Statistika je kao bikini, pokazuje puno toga, ali ne otkriva sve. Prosurfate li malo bespućem interneta, naći ćete tamo majice i šalice na kojima ovo piše, a bome, i ako sjećanje ne vara, čak je i Benny Hill imao onomad zgodan skeč na temu draži onog što bikini (ne)skriva i ravnodušnosti naspram gole istine. Statistika je opaka igračka i zavara ona lako, usmjeri čovjeka na krive neke pute. A i onaj put u pakao često je popločan najboljim statističko-PR-ovskim namjerama.

Branko Bačić je ministar svega. Liftovi, fasade, obnova, stanovanje, državna imovina, građenje, rušenje… Ministar svega. I kako vrijeme više odmiče dojam je da mu se to što je ministar svega sve više sviđa umjesto da mu, k’o normalnoj čeljadi, ide na živce. U fokusu mu trenutačno priuštivo stanovanje, pojam u startu skovan tako da se čini nemoguć. Priuštivo stanovanje zvuči poput definicije posvemašnje nemoći da se pošteno zarađenom plaćom priskrbi koji kvadrat vlastita stana. Pa se očajnički držimo za priuštivo jer ništa preko toga i ne može. Na stranu, međutim, jezična zanovijetanja, sve se nekako mora zvati, a uistinu i ne bi bilo loše da nam je svima stanovanje priuštivo. Zato su u megaministarstvu smislili megaprogram priuštivog stanovanja. Svašta je nešto u njemu, mali milijun ideja će se pokušati realizirati, pa ako je u kojekakvim europskim metropolama slična želja tamošnjih zakonodavca i propala, ne znači da će i u nas. A onda je ministar Bačić došao u studio jedne naše TV kuće. I kazao da je 18 »kvadrata« stambenog prostora posve dovoljno jednoj osobi za življenje na kraći rok. Ni njegov ured nije veći, pa to ne škodi ništa ministarskoj sreći.

– 18 »kvadrata«! Koliko moraš bit lud da ovo izjaviš – užgao se pred malim ekranom onaj muški dio jednog posve običnog para.

Uz prigodan spomen brojnih svetaca s nebesa slijedi brza tura po uspomenama, po obiteljskoj predaji u kojoj je hrpa podstanarskih stanova u kojima je svega bilo samo »kvadrata« bilo nije, u kojoj je potleušica što su se nudile k’o da su vile, pa dječjih krevetića što su u malu sobu jedva stali, pa stanodavaca koji su i bez da čekaju najnovije podatke Državnog zavoda za statistiku nepogrešivo znali da im je para uvijek malo i da stanarina mora gore.

– 18 »kvadrata«! Pa gdje mu je pamet – žesti se muško.

Ona to sluša, sve se nešto smješka, a onda pravnički staloženo veli: »Mene više zanima zašto je za dvoje minimum 26 »kvadrata«, a ne 36!?« I pravo veli, jer ako je jedan čovjek vrijedan 18 metara četvornih onda dvojica vrijede k’o da nisu dvojica nego jedan i po!? Samo, ima ona još nešto za reći.

– A tih 18 »kvadrata«, pa toliko se računa minimalna kvadratura studio apartmana. To je u redu – ‘ladno će ona.

– Studio!? Od 18 »kvadrata« – sad već njemu ponos ne da da se na mah složi.

Studio i stanovi u Parizu i Beču, oni od 12 do 16 »kvadrata« koje spominje Bačić. Studio u kojem mladost može provesti najviše četiri godine, a ako im četiri godine nisu dovoljne da poput kamena oko vrata vežu kredit i isplove na pučinu krivnja je samo njihova. »Ako je dovoljno i ako smo Beč i Pariz, zašto ne i Japan, neka nam onda i svjetske arhitektonske zvijezde osmisle tih 18 »kvadrata««, frkće onaj koji našim građevincima ne vjeruje ništa. Priznati neće da pogled na priuštivo može biti i njegov i njen. Bit će da su se s tim vodili oni koji su ministru šapnuli da spomene tih 18 metara četvornih. Ono što se dobilo je loš PR, žestoka reakcija u javnosti koja u 18 »kvadrata« ne vidi studio već krletkicu u kojoj ptica malo većeg kljuna ne stane. Ministar svega očito ne bi mogao biti i ministar informiranja na kakvih god 18 »kvadrata« da je mislio. No, ako mu je za cilj bio natjerati par pred malim ekranima na nadmudrivanje na temu PR-a i statistike, bome mu je uspjelo.

– A vidi ovo – veli, nakon malo mozganja, slavodobitno on.

