Život nakon gubitka člana obitelji, demencija, razvod, nezadovoljstvo samim sobom – sve su to teme koje očekujemo u literaturi za odrasle, ali Iva Bezinović-Haydon je autorica koja ih obrađuje u slikovnicama za djecu. Dosad joj je objavljeno šest slikovnica – »Mala Mara i veliko stablo«, »Moja baka ne zna tko sam«, »Gdje se skriva Vedran«, »Tamnograd«, »Ja protiv sebe«, »Bit ćemo OK« – od kojih su neke zasad prevedene na sedam stranih jezika: slovenski, makedonski, talijanski, španjolski, korejski, finski i litavski. Nedavno je Talijanska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno izvela predstavu »Nonna ha perso il filo«/«Baka je izgubila konac« inspiriranu njezinom slikovnicom, koja je pokupila mnoštvo pozitivnih kritika. Prošle godine čitateljima je predstavljena i njezina zbirka kratkih priča za odrasle ‘’Takav neki dan’’, koja se kroz opise naizgled obične svakodnevice bavi temama identiteta i pripadanja, majčinstva, ljubavi, prolaznosti. Bezinović-Haydon radi kao lektorica, urednica i voditeljica radionica kreativnog pisanja kroz svoju organizaciju »Pusti priču«. Ipak, otkada je počela pisati, to je ono što je najviše profesionalno ispunjuje.

NOVA ENERGIJA

Zašto pišete?

– Studirala sam komparativnu književnost i kroatistiku i oduvijek sam puno čitala, ali nisam jedna od onih koja bi mogla reći da je pisala cijeli život. Dugo sam živjela vani, a prije devet godina, s navršenih 35, vratila sam se u Hrvatsku i osjetila tada neku novu energiju, potrebu da započnem nešto drugačije. Bila sam zapela u stanju pasivnosti, osjećala sam se pomalo izgubljeno i tražila sam nešto što bi me trgnulo iz rutine. I onda sam naišla na oglas za radionicu kreativnog pisanja i pomislila sam da bih u tome možda mogla biti dobra. Pa sam počela upisivati radionice jednu za drugom, jer sam uživala u tom vođenom procesu, u ograničenjima u smislu rokova i tema. To me tjeralo da kontinuirano pišem. S vremenom sam se ohrabrila, dobila sam zamah, počela sam više pisati »iz sebe« i više nisam trebala mentore. Shvatila sam da mi pisanje čini dobro, da se osjećam bolje kada pišem, da mi pomaže na drugačiji način razmišljati o svijetu oko sebe. Jer nekad mi se čini kao da se cijelo vrijeme vrtim u krug, kao da uvijek iste misli i brige prevrćem po glavi, a kada te misli zapišem, postaje mi lakše posložiti sebe i svijet oko sebe. Ipak, u tom procesu pisanja ono što me najviše ispunjava nije samo pisanje. To mi je zapravo najteži dio – smisliti zaokruženu priču. Ono u čemu stvarno uživam je uređivanje tekstova, rad na tekstu, i biranje načina da taj tekst bude najbolji što može biti.

Što zahtijeva taj rad na tekstu, na koje detalje se tu treba fokusirati?

– To znači da u prvom draftu treba samo pisati, izbaciti sve što ti padne na pamet iz sebe, bez cenzure, bez ustručavanja. Zatim treba uzeti vremenski i mentalni odmak, i početi gledati na taj tekst kao na nešto odvojeno od tebe, kao priču koja ima vlastiti život i svoje unutarnje zakonitosti. U toj fazi treba biti nemilosrdan: razmišljati o tome što izbaciti, a što eventualno dodati da bi priča zvučala što bolje, neovisno o tome što sam imala u glavi na početku.

Kojim formama se najviše volite izražavati?

Foto Matea Jurčić

– Nemam previše strpljenja pa mi je najdraža kratka priča, prvenstveno zato što je mogu brže završiti, ne moram mjesecima razmišljati o njoj. Ali i inače me fasciniraju kratke priče koje na malom broju stranica uspijevaju ispričati zaokruženu priču. Pokušala sam pisati roman i shvatila sam da mi je to trenutno preambiciozan projekt, tako da je pokušaj romana s kojim sam krenula završio kao duža pripovijetka, kao najduža priča u zbirci kratkih priča ‘’Takav neki dan’’, koja je izašla prošle godine.

