Sve mi je išlo s lakoćom, uživao sam pisati tu našu priču, ali nakon svega, nakon što smo vidjeli da smo oduševili jako velik broj ljudi, i dalje me jako rastužuje činjenica da većina kad upozna moju Hanu u njoj najprije vidi – dijagnozu. Užasna mi je ta riječ jer Hana nije nikakva “dijagnoza” ili “bolest” ona je tako divno posebna, osjećajna osoba. I baš kao što je Hana posebna, takvi smo i svi mi drugi, svatko je od nas na neki svoj način – poseban, bolji, spretniji ili uspješniji. Drugačiji, a opet svi smo mi tako slični što nas i čini zajednicom. Recimo, ja uživam pisati, ide mi to nekako samo od sebe, i ja zbog toga mogu biti drugačiji, a opet sam tako običan. Uostalom, i ne mislim da ovo moje pisanje može biti neki moj budući posao. Može mi biti hobi, ali da sam toliko drugačiji da mi to bude posao – ne.

Iako mu je tek 11 godina, manirom iskusne, odrasle osobe o svom scenskom ostvarenju, o priči “Moja sestra je stvarno ekstra” u kojoj u središte zanimanja dovodi svoju sestru Hanu, 12-godišnju djevojčicu sa sindromom Down, započeo je naš razgovor Daniel Hauptfeld, učenik petog razreda riječke Katoličke osnovne škole “Josip Pavlišić”. Riječ je o predstavi koju, osim što je napisao tekst, i izvodi s Hanom. I to na tako dobar način da je u kategoriji “scenski grupni nastup učenika osnovnih škola” pobjedom na županijskoj razini osiguralo nastup na nacionalnom LiDraNu što je početkom ovog tjedna održan u Vinkovcima.

Foto Matea Jurčić

VELIKA POBJEDA

Svakako, velike, jako velike zasluge za taj uspjeh Hane i Daniela imaju i njihove mentorice, učiteljice razredne nastave u KOŠ “Pavlišić”, Martina Simonetti i Tonka Babić.

– Zajedno su redovito uvježbavali svoju scensku igru, imajući pritom podršku, ne samo od cijelog kolektiva naše škole, nego i nadbiskupa Mate Uzinića, roditelja, učenika, brojnih ljudi koji su s njima došli u kontakt na razne načine. Uspjeh na županijskoj razini i plasman na državnu za svih nas je jedna velika pobjeda. Za Hanu i Daniela životno iskustvo koje će pamtiti cijeloga života. Biti ekstra, biti svoj, biti drugačiji, ono je što nas naša Hana uči svakodnevno, a Daniel svojim primjerom pokazuje da je upravo u tome bogatstvo i smisao života, istaknule su nam to mentorice Martina Simonetti, ujedno i Hanina učiteljica iz nižih razreda, i Tonka Babić koje su sestru i brata Hanu i Daniela Hauptfelda pripremili za ovo, ali i neka prijašnja natjecanja.

Ono što je jako važno, začudno i lijepo u ovoj priči činjenica je da je Hana, unatoč činjenici da živi sa sindromom Down, već godinama jedna od istaknutijih interpretatorica na LiDraNu.

– Nismo se iznenadile ovim njihovim zadnjim uspjehom jer naši Hana i Daniel svojim su nastupom i na županijskoj smotri LiDraNo oduševili sve prisutne, publiku i žiri. Uostalom, nakon posljednjeg nastupa na Lidranu, prije tri godine, na kojem je Hana nastupala s recitacijom Luke Paljetka “Ježić ubodežić”, ove godine smo odlučili udružiti talente i ispričati priču kroz oči djeteta, brata Daniela: kako je to imati sestru koja ima sindrom Down. Daniel je ozbiljno shvatio svoj zadatak i uz minimalne preinake i sugestije napisao malo remek-djelo, priču o životu, ljubavi, različitosti i nesebičnosti: “Moja sestra je stvarno ekstra”. Jer, što sugerirati djetetu koji svakodnevno živi inkluziju, koji svakodnevno živi različitost i ljubav, naglašavaju Martina i Tonka.

