RIJEKA Victor Sanchez i njegovi učenici kod Lokomotive su napravili točno ono što je trebalo. Obrambeno odigrali gotovo savršeno, iskoristili protivničke darove, zabili ono što se zabiti mora pa rutinskom 3:0 pobjedom kod izravnog konkurenta sami sebi donijeli mir za još četiri utakmice u ovoj »beskrajnoj« sezoni.

Nije to bila neka rapsodija nego baš »ono što je doktor propisao«. Pobjeda bez stresa ostvarena pragmatično natjecateljski u situaciji kad su bodovi jedino bitni.

Ostali su još Vukovar kod kuće, gostovanje na Drosini i Gorica na Rujevici u HNL-u te Dinamo u finalu Kupa. A s trijumfom nad Lokomotivom Rijeka sada mirno teče prema Europi. I trofeju. U finalu su šanse uvijek 50:50, a Sanchez baš u najvećim utakmicama složi neki trenerski masterclass. Dinamo je, kao najjači u Hrvatskoj, »dušu dao« da mu se uzme gušt koji je Rijeka živjela prošle sezone osvajanjem dvostruke krune. I da Rabuzinovo Sunce ostane na Kvarneru. Ali… O tom – potom.

U Maksimiru su iznad svih bili »matador« Daniel Adu-Adjei, asistent Amer Gojak i sjajni Branko Pavić. Zapravo, gotovo svi koji dobiju priliku u kontinuitetu kad-tad pokažu zbog kojih su vrlina dovedeni u Rijeku.

I ne »jašimo« sad po činjenici da je rani gol za riječko vodstvo prvenstveno plod pogreške Lokomotivinog vratara. Adu-Adjei je bio tamo gdje treba biti da tu pogrešku pretvori u pogodak. Nije pao kao što bi većina na njegovom mjestu nego je, tražeći loptu, ostao na nogama pa lagano zatresao protivničku mrežu. Koliko je pogodaka ove sezone Rijeka primila nakon teških vratarskih ili općenito obrambenih neforsiranih kikseva, koliko je bespotrebnih crvenih kartona dobila i koliko je gol-šansi propustila?

Pogreške su sastavni dio igre. Rijeka je griješila daleko manje u utakmici u kojoj je imala daleko veći imperativ od protivnika. Pa sto posto zaslužila rutinsku pobjedu, napokon tri boda osvojena u riječkom stilu, bez stresa.

Nakon trostrukog Terzićevog zvižduka cijeli je klub ispustio golemi, kolektivni uzdah olakšanja. Europa je sad na dohvat ruke, jedino bi dvojbeno trebalo biti hoće li se pobjedom u finalu Kupa ući u pretkola Europske ili kroz HNL plasman (treće/četvrto mjesto) u pretkola Konferencijske ligu.

Toni Fruk je odigrao prvih desetak minuta nakon ozljede. Osjetio je teren, u petak će protiv Vukovara 1991 vjerojatno igrati još više da bi druge srijede u finalu Kupa možda bio spreman i za ozbiljniju minutažu.

I ne treba do kraja sezone u HNL-u izmišljati nikakvu trenersku toplu vodu. Treba biti pragmatičan kao Zlomislić koji ne ide u »build up« nego sve češće svom snagom ispucava loptu. Igrati natjecateljski. Osvajati bodove. I trofej. Finala se ne igraju, finala se pobjeđuju.

Preostale četiri utakmice su za »krepat ma ne molat« nogomet. Za fajtere i za pobjednike. I na klupi i na travnjaku.