SLUČAJNE SLIKOVNICE

Ali najviše ste se isprofilirali, odnosno postali poznati, kroz slikovnice?

– Da. Iako sam cijelo vrijeme pisala i kratke priče, koje su izlazile na različitim internetskim portalima, časopisima i sličnom, ono što sam uspijevala objaviti bile su slikovnice. Doduše, nisam do ove zbirke niti pokušavala objaviti ništa drugo osim slikovnica, a i do njih je nekako došlo slučajno. Prijateljica mi je proslijedila natječaj jedne male izdavačke kuće u kojem su tražili tekstove za nove slikovnice pa sam zapisala priču o kojoj sam baš tih dana razmišljala, i jako me iznenadilo kad su mi par tjedana kasnije javili da bi oni to objavili. Nekoliko mjeseci kasnije izašla je moja prva slikovnica, »Mala Mara i veliko stablo«. Tada sam naučila više o procesu nastanka slikovnice i na neki sam se način ohrabrila. Izdavanje knjige mi se više nije činilo kao nešto nedostižno i mitsko, pomislila sam kako imam još priča koje bih voljela objaviti.

Po čemu se vaše slikovnice razlikuju od drugih?

– Kad su moja djeca bila manja, puno sam im čitala, bili smo okruženi različitim slikovnicama, prema kojima sam bila vrlo kritična. Promatrala sam ih drukčije od djece, zanimala me njihova struktura i oblikovanje. U teoriji sam znala što jednu slikovnicu čini boljom od druge. Slikovnice su specifičan format i nose veliku odgovornost. Vjerujem da kroz priče, kroz zajedničko čitanje i kroz razgovor o pročitanim pričama, dijete razvija kritičko mišljenje, osjećaj empatije, toleranciju, svijest o vlastitim emocijama. Osim toga, slikovnica bi u idealnom svijetu trebala biti podjednako zanimljiva i djetetu i roditelju. Bio mi je izazov pokušati napisati nešto takvo.

Upravo u to vrijeme, moja je baka postala dementna i moja djeca nisu baš razumjela što se događa. Ja sam isprva pokušala naći slikovnicu uz pomoć koje bih im mogla tu životnu situaciju bolje objasniti i približiti. Bilo mi je teško nositi se i s vlastitim emocijama, i nisam znala kako s djecom o tome razgovarati. Budući da tada nisam ništa slično nalazila, sama sam napisala takvu priču. Ponudila sam je Ibis grafici, izdavačkoj kući iz Zagreba, za koju sam znala da među svojim izdanjima imaju dječje knjige koje se bave možda malo »težim« temama. Vrlo brzo smo shvatili da se dobro razumijemo i da dobro surađujemo. Oni su bili jako otvoreni za moje ideje pa smo napravili slikovnice koje su pozitivne i tople, ali ne nužno vesele. Dosad su objavili četiri od mojih šest slikovnica.

A što takve teške teme nude više djetetu?

– Mislim da ih bolje pripremaju za stvarni život. Odnosno, da ih stavljaju više u kontakt sa stvarnim životom. Kao roditelji prirodno želimo da su nam djeca sretna i da nemaju nikakvih problema, instinktivno ih želimo zaštititi od svega teškog i tužnog. Ali svako se dijete u nekom trenutku neizbježno susretne s bolešću, sa starošću i smrću, s odbacivanjem od strane prijatelja, ili možda razvodom roditelja. Znači, to su sve neke teme koje okružuju djecu i od kojih se ne može pobjeći. I ne moramo čekati da nešto takvo i dožive da bismo s njima o tome pričali. Zapravo vjerujem da je posebno opasno o takvim stvarima s djecom ne razgovarati jer će oni svakako ili o tome pričati sa svojim prijateljima, što je loše jer ni druga mala djeca ne razumiju dovoljno, ili će sami smisliti nekakvo objašnjenje u glavi koje će im možda biti još tužnije ili stravičnije nego što ustvari je. I sigurno će se u tome osjećati uplašeno, izgubljeno i usamljeno. Zato mislim da je potrebno s djecom otvoreno govoriti o svim tim teškim stvarima, na taj im način možemo pružiti osjećaj povjerenja i sigurnosti.

ZNAM O ČEMU PRIČAM

Sve te teme o kojima ste pisali na neki su način vezane i uz vaš život. Pa koliko ste onda i sebi pomagali, ili željeli pomoći, pišući baš o tim temama?