PRIHVAĆANJE RAZLIČITOSTI

Ovogodišnji LiDraNo je već s objavom informacije u našem listu kako na njemu nastupaju potpuno drugačiji i potpuno svoji brat i sestra Hauptfeld, istinska i iskrena djeca, izazvao golemo zanimanje javnosti. Hana, iako dakle dijete sa sindromom Down, poput čunjeva na kuglani ruši sve naše okamenjene stavove o “nesposobnosti standardnog funkcioniranja” takvih osoba. Hana ne samo da je jako dobra u scenskom nastupu, peti je razred, kojeg se pribojavala jer je iz sustava s jednom učiteljicom prešla u sustav koji, kako svi znamo, donosi šarenilo predmetne nastave, savladala s odličnom uspjehom. Kako trenutačno stvari stoje, i šesti će završiti s najboljim ocjenama.

– Volim nastupati na pozornici, ne osjećam nikakav posebni strah ili tremu dok nas ljudi slušaju i gledaju, a ovo što sad radim s Danielom mi je jako lijepo, komentirala nam je na svoj temperamentni način Hana impresije o predstavi u kojoj je glavni lik.

Posebitost pak Danielovog teksta “Moja sestra je stvarno ekstra” činjenica je da Hani Down sindrom nije ni najmanja zapreka da bi s bratom na jedan sugestivan način izvela predstavu u kojoj je ona glavni lik. Bolje rečeno “glavni lik” Danijelovog teksta je poruka – koju ma koliko njome načelno “vitlali” na svim razinama, apsolutno nedovoljno živimo – o jednakosti i pravu na jednake šanse. Njihova iskrena poruka emotivno govori o obitelji, podršci i prihvaćanju različitosti. Njih je dvoje zajedno scenski izvode, pričaju priču kako je imati sestru koja je različita. A zapravo je ista.

ISTINSKA INKLUZIJA

Iznimne zasluge za Hanin razvoj, osim dakako same njezine obitelji, ima cjelokupni kolektiv KOŠ “Josip Pavlišić”. Čitav Hanin put kroz školovanje u toj školi primjer je istinske inkluzije i stalne podrške u kojima je Hana punopravna članica učeničkog kolektiva, dok učitelji i suradnici škole redovito prilagođavaju potrebnu pomoć kako bi ona mogla što samostalnije sudjelovati u nastavi i svim školskim aktivnostima. U tome su očigledno uspješni jer im Hana vraća na najljepši način.

Kao naglašavaju u školi, uz kreativnu, umjetničku te socijalnu vrijednost predstave, cilj je istaknuti da djeca s Down sindromom mogu uspješno sudjelovati u školskim natjecanjima najviše razine kao što je to LiDraNo, da inkluzija u razredu mijenja mentalitet cijele generacije i da je njezina poruka istovremeno i poticaj snazi obiteljske podrške, bratske ljubavi i pravilne stručne suradnje sa strane škole.

– U duhu identiteta naše škole: Pustite malene k meni, u njima je Kraljevstvo nebesko, možemo zaključiti da je za bolji svijet potrebno učiti od naših najmlađih. Njihova iskrenost, neproračunatost i ljubav zapravo su jedine smjernice koje naše društvo mogu učiniti boljim. Kao mentorice možemo biti najponosnije učiteljice na svijetu i jasno reći: inkluzija je potrebna nama, odraslima, a Hana i Daniel su zapravo naši životni mentori jer su nas naučili da ljubav i iskrenost ne poznaju razlike, zaključuju Martina i Tonka.

NEMAM TREMU

Što pak na svu pažnju koju su izazvali kažu sami Hana i Daniel? Kako se oni osjećaju i što ih vodi kroz život da su toliko uspješni već u najmlađoj dobi. Ne samo kreativnom i umjetničkom izričaju nego i poruci koju šalju društvu, svima nama koji si stalno tepamo kako smo tolerantni. A nismo, skoro ni u čemu. Konkretno, Hanu smo zamolili da nam ispriča kako se osjeća na sceni, posebno dok nastupa u predstavi u kojoj je i ona sama glavni lik priče. S obzirom na to da je već nastupala na LiDraNu prije nekoliko godina, koliko se sada raduje finalu u Vinkovcima kao i susretu s velikim brojem svojih vršnjaka iz čitave Hrvatske.

