Nema tu previše filozofije: čim su Kultur Shock krenuli, bilo je jasno da ovo neće biti večer za stajanje uz šank i klimanje glavom. Pogon je ovog festivalskog utorka bio fino popunjen, ali ne onako sterilno kako zna biti, da je koncert rasprodan pa svi ukočeni, nego taman kako treba, šareno, znojno, rasplesano i spremno na kaos. Onaj tip koncerta gdje se mogu vidjeti i ekipe hipija i hipstera, brojnih glazbenika, umjetnica, pa i gradskih vijećnica, kako skupa gube glas.

Srđan Gino Jevđević uletio je bez previše uvoda, odmah u svoj element – pola propovjednik, pola stand-up komičar, a sve skupa frontmen koji točno zna kako držati publiku na dlanu. I to ne onim isforsiranim “‘ajmo ruke gore“ trikovima, nego čistom karizmom i iskustvom. Bend iza njega, uigran do boli, odmah je zakucao tempo koji se nije spuštao praktički do kraja.

Setlista je išla po provjerenom receptu: „Tutti Frutti“, „God Is Busy, May I Help You?“, „Zumbul“, „Nadjia“, „Sarajevo“… sve ono zbog čega ih ljudi i dolaze gledati. I nema tu iznenađenja, ali ih realno nitko ni ne traži, jer te stvari uživo rade posao bolje nego na snimci. „Tutti Frutti“ je, očekivano, rasula dvoranu, dok je „Sarajevo“ donijelo onaj moment kolektivnog pjevanja gdje više nije jasno tko je bend, a tko publika.

Negdje po sredini koncerta dolazi i onaj klasični Kultur Shock moment, Gino govori bez filtera.

– Mi imamo veliku privilegiju da večeras sviramo mlađim ljudima nego što smo mi. Vi znate što treba raditi, ne slušajte starije. Mi smo slušali starije, pogledajte što smo vam ostavili. Ljudi se dijele na normalne i budale, a budale se dijele po nacionalnom, religijskom i političkom ključu…” i tu publika puca.

Ne zato što prvi put to čuje, nego zato što kod njih to nikad ne zvuči kao fraza za majicu, nego kao nešto što stvarno misle. A tekstovi, tu su možda i najjači. „God Is Busy, May I Help You?“ udara direktno, bez uljepšavanja, s tom njihovom imigrantskom ironijom i provociranjem religije i identiteta. „Tutti Frutti“ je totalni kaos od slogana, etiketa i apsurda, ali baš u tome i jest poanta – pokazati koliko je sve to zajedno postalo besmisleno. Onda s druge strane „Sarajevo“, gdje odjednom sve stane i dobije neku toplinu kroz sitnice, hranu, svakodnevicu. Taj raspon od sprdnje do nostalgije rijetko tko uspije izvesti bez da zvuči neuvjerljivo.

Glazbeno, bend je i dalje mašina. Violina i truba stvaraju ogroman dio atmosfere, pogotovo u prijelazima gdje iz punka odjednom skliznu u nešto što vuče na sevdah pa opet natrag u galop. Ritmovi standardno „krivudavi“, ali nikad se ne raspadnu. Sve djeluje kaotično, a zapravo je pod kontrolom.

Pred kraj, očekivano pojačavanje tempa, jedno povlačenje, pa jedan zaista snažan poziv na bis od publike koja nije odustajala. U jednom trenutku Gino navlači kapuljaču, bend ulazi u mirniji, skoro baladni dio, i taman kada je publika mogla imati osjećaj da će se tu smiriti, opet eksplozija koja je označila kraj. Dakako, ljudi su došli po upravo takvu energiju i dobili su je.

Zaključno, Kultur Shock su i dalje bend koji ne pokušava biti aktualan i pratiti trendove, nego jednostavno radi svoje. I zato im koncerti i dalje funkcioniraju, bilo da ih slušate 20 godina ili ste ih prvi put čuli sinoć.