– Puno, puno mi pomaže pisanje. Da, sve su na neki način povezane sa mnom. Priče nisu autobiografske, ali su svakako inspirirane nekim događajima u mom životu, tako da sam osjećala da znam o čemu pričam. Sve su to stvari koje i mene muče, i dok ih ne zapišem i na taj ih način nekako ne proradim, opsjedaju me. Kada sve zapišem, zapakiram, i kada to pretvorim u gotovu, zaokruženu priču, kao da me to pitanje prestane mučiti. Tako da sam si sigurno pomogla u nekim situacijama u životu time što sam pisala baš o tim i takvim temama.

Od tih šest izdanih slikovnica, koliko vam je trebalo da napravite prvu, a koliko zadnju? Primjećujete li da sad to stvaranje ide tečnije, ili ne?

Foto Matea Jurčić

– Ne mislim da mi ide brže. Uvijek jako puno razmišljam o tome što ću napisati. Prije nego što počnem pisati imam period kada razmišljam o istoj temi dok se tuširam, dok se vozim u autu, dok čekam u redu, dok radim nešto petnaesto. I to traje. Dok nemam zaokruženu priču u glavi, niti ne počinjem zapisivati. A kada je jednom zapišem, onda mi se čini da sam to jako brzo završila, iako je u stvarnosti taj proces trajao puno duže, samo ne u nekom materijalnom, mjerljivom obliku.

Ali ono što se sigurno ubrzalo je urednički dio. Naučila sam više o tome kako funkcionira priča unutar slikovnice, kako oblikovati tekst u tom vrlo kratkom formatu, namijenjenom djeci. Slikovnica je specifična forma, kombinacija književnog i likovnog, zajednički produkt dvoje ljudi. Osim kod onih koji rade autorske slikovnice, ali ja nisam i ilustrator. Stoga sam morala naći ljude koji će dobro razumjeti priču, ali koji je onda neće doslovno nacrtati, nego će kroz vizuale pružiti neku svoju interpretaciju priče, koja će se razvijati paralelno s mojom, i nadopunjavati je.

S koliko ilustratora ste dosad surađivali? Je li to uvijek netko isti?

– Dosad sam surađivala s četiri izvrsne ilustratorice. Po jednu su slikovnicu napravile Lara Žigić (»Mala Mara i veliko stablo«), Laura Martinović (»Tamnograd«) i Tea Ivković (»Bit ćemo OK«). Tri slikovnice sam napravila s Hanom Tintor. Sve su završile u užim izborima za različite nagrade, a Hana je za slikovnicu »Gdje se skriva Vedran« dobila i nagradu »Grigor Vitez« za najbolju ilustraciju 2023. Njezine su slikovnice ilustrirane u tri različita stila, ali je svejedno njezin umjetnički potpis u svakoj prepoznatljiv.

A koja je razlika između djece i odraslih?

– Djeca su puno iskrenija, autentičnija i meni zabavnija. Definitivno direktnija i ponekad napornija i dosadnija od odraslih. I često blesavija i naivnija, u smislu nedostatka životnog iskustva, što ih istovremeno čini i hrabrijima. Znaju puno lakše praštati. Od djece se može puno naučiti, ja od svoje djece svakog dana naučim nešto novo o svijetu, o tome kako se kroz njega kretati, a i o sebi. Jer ponekad zaboravim da život ustvari može biti vrlo jednostavan.

Ali kad pišem za djecu i kad pišem za odrasle, tu ne radim preveliku razliku. Teme koje me zaokupljaju su praktički iste, samo ton na neki način prilagodim djeci. Ali ne ograničavam se pretjerano u smislu leksika kad pišem za djecu, ne koristim umanjenice, ne zaglupljujem ih. Imam povjerenja u djecu, sigurna sam da su sposobna sve jako dobro razumjeti. Ili bar postavljati pitanja ako nešto ne razumiju. Vjerujem da bi slikovnice trebale biti nešto što ih potiče da razmišljaju i da postavljaju pitanja, a ne nešto što ih ograničava i usmjerava u strogo definiranom smjeru.

PRIHVAĆANJE STRAHOVA

Kada uspoređujete svoje djetinjstvo sa svijetom u kojem se danas živi, koliko se teme koje zaokupljaju djecu mijenjaju, a koliko opet ostaju iste?

