Odmah idućeg dana nakon što je Peter Magyar proteklog tjedna u Mađarskoj na opće iznenađenje cijele Europe dobio dvotrećinsku većinu na izborima i s vlasti svrgnuo Viktora Orbana nakon 16 godina vladavine, napravio je jedan pomalo neočekivani potez: na ostavku je pozvao i mađarskog predsjednika Republike Tamasa Sulyoka. Izgledalo je to pomalo grubo i pretjerano, ali kvaka je u tome da se predsjednik države u Mađarskoj bira iz parlamenta, a ne izravno od građana i Magyar je samo pretočio volju naroda u svoj zahtjev da Orbanov predsjednik Suylok ode.

Magyarov legitimitet je u ovom trenutku toliki da on traži ostavku Orbanovog čovjeka. Treba li isti princip vrijediti i u Hrvatskoj, kod izbora sudaca Ustavnog suda? U tome se ni ustavni stručnjaci sami vjerojatno ne bi složili, a kamoli dva brda, Pantovčak i Banski dvori. I ovog ćemo tjedna, naime, ostati bez popunjavanja Ustavnog suda, u kojem je trojici sudaca istekao mandat, jer se vladajući i oporba i dalje ne uspijevaju dogovoriti. Naime, Ustavni sud nije sud u klasičnom smislu riječi – to je tijelo čiji je primarni zadatak zaštita i tumačenje Ustava, ali i drugih zakona, jer svi proistječu posredno iz Ustava. Suci USUD-a biraju se u Saboru i politički kontekst imanentan je Ustavnom sudu – znači li to onda da oni koji su dobili legitimitet od naroda imaju prednost pri biranju njihovih članova? U vladajućoj stranci očito smatraju da je odgovor potvrdan, te već mjesecima traže omjer 2:1 za njihove kandidate od ukupno tri mjesta, a novi hit je da u zadnje vrijeme i izbor predsjednika Vrhovnog suda vežu uz isti princip.

U oporbi, jasno, kao i na Pantovčaku tvrde da je upravo suprotno, jer ustavni suci moraju biti najvrsniji pravni stručnjaci i ne smiju biti politički uvjetovani. No, kako taj ideal postići ako se biraju u Saboru, gdje je politički kontekst conditio sine qua non? Radi se o začaranom krugu, no učinci rada Ustavnog suda itekako su vidljivi i mjerljivi – svojim tumačenjem Ustava, to je tijelo na izborima 2024. onemogućilo kandidaturu predsjednika Zorana Milanovića za premijera u ime SDP-a, i potpuno izravno time utjecalo na izborne rezultate koji su na kraju opet HDZ doveli na vlast.

Na stranu sad činjenica da Milanović tada nije bio dao ostavku na mjesto predsjednika, za što su i vrapci na grani, a kamoli ustavni suci znali da je osnovni preduvjet alternativne kandidature – no, jasno je da je ta uloga USUD-a izrazito politizirana, zato ima i takvih ustavnih stručnjaka koji opravdaju rezon HDZ-a da omjer mora biti 2:1 za njih kod prijedloga kandidata za Ustavni sud.

S druge strane, i oporba je u pravu na svoj način kad traži objektiviziran izbor članova USUD-a, i čini se da je to gordijski čvor koji je zasad nemoguće raspetljati.

Nije samo jasno zašto su prije desetak dana iz HDZ-a puštali signale da su spremni popustiti i prihvatiti da omjer bude 1:1:1, odnosno da jedan kandidat bude HDZ-ov, drugi oporbeni, a treći potpuno nezavisni, zajednički. Takav scenarij bio bi poželjan i zbog generalne percepcije odnosa HDZ-a i oporbe, odnosno predsjednika Republike – pokazao bi da u ovom kriznom vremenu, dok ne znamo kako će se razvijati rat na Bliskom istoku i dok inflacija divlja, postoje snage spremne na kompromis. Održana je i sjednica Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost u relativno pristojnoj atmosferi – zašto onda nema spremnosti da se i Ustavni i Vrhovni sud kompletiraju i da se ta politička tenzija stavi ad acta. Tim više što neki od novih, nedavno izabranih sudaca, poput sutkinje iz Rijeke, ne drže striktno svoju »oporbenu« kvotu, nego su već skloni podržavati neka tumačenja prevalentnog broja »HDZ-ovih« sudaca. Možda samo misli svojom glavom.

Ukupno povjerenje u sustav ovisi o povjerenju u konkretne institucije. U lokalni centar za socijalni rad, u brzinu rada općinskog suda, a u konačnici iznad svega u rad Vrhovnog i Ustavnog suda, iznad kojih je samo valjda Bog.

Bio bi onda red da se, zbog tog višeg cilja, vladajući i oporba napokon uskoro ipak dogovore.

Jer povjerenje u institucije ionako je na niskim granama već dugo.