Očekivano, zbog inflacije, krize i rasta cijena nafte i goriva, odmah su se oglasili sindikati koji će tražiti bitno povećanje plaća, čak i s prijedlogom da prosječna plaća dosegne 2.200 eura. Zvuči to na prvu kao dosta hrabar zahtjev, s obzirom na to da je prosječna plaća sada oko tisuću i pol eura.

No, prijedlozi su utemeljeni na zdravom razumu, samim time koliko cijene rastu, a s perspektivom o tome koliko će tek rasti. Nema nijednog ekonomskog stručnjaka koji nije izjavio da, čak i ako rat na Bliskom istoku nekim čudom preko noći stane, cijene energenata više nikad neće pasti na prethodne razine. Svi znaju da će cijene još rasti. Zato je jasno i da će plaće morati rasti.

U tom trokutu gospodarsko-socijalnog dijaloga u kojemu jednog dionika čini Vlada, drugog poduzetnici i poslodavci, a trećeg sindikati i radnici, međutim, najmanje sluha za običnog čovjeka imaju upravo poslodavci. Ne država, koja smišlja nove i nove mjere da zaštiti cijenu goriva i barem u određenoj dinamici podiže plaće, nego upravo oni koji svoju dodanu vrijednost ostvaruju na račun radnika. Poslodavci se stalno žale što se povećava minimalna plaća, prozivaju Vladu zbog toga, a tek kad je riječ o realnom životu, gdje je netko zaposlen kod privatnika i pokušava svojom plaćom pratiti rast troškova života, svima je jasno da poslodavci jednostavno ne prate – život.

Pritom su njihove poruke još i neprimjerene – tako su iz HUP-a u svojim godišnjim prognozama zaključili da će BDP rasti manje od planiranog, odnosno maksimalno do 2,5 posto, a priznali su da će inflacija ići do bar 5 posto. No, njihov apel ne ide ka tome da plaće prate inflaciju nego – suprotno – pozivaju državu da ne »rasipa socijalnu pomoć kroz razne fiskalne transfere, čak i onima kojima ta pomoć nije potrebna«.

Kad bi ta teza bila točna, dio socijalnih davanja države trebao bi biti još i smanjen. To je gotovo pa blasfemičan pristup ovoj situaciji. Ali to nije sve: analitičari HUP-a su zaključili da bi Vlada trebala malo razmisliti o svojim sveobuhvatnim mjerama zaštite cijena za sve, »jer će onda neki novac uštedjeti ili ga potrošiti na putovanja u inozemstvo«. Uskličnik!

Dakle, analitičari koje plaćaju poslodavci poručuju kako bi i mjere – a vjerojatno onda i plaće – trebale biti uže i niže, jer postoji opasnost da neki dobro žive. To je doista rijetko viđen cinizam u zemlji u kojoj kruh košta dvostruko više nego u ostatku Europe, a Vlada se pritom na sve načine domišlja kako zaštititi stanovništvo od opće inflatorne eksplozije.

Pritom se možda zaboravlja u redovima poslodavaca da Vlada svojim mjerama pomaže i njima samima. Aktualni deseti paket mjera, kao i svi dosadašnji, ne odnosi se samo na kućanstva, nego i na tvrtke – ni njima cijena struje ili plina trenutno ne raste. Zašto, ako je tako, viškove zarađenoga ne preliju u plaće radnika?

Evo jednostavnog odgovora – boje se da će radnici otputovati na izlet u inozemstvo. To se nikako ne bi smjelo događati, očito smatraju, kao da radnici rade iz gušta, a ne za plaću.

Na sve se nadovezuje teza iz HUP-a o tome da veliki rast plaća u javnom sektoru oni, privatnici, ne mogu pratiti. »Imamo povijesno najveću razliku između prosječne plaće u javnom i privatnom sektoru, ona sada iznosi i do 600 eura«, žale se poslodavci. Da njihove dobiti nisu takve kakve jesu, tu bi priču možda i progutali. No, nažalost, živimo u zemlji gdje je većina sindikata u tvrtkama eutanazirana ili čak zabranjena, pa sve ovisi baš samo o volji poslodavca, a jedini spas od rasta cijena i spašavanja standarda na kraju je na – Andreju Plenkoviću. No, on je za njih očito previše socijalan.

Premijer će od EU-a zatražiti da se odrekne dijela svojih trošarina iz cijena goriva, a poslodavci pritom pozivaju da se odrekne i socijalne politike zaštite tih cijena. Zato je moguća i situacija u kojoj Vlada, Plenković i resorni ministri poput Ante Šušnjara pozivaju poslodavce da ne budu toliko selektivni i neobjektivni, i već mjesecima ratuju s njima doslovno ih moleći da zaposlenima kod privatnika počnu podizati plaće.

Prilično apsurdno i posve cinično.