– Neke su stvari uvijek iste. Sva djeca uvijek, i svuda na svijetu, imaju iste probleme koje smo imali i mi: s prijateljima, roditeljima, sa školom, i uvijek su tu isti strahovi oko toga kako se osjećati dobro sa sobom, kako se uklopiti u društvo, kako zadovoljiti očekivanja roditelja, učitelja ili prijatelja. Uz to djeca, po meni, u današnje vrijeme nose još i dodatnu težinu, a to je izloženost društvenim mrežama i neprovjerenim informacijama na internetu, a posredno i nametanje životnih ideala i vrijednosti koji možda nisu u skladu s onime što bi inače »pokupili« iz obitelji. Težinu nosi i osjećaj obveze stalne dostupnosti, neprestano primanje poruka i notifikacija na koje se odmah mora odgovarati.

Smatrate li da bi djeci u Hrvatskoj trebalo ukinuti društvene mreže, kao što su neke zemlje već napravile?

– Svakako mislim da bi to trebalo do neke dobi biti zabranjeno za djecu. Ali zabrana sama po sebi nema smisla, djecu bi se trebalo kontinuirano podučavati kritičkom razmišljanju i poticati ih da sve preispituju. Da razmišljaju o tome što je istina, a što mit, kako prepoznati što je točna vijest, što je laž. Svi smo izloženi svakodnevnom bombardiranju informacijama nad kojima nema nikakve kontrole, nikakvih kriterija objektivnosti, i to je sve jako zbunjujuće i za odrasle, a pogotovo za djecu čiji mozgovi su još neizgrađeni. Da se vratim na prošlo pitanje – mislim da nam je prije bilo dosadnije i da smo zbog toga nužno morali biti kreativniji. Smatram da maštovitost i kreativnost proizlazi upravo iz dosade. Danas kao da svaka slobodna sekunda mora nečime biti ispunjena. Tu govorim i o sebi. Čim negdje sjednem, ako moram, na primjer, nekoga sačekati pet minuta na kavi, vadim telefon. Vidim da uopće nad tim nemam kontrole, moram se svjesno odmicati od toga. Dakle, i sama imam problema s time, a djeca se takvim stvarima još teže odupiru.

Je li onda život na neki način konstantno razbijanje strahova?

– Pa može se reći i razbijanje, mada mi je prikladnija riječ prihvaćanje. Prihvaćanje vlastitih strahova i ne dopuštanje da upravljaju tvojim životom. Odnosno definiranje onoga čega se bojiš, što te sputava i gdje su tvoja ograničenja. I onda zabijanje u taj zid – dok ga ne probiješ.

VOLIM BITI MAMA

Kako gledate na sebe kao majku?

– Jako volim biti mama. Mislim da sam dobra u toj ulozi. Trudim se biti najbolja što mogu i imati razumijevanja za sva stanja svoje djece. Zeznem puno puta, ali imam super djecu koja će se pobuniti i otvoreno mi reći da se s nečime ne slažu. Komunikacija je važna. Iskrena i otvorena komunikacija, djeca moraju osjećati da se smiju slobodno izraziti. Dobro, isto tako treba imati na umu da se radi o djeci, ne treba im u svemu povlađivati i postaviti ih na mjesto na kojem oni donose sve odluke. Da bi se osjećali sigurno, potrebno im je da im postavimo granice, da znaju da su s nama sigurni i da mi imamo sve pod kontrolom. Ali zabavni su mi, baš volim provoditi vrijeme s njima. Nasmiju me, promijene mi perspektivu.

Često se dogodi da se žene pogube kada postanu majke, odnosno da se fokus u potpunosti preseli na djecu i da žene zaborave na sebe kao odraslu osobu, pretjerano se identificiraju sa svojom novom ulogom. To se i meni dogodilo. Gotovo su sve priče u zbirci »Takav neki dan« nastale u razdoblju nakon rođenja mojeg trećeg djeteta, kada sam se osjećala prilično prazno, izgubljeno, bez kontakta sa samom sobom. U svim su mojim pričama glavni likovi žene, uglavnom u svojevrsnoj krizi srednjih godina, odnosno žene koje preispituju svoj identitet, svoju ulogu u društvu, i tko su zapravo one. Jer čini mi se kao da sam se u četrdesetima počela ponovno pronalaziti, nakon što sam na neko vrijeme zaboravila na sebe. I sudeći po komentarima čitateljica nakon pročitane zbirke, definitivno nisam jedina.