Ovo je zaista moglo biti nešto spektakularno. Ovakve inicijative još nije bilo. Da bi se na pedesetak kilometara od Zagreba mogla pojaviti investicija teška 13,5 milijardi dolara zaista je nešto neviđeno ne samo u Hrvatskoj, ne samo u našem širem okružju, nego i na europskoj razini. Pantheon je nešto što se još nije dogodilo na ovom prostorima. Uglavnom, ako ovo ne postane glavna tema društvenih, političkih i privatnih rasprava, onda s Hrvatskom i Hrvatima nešto definitivno nije u redu. Ovo bi trebala biti ojača tema i od Thompsona i ZDS-a i ZAVNOH-a i ustaša i partizana. Možda bi nam sve ovo moglo pomoću da lakše prebrodimo predstojeće vrele hrvatske mjesece svibanj i lipanj tijekom kojih obično lijevi i desni ekstremi potpuno preuzmu javni prostor i zagađuju ga svojim bizarnim i bedastim svađama i sukobima.

Nije nevažno ni to što bi se Pantheon trebao ostvariti u krajnje nerazvijenom dijelu Hrvatske koji je k tome i teško stradao u ratu. Izgradnja daa centra osim izravne investicije imala bi i niz posrednih pozitivnih efekata koji bi omogućili da ovo područje konačno uđe u 21 stoljeće. O njemu se gotovo ništa ne priča, ono je svojevrsna hrvatska crna rupa. Nekakva zona sumraka. O devastiranoj Slavoniji barem se govori i piše. O ovom kraju baš ništa. Sada se spektakularno pojavio na javnoj sceni na kojoj bi mogao početi dominirati. Kroz posredne učinke ove investicije cijeli bi se kraj mogao podignuti u gospodarskom smislu jer bi dolazak tako velikog broja zaposlenih s dobrim plaćama sigurno potaknuo i razvoj drugih industrijskih, ali i uslužnih djelatnosti. A ako ovo uspije, to bi bio mig i drugim investitorima da prestanu zaobilaziti Hrvatsku. Prije nešto manje od godine dana svjetski mediji su, kada su govorili o Hrvatskoj, ponajviše to radili kada je u pitanju Thompson i navodni revival krajnje desnice. A ovog tjedna je direktor tvrtke koja namjerava graditi Pantheon dao intervju za Wall Street Journal u kojem je govorio pozitivno o Hrvatskoj kao sigurnoj demokratskoj i otvorenoj zemlji koja je dobro i idealno mjesto za ovakve poslovne poduhvate. Naravno, trebat će država nastaviti reforme svih svojih službi koje konačno trebaju postati učinkovite, transparentne i brze.

Ovaj projekt, ako zaista uspije zaživjeti, mogao bi dovesti i do toga da odljev mozgova krene u suprotnom smjeru. Da se visokoobrazovani Hrvati koji su u zadnjih desetak godina masovno napuštali Hrvatsku počnu vraćati. Posebno to vrijedi za sve vrste inženjera – IT-jevaca, strojara, građevinara, arhitekata – ali i svih drugih visokoobrazovanih koji bi mogli vidjeti da se i u domovini nešto pozitivno događa.

Naravno, ne treba se ni ponašati kao urođenici kojima je dovoljno da im kolonizatori pokažu ogledalce da budu oduševljeni svojim novim prijateljima koji su im donijeli darove iz dalekog svijeta. Ali ovo, ovako na prvi pogled, zaista izgleda solidno. To nisu ukrajinski investitori koji bi cijelu Sisačko-moslavačku županiju pretvorili u brdo kokošjeg izmeta. Nije ovo ni iskopavanje litija koje u Srbiji guraju velike multinacionalke, projekt koji bi mogao nepovratno zagaditi pola ove zemlje. Riječ je o u ekološkom smislu čistoj investiciji. Ipak, ima i tu nekih otvorenih pitanja na koja će biti potrebno dobiti odgovarajuće i jasne odgovore. Prvo je pitanje energije. Navodno bi postrojenje trebalo toliko struje koliko treba gradu kao što je Rijeka. Ako će se to dijelom rješavati postavljanjem solarnih panela na ogromne površine poljoprivrednog zemljišta, bit će tu sigurno nekih pitanja. Ili kada se govori da bi se postrojenja mogla hladiti i podzemnim vodama, i tu će biti potrebno odgovoriti na neke nedoumice koje će se sigurno pojaviti.

Ali uglavnom, ovo se gledano iz perspektive same najave tako velike investicije definitivno čini kao pozitivna priča. Ako se dobro odradi, i na zadovoljstvo investitora, ali i zemlje domaćina, mogla bi ovo biti važna razdjelnica u budućem razvoju Hrvatske. Veliki je ovo eksperiment. Ali ako uspije, Hrvatska više neće biti ista.