Možda je lijeva opozicija sebe jučer smatrala pobjednikom – nije izabran puni saziv Ustavnog suda, glasanje o tri ustavna suca nije uspjelo u Saboru. To je rezultat odluke lijeve oporbe. Ali mogu biti sigurni u jedno: premijer Andrej Plenković neće im se skinuti s leđa svaki dan dok je predsjednik Vlade, s narativom da su upravo oni blokirali funkcioniranje Ustavnog suda.

Bila to istina ili ne jer, naime, to svatko tumači na svoj način, pa čak i ustavni stručnjaci, u javnosti će sad dugo vremena prevladavati narativ Plenkovića o tome da je ljevica rigidna, isključiva i da upravo oni snose odgovornost za praktički nefunkcionalni Ustavni sud. Šef HDZ-a upravo želi na ovom primjeru srušiti jednu od glavnih teza oporbe iz zadnjih možda i pet godina – o tome da je HDZ »okupirao institucije«. Na toj tezi oporba je vodila izbore za Sabor 2024. zbog izbora Ivana Turudića na mjesto glavnog državnog odvjetnika, a sličan je bio i narativ predsjednika Zorana Milanovića dok se krajem iste te godine borio za još jedan mandat na Pantovčaku. Jedna i druga teza išle su u smjeru da Plenković »može što hoće«.

A sad je premijer odlučio okrenuti ploču i pokazati da je, tvrdi on – baš suprotno. Zato je bio spreman oporbi i predsjedniku Milanoviću prepustiti mjesto predsjednice Vrhovnog suda Mirte Matić, i zato je bio spreman pristati i na oporbeni zahtjev da jedan od tri suca Ustavnog suda bude Goran Selanec, koji se bori za svoj drugi mandat u tom tijelu. Za HDZ, to je bio znak dobre volje i iskorak, tako barem oni smatraju. Zato su jučer unisono glasali za novu predsjednicu Vrhovnog suda koja nije njihov, nego Milanovićev prijedlog. HDZ se držao dogovora, barem u polovici glasanja.

S druge strane, oporba je odbila glasati o tri suca za Ustavni sud, pa makar jedan bio »njihov«, Goran Selanec. Nisu pristali na to da HDZ praktički dobije većinu u Ustavnom sudu, mada, mora se priznati, prijedlog o druga dva kandidata, Željku Pajaliću i Mladenu Sučeviću, nije imao striktno političku pozadinu.

Rezultat? Prava sramota – Ustavni sud i dalje nije kompletiran, a »oporbeni« kandidat Selanec praktički je osramoćen jer je HDZ na kraju ostao suzdržan na glasanju, a SDP i Možemo! nisu ni glasali. Oporba je »pojela svoju djecu«, osramotila čovjeka koji se javno istaknuo kao kandidat, i pritom ranije imao redovito izdvojena mišljenja u Ustavnom sudu u odnosu na »HDZ-ovu« većinu, snosio teret te političke odgovornosti, zalagao se za pravo predsjednika Zorana Milanovića da se kandidira za premijera iako ne da ostavku na mjesto predsjednika države, a vraćeno mu je ovakvim raspletom. Osramoćena su i druga dva kandidata koji imaju solidne i politički neopredijeljene biografije, a Ustavni sud u kojem ne funkcionira dobar dio vijeća, kao unutarnjih ustrojstvenih jedinica, postaje mrtvo slovo na papiru.

Što je najgore, Ustav je vrlo eksplicitan i predviđa da se i idući put, kad se raspiše novi natječaj, glasa dvotrećinskom većinom. Dakle, bit će: svakog petka ispočetka. A onaj tko misli da će HDZ u tom ponovljenom postupku popustiti, vjerojatno se grdno vara – sad su ponudili kompromisne kadrove, oporba ih je odbila, i za očekivati je da je na sljedećem ciklusu samo zaoštre i možda ponude politički istaknutije kandidate. Uostalom, Ustavni sud nije klasični sud i njegovi se članovi biraju politički, u parlamentu. Zato se može politizirati koliko se želi – ako se želi.

Donekle su naizgled u pravu i jedina dva zastupnika koji su bili protiv cijele ove tragikomedije, a to su Nino Raspudić i Marija Selak Raspudić. Ali i njihov je stav da su ovi izbori za Ustavni sud pokazali da je HDZ=SDP, nije ništa drugo nego populizam. I to je lagodna oporbena pozicija u kojoj kritiziraš sve, pa nećeš puno pogriješiti. Pravi problem je u tome da je Ustavni sud danas ne samo invalidan, nego i supstancijalno kljast. Većina njegovih tijela i organa ne funkcionira, i to nije samo metafora. Na izborima 2024. godine vidjeli smo kolika je moć Ustavnog suda, a takva se situacija može vrlo brzo ponoviti ako budu potrebne intervencije Hrvatske vojske unutar NATO-a ili slično, i kad dođe do novih sukoba oko ovlasti Vlade i ureda Predsjednika. Praktički, neće biti arbitra i to može biti doista opasno za očuvanje demokratskih procedura u donošenju odluka.