Priča, točnije kolumna Ante Tomića, vodi u Dalmatinsku zagoru, u mjestašce u kojem su dvojica poduzetnika – jedan povratnik iz inozemstva, a drugi domaći – naumila graditi krematorij. Činilo se ima smisla, a nije ni da svete knjige brane. »Kvadrati« su na cijeni bio čovjek, bože prosti, živ ili mrtav. I nije samo to, razloga je i drugih, recimo da za života shvatite kako s rodbinom, makar na onom svijetu, ne želite dijeliti ništa. Puni su filmovi dirljivih oproštaja s pepelom najdražih na moru, planinama, livadama, pa tko voli da ima i u nas tu priliku. Uostalom, krematorija je u nas taman toliko malo da se i tržišno čini opravdano, barem dok se izdaleka gleda. Ali, ne da narod! Digla se kuka i motika, pišu se peticije, prosvjeduje na glavnoj cesti, zaziva politiku i ekologiju dok se tvrdi da se tako truje okoliš i duše stanovništva. »Jesmo za razvoj, ali onaj koji odgovara našem identitetu i potrebama«, kazuju otprilike prosvjednici. Oni bi ugostiteljstvo, OPG-ove, turizam dakako, ali ne i krematorij, taj tihi obrt koji nikog ne bi trebao vrijeđati već mu štoviše biti na diku. »To je naša volja i očekujemo da će biti poštovana«, poručuje se dok se izvikuje onaj u nas ključni argument.

– Volja!? A zemlja je ravna ploča – mršti se on.

A njoj vrag ne da mira, već veli: »Meni se čini da investitor nije ispitao tržište prije gradnje.« Hm, bit će da i nije, ili je podlegao kakvoj statistici i propagandi koja govori o potrebi ulaganja, modernizaciji sela i gradića, društvu otvorenom za svakojake inicijative. Bit će da i opet sve može i ovako i onako. Zato ministrica zdravstva ne vidi problem doći pred kamere pa kazati da nikad na pregled nije čekala, da se zapravo nikad za pregled nije naručila, da doktoru i ne ide. Dobro, tu i tamo štogod redovno, kolonoskopija neka, ali da čeka – ne čeka. Ne čeka jer je sustav savršen, ili kaže da ne čeka jer su joj šapnuli da zgodno zvuči!?

Što otkriti, a što sakriti? S čime se pohvaliti, a što mudro zatajiti? Odavno za to škole postoje, pače ne mogu se fakulteti obraniti od silnog življa koji uči kako ublažiti gorku istinu i surove brojke, kako naučiti tumačiti sve da je veselije. A onda se ministar gospodarstva Ante Šušnjar dosjetio jadu. Izjedala je njega sumnja dugo, trudio se vjerovati ljudima od struke, no onda mu je prekipjelo. Nešto je trulo u tom Državnom zavodu za statistiku, poručio je ministar na marginama konferencije o industrijskoj strategiji. Pa će čelnike Zavoda pozvati na sastanak da vidimo kojom to metodom oni računaju sve što računaju, od stope inflacije do toga ima li ili nema Hrvatska jednu od najskupljih električnih energija za gospodarstvo u Europskoj uniji. Dosta je njemu da mu Zavod zagorčava život, da mu statistika kvari jutra i ona izvješća njegovih djelatnika što pršte zdravim optimizmom i nestvarnim brojkama o uspjehu. I bit će dobro ako su samo drugačije neke metode izračuna u igri, ma ako se namjerno podriva sistema pod krinkom statistike, e onda kreće belaj. I ako može u Mađarskoj Magyar redom uvoditi reda u dojednu instituciju koja ne diše k’o njegovi birači, onda može i ministar gospodarstva uvesti reda među statističarima koji kao da nikada nisu čuli za ono da statistika pokazuje puno, ali ne otkriva sve. Kada to shvate, kad nakon sastanka kojeg najavljuje ministar statističari to shvate, sve će sjesti na svoje mjesto. Onih 18 »kvadrata« za življenje po glavi mladosti bit će idealna mjera, sva sila pacijenata koji mjesecima čekaju preglede učinit će se nikad manjom naspram ministričina iskustva nečekanja, inflacija će biti jedva prosječna u odnosu na onu u Svazilendu, Zagreb će recimo biti grad u kojem se uopće ne kopa puno, u sportskim savezima sve čisto, a i svi drugi parametri domaći unisono će govoriti da i nije tako loše. Stručnjacima za odnose s javnošću bit će nikada lakše, ako će ih itko više i trebati. Ministri će govoriti što im drago, jer statistički gledano ionako štete nema. Jer, statistički gledano, to rade i sada.