Europska brodogradnja godinama je bila »u kazni« – Europska unija nije odobravala da se europskim novcima financiraju nacionalna brodogradilišta, skoro cijela proizvodnja izašla je iz EU-a, uz neke očekivane izuzetke Italije, Francuske ili Španjolske. Ali gradilo se uglavnom na Dalekom istoku, posebno kad su brodski motori u pitanju, i hrvatski škverovi najmanje su dva desetljeća bili doslovno na aparatima – bez pomoći države propali bi, a i modeli jamstava i financiranja prolazili su kroz ušicu igle, da Bruxelles na to ne obrati pozornost.

No, opstali su, a među njima i riječki »3. maj«. Iako je novi vlasnik, slovenska Iskra, i time i nova uprava odmah krenula oštro tražeći rast produktivnosti kako bi plaće zaposlenih uopće ostale na istoj razini, gledajući širu sliku, zaposleni u brodogradnji, pa ni »3. maju«, ne bi trebali biti dugoročno zabrinuti. Gotovo je sigurno da će uz nastavak poslova na gradnji polarnih kruzera uskoro dobiti i poslove vojne proizvodnje. Bili partneri Francuzi sa svojom Naval Grupom, koja se baš jučer predstavila u Hrvatskoj i iskazala interes za suradnju s »3. majem«, ili bilo tko drugi od 12 zainteresiranih koji su se već javili MORH-u za gradnju korveta, jasno je – posla će biti. Europa se vraća industrijalizaciji, svojim brodogradilištima, i to kroz vojnu proizvodnju što je strateški master plan EU-a nakon što se pokazalo da je NATO postao relativna kategorija, i da višedesetljetni vojno-politički partneri poput SAD-a to možda više i nisu. Europa se vraća brodogradnji, posebno za potrebe vojne industrije, to je sad potpuno jasno. A »3. maj« je praktički jedino živo, financijski likvidno brodogradilište koje ujedno ima i kapacitet za gradnju većih vojnih brodova kao što su korvete, koje obično dosežu stotinjak metara.

U »3. maju« kapacitet navoza je 220 puta 50 metara, i to je, uz novo vlasništvo i upravu, kapacitet koji potencijalni partneri u gradnji korveta planiraju iskoristiti. Na iskaz interesa MORH-a za gradnju korveta već su stigle neslužbene prijave 12 zainteresiranih, ali s obzirom na to da je riječ o europskom strateškom planu jačanja vojne industrije, gotovo da je sigurno da će se hrvatska Vlada na kraju odlučiti baš za nekog od europskih ponuditelja, dakle u prvi plan iskaču Francuzi, s kojima smo kupovali i avione Rafale, te Nijemci, Španjolci ili Talijani, dok američke tvrtke možda padaju u drugi plan. Europa međusobno surađuje na jačanju obrane i vojne industrije, i to se vidi na svakom koraku – prije nekoliko dana predstavljene su financijske mogućnosti Europskog obrambenog fonda (EDF) koji samo do kraja ovog sedmogodišnjeg proračuna raspolaže s osam milijardi eura, iz čega se obilato mogu financirati i hrvatske firme, posebno u inovativnim projektima. Tako snažno napreduje i tvrtka Orqa koja se bavi proizvodnjom bespilotnih letjelica, a koja može opremati i brodove, i to zasad zračnim dronovima, a u budućnosti i podvodnim, koje upravo razvijaju.

I vrapci na grani vide paralelan proces kad je Rijeka u pitanju, a to je ulazak njemačkog Rheinmetalla u ovaj ekosustav – prije samo dva mjeseca Europska komisija službeno je odobrila stratešku akviziciju njemačkog proizvođača vojne opreme Rheinmetalla, koji će postati vlasnik poslovanja Naval Vessels Lürssen (NVL) – obrambene divizije grupacije u vlasništvu njemačke brodograditeljske obitelji Lürssen, specijalizirane za gradnju vojnih brodova i pomorskih sustava. Nema sumnje da će se to itekako ticati i budućih poslova »3. maja«, a i drugih škverova i projektnih ureda u regiji. Lürssen je evidentno sve više zainteresiran za vojnu proizvodnju nego za turizam što pokazuje i stanje projekata u LRH i ACI Gitoneu, ali ono što je regiji bitno jest – produktivnost, da novi poslovi dolaze i da se ostvaruje nova vrijednost, a manje je važno je li to turizam, nautika ili vojna industrija.