Foto Matea Jurčić

– Jako sam sretna što je Daniel napisao priču o meni i nemam ni najmanje tremu dok glumim na pozornici o samoj sebi. Nije mi bilo teško ni tekst naučiti, ali u jednom sam se trenutku bila naljutila na Daniela jer me u jednom dijelu priče prikazao kao osobu koja se ljuti. Ali prihvatila sam to jer tako je i bilo, objašnjava nam Hana.

Ipak, pobjeda na “domaćem terenu” koja je donijela putovanje u Vinkovce kod Hane je izazvala more specifičnih osjećaja.

– Jako se radujem odlasku u Vinkovce, najviše tome da ću tamo upoznati jako puno nove djece. Ja znam da sam djevojčica sa sindromom Down što mi u pravilu donosi jako puno pažnje i ljubavi okoline, čini mi se kao da me svi vole. Ali zna biti i ružnih dobacivanja. Ne zamjeram kad mi se netko i tako obrati, ne bojim se toga da će mi se možda to dogoditi i u Vinkovcima. Takva sam kakva sam, znam koliko vrijedim i mislim da je to lijepo, zaključila je Hana.

Daniel, iako naizgled nešto mirniji zrači pravom umjetničkom inteligencijom. Kako dolazi do inspiracije za pisanje, koliko to njemu “lagano” ide, što osjeća dok piše, koliko mi je inspirativna Hana?

– Inspiraciju uglavnom dobivam od sretnih, nekad i od tužnih tema. Dok pišem, osjećam se ugodno i lijepo. Kad govorimo o ovom mom djelu s Hanom, sve je krenulo od njezinih zanimljivih, iskrenih uzrečica. Jako me motiviralo i to što je Hana bila jako sretna što njezin brat piše priču o njoj. Opisati Hanu bilo mi je lako jer ona je kao i svi mi, a opet ona je i posebna, jasan je Daniel koji unatoč tome što ga mnogi već danas vide kao budućeg plodnog autora, sebe u budućnosti baš i ne doživljava kao književnika.

– Sretan sam i veselim se zbog svega što se događa s ovim našim nastupom, uživam izvoditi ga, ali znate, znam biti i tužan, zna me boljeti činjenica da Hana često želi raditi što i svi mi, a opet mnogo toga ne može. Mada, kad gledamo njene osjećaje, koji i jesu najvažniji, veseli me da su njezini isti kao i moji ili osjećaji naših roditelja, zaključio je Daniel.

VELIKE PROMJENE

Značaj njihovog dolaska na LiDraNo, gdje će se okupiti jako velik broj učenika i njihovih mentora iz čitave Hrvatske, te izvođenje predstave “Moja sestra je stvarno ekstra” je podijeliti priču i primjerom posvjedočiti kako se inkluzija provodi tako što ju se živi, te kako osobe s poteškoćama uz pravu podršku postaju punopravni članovi zajednice. S obzirom na primjer iz same Hanine i Danielove škole, nekakvi temeljni, općeljudski stavovi – inkluziju naime svi načelno podržavamo – mogu zaživjeti samo ako dobivaju stalni poticaj i provedbu u realnom životu. Samim tim odlazak riječkih učenika Hane i Daniela silno dobiva na značenju jer će njihovu poruku čuti i prihvatiti vršnjaci iz čitave Hrvatske. Sasvim će ju sigurno prenijeti u svoje škole i tako pričom o inkluziji djelovati na buduće generacije i vrijeme u kojem će krilatica o “jednakim pravima” biti kud i kamo iskrenija i češća pojava. Danas, budimo iskreni prema sebi, većina se olako razbacuje pričom o uvažavanju, a da u realnosti vrlo lako i vrlo brutalno nastupaju prema – drugačijima. Štoviše, upravo oni koji se razbacuju pojmom “tolerancija” budu najgori u njezinoj provedbi.

Iako mali, djeca, Hana i Danijel učinit će na ovogodišnjem LiDraNu – velike promjene. Jer do društva jednakosti se ne dolazi samo pričom: djela su važna. “Moja sestra je stvarno ekstra” to na najljepši način potvrđuje.