako bi se dogodila promjena. A za spoznaju, posljedično i promjenu – kako osobnu tako i društvenu – bitno je kolektivno iskustvo, podrška i dijeljenje.

ANA: Svaki dio ciklusa bavi se određenim temama.

Kada smo započele pripreme za ovaj nastup, prva proba izgledala je tako da smo sve zajedno sjele i razgovarale o svojim sjećanjima iz djetinjstva, razgovorima za stolom i stvarima koje su nas mučile tijekom odrastanja.

Kasnije su neki dijelovi bajke, a i deseterci gangi koje smo birale proizašli upravo iz tih razgovora, što mi se čini jako važnim, da je u nastup utkano nešto naše osobno.

IVA: U konzervativnim sredinama najgore što žena može učiniti za stolom je galamit’. Obiteljsko objedovanje često je događaj u kojem dolazi do međugeneracijskih dinamika u kojima se perfidno ucjenjuje i pokušava dominirati nad onima koji se »ne uklapaju«.

Nerijetko se i dalje od žene očekuje da bude »pristojna«, i »lijepa«, nikako pretjerana; mora se svidjeti drugima, ali paziti da u svom izričaju ne »zastrani«, svojim odijevanjem trebala bi odati poštovanje prema obitelji i blagdanu koji se svetkuje. U takvom okruženju, mizoginija se nastavlja kroz skrivene obrasce ponašanja i komentare, od podrazumijevanja da žene obavljaju sav rad oko pripreme i posluživanja, do suptilnog davanja do znanja »što krivo rade« ako se usude iskoračiti iz zadanih okvira.

U tom kontekstu, kostim koji kombinira crne čizme i traperice s tradicionalnim dukatima i elementima narodne nošnje služi kao vizualni otpor tim strukturama.

To premošćuje jaz između svijeta baka i suvremenog života, pokazujući da baština nije samo stvar prošlosti, već alat za razumijevanje današnjice. Kostim je vizualna metafora za modernu ženu koja nosi glas svojih pretkinja kako bi se suprotstavila naučenim obrascima ponašanja i nametnutim estetskim normama, boreći se za vlastitu autonomiju unutar i izvan obiteljskog doma.

Buga Bosanac, Foto: Davor Kovačević

SNAŽNE REAKCIJE

Čitam da vam je nakana gangati u nekim svakodnevnim realnim situacijama. Može li ganga krenuti i šire od Kolektiva? Što će vam na to reći neka nazovi urbana čeljad, a što recimo muškarci koji su na gangi odrasli?

ANA: Naše pjevanje izaziva prilično snažne reakcije s obje strane. Gangašima zna biti provokativno jer to nije klasična ganga, postoji određeni odmak s obzirom na sredinu u kojoj smo odrasle.

Činilo nam se iskrenijim pjevati je na način koji je nama blizak: uz pratnju matrice, slobodnije kostime i pokret.

Ganga sama po sebi nije ni zamišljena za izvođenje na sceni, a u našem slučaju to je jedini način na koji je možemo izvoditi, s obzirom na to da u drugim životnim prilikama u kojima se tradicionalno pjeva – na druženjima, uz rad, na proslavama, ali i u tužnim prilikama – ne bismo ni imale s kim zapjevati. U tom je smislu naša urbana sredina znatno siromašnija.

Unatoč tome, težimo tehnički pjevati što kvalitetnije i što bliže izvornom načinu izvođenja. Reakcije urbane sredine uglavnom su vrlo pozitivne, publici je to nešto novo, zanimljivo i snažno.

»Oću pivat i oću galamit, nema onog ko će mi zabranit.« Koliko me razveselilo čuti ove stihove koji su se onomad i u mojoj bližoj okolici pjevali, toliko i rastuži činjenica da u nas vrijeme kao da stoji. Kao da se vrtimo u krug ako nam je i opet se boriti za prava svake vrste, pa i ono da »pjevamo«. Piše li u babinoj teki išta o ljudima, neka ganga koja objašnjava zašto smo ovakvi kakvi smo, piše li koja to karika nedostaje pa da smo zeru i bolji. Ako ne piše kani li Buga napisat taj stih?

BUGA: Ima jedna ganga iz babine bilježnice koju smo izvele prošle godine, a dobro opisuje nas ljude. »Gospe moja, pogledaj s nebesa pa ćeš vidit na zemlji čudesa.« Svi mi u sebi imamo mnoga čudesa i mnogo zerica dobrote, ali okolnosti i sustav u kojemu živimo oblikuju nas i utječu na to kako ćemo misliti, kako ćemo se odnositi prema sebi i prema drugima.

Puno je stihova iz babine bilježnice i dalje relevantno. Važno je da ih i dalje izvodimo, ali i da pišemo nove stihove o svojim iskustvima. Dunja je naš najbolji gangopisac! U svakom nastupu kombiniramo stare i nove stihove.

Važno nam je razumjeti s čim su se suočavale naše pretkinje da bismo mogli bolje razumjeti sebe i odabrati svoj način. A za svaku društvenu promjenu, potrebno je prvo govoriti. I pjevati.

A onda se možda i zerice dobrote malo bolje preslože u našem sustavu, pa i on postane bolji.

Ana Vujasić, Foto: Davor Kovačević