Donald Trump, unatoč aferi Watergate, nikada nije skrivao svoje divljenje prema Richardu Nixonu. Svoju je naklonost, međutim, sada digao na novu razinu prijeteći da će izbrisati Iran kao civilizaciju, da bi se onda povukao čim je teheranski režim pristao ponovno otvoriti ekonomski vitalni Hormuški tjesnac.

U analizi The Guardiana piše kako je predložak za ovakvo Trumpovo ponašanje Nixonova “teorija luđaka” – poticanje protivnika da posumnja u vaš razum i mentalnu stabilnost do te mjere da ga se zastrašivanjem natjera na inače nevjerojatne ustupke.

Ruka na nuklearnom gumbu

Nixon je objasnio tu ideju svom budućem šefu kabineta Bijele kuće Bobu Haldemanu tijekom šetnje plažom uz Tihi ocean 1968., prije nego što je izabran za predsjednika, sugerirajući da bi to moglo okončati rat u Vijetnamu.

“Zovem to ‘teorijom luđaka’, Bobe”, rekao je Haldemanu, kako je prepričao Anthony Summers u knjizi “Arogancija moći”, objavljenoj 2000.

“Želim da Vijetnamci vjeruju da sam došao do točke u kojoj mogu učiniti bilo što da zaustavim rat. Samo ćemo im reći da ‘za ime Božje, znate da je Nixon opsjednut komunistima. Ne možemo ga obuzdati kad je ljut – i drži ruku na nuklearnom gumbu’ – a sam Ho Chi Minh bit će u Parizu za dva tjedna moleći za mir”.

Nixon se ovom pristupu vraćao i u godinama koje su uslijedile, upućujući savjetnike da sovjetskim dužnosnicima prenesu da je “njihov šef pomalo lud i sposoban za najkrvaviju brutalnost”. Neki su smatrali da to uopće nije bilo pretjerivanje.

“Uništit ću ovu zemlju”

Godine 1972., dok je rat u Vijetnamu još uvijek bjesnio unatoč Nixonovom pretvaranju da je lud, rekao je Henryju Kissingeru, svom savjetniku za nacionalnu sigurnost, da želi upotrijebiti nuklearno oružje protiv komunističkog sjevera.

“Uništit ću ovu prokletu zemlju, vjeruj mi?“ rekao je. Kasnije je dodao: “Radije bih upotrijebio nuklearnu bombu. Jesi li je pripremio?”.

“Mislim da bi to bilo previše”, odgovorio je Kissinger samo da bi mu rekli da je „toliko prokleto zabrinut za civile“.

Nixonov pristup Moskvi doveo je do razdoblja popuštanja napetosti u američko-sovjetskim odnosima, što je dovelo do potpisivanja dvaju sporazuma o kontroli naoružanja. No primjena te taktike u Vijetnamu kulminirala je žestokim bombardiranjem Hanoija i drugih ciljeva tijekom božićnih praznika 1972. godine kako bi se uništila vitalna infrastruktura i Sjeverni Vijetnam vratio za pregovarački stol. Rezultat je bio mirovni sporazum čiji su uvjeti, tvrde kritičari, bili otprilike isti kao i oni dogovoreni prije bombardiranja.

Ludilo ide dalje od teorije

Neki su sugerirali da se Nixonovo upuštanje u ludilo proteže dalje od teorije. Summersova knjiga navodi da je predsjednikov psihijatar s više od 40 godina iskustva izrazio zabrinutost da on “možda i nije prava osoba koja će staviti prst na nuklearni okidač”.

Sve to dovodi do Trumpa i njegovog pristanka na prekid vatre s Iranom odmah nakon što je zaprijetio da će “okončati njegovu civilizaciju i poslati ga natrag u kameno doba”, te uništiti njegove mostove i civilne elektrane. Teheran je zauzvrat pristao otvoriti Hormuški tjesnac, stratešku energetsku točku kroz koju prolazi otprilike  20% svjetske nafte – i koji je bio otvoren sve dok SAD i Izrael nisu započeli vojne napade 28. veljače. Iranski režim je također iznudio cijenu od 2 milijuna dolara za svaki brod koji prođe kroz tjesnac, što znači da će profitirati od toga što je otvoren kao nikada prije.

Što se tiče pobjeda, one izgledaju izrazito Pirovo – kao nijanse Nixona i Sjevernog Vijetnama 1972. godine, piše The Guardian.

Trumpu je trebao izlaz

No obzirom na to da Iran nije pokazivao znakove sloma nakon gotovo šest tjedana bombardiranja, Trumpu je – kao i Nixonu prije njega – prijeko bio potreban izlaz u kojem neće izgledati slabo.

“Budući da do sada nije uspio izvući nikakvu čistu pobjedu iz ovog sukoba, vjerojatno traži neku vrstu majstorskog poteza kako bi mogao otići i proglasiti pobjedu, a da njegovi kritičari ne nađu rupe u njegovoj pobjedničkoj naraciji“, rekao je Ali Vaez, direktor iranskog programa Međunarodne krizne skupine.

Metoda zastrašivanja Teherana mogla bi osloboditi Trumpa od strašne opcije “čizma na terenu” i kopnene invazije.

“Svaka invazija s ciljem zapljene iranskih zaliha visoko obogaćenog uranija bila bi izuzetno komplicirana, skupa i dugotrajna operacija”, upozorio je Vaez.

U tom kontekstu, pribjegavanje krvavo ratobornim prijetnjama kako bi se iransko vodstvo prisililo na ustupak nije iznenađujuće – čak i ako to dolazi na štetu ugleda SAD-a kao nositelja civiliziranih vrijednosti i obnovljenih sumnji u Trumpov razum i sposobnost obavljanja dužnosti.

Divljenje još od 1980-ih

Ne iznenađuje Trumpovo korištenje Nixonove stare taktike. Njih dvoje su se dopisivali 1980-ih kada je tadašnji rastući tajkun nekretnina napisao pismo bivšem predsjedniku izrazivši svoje divljenje i navodeći ga kao osobnu inspiraciju.

Nixon je 1990. uzvratio pismom, poručivši Trumpu da je zbog medijskih napada, na njegovoj strani.

Trump bi se, međutim, trebao osvrnuti na štetu koju je nanio svom kredibilitetu. Koliko često se može pribjegavati takvim taktikama kako bi izbjegao samonanesenu neugodnu situaciju? Možda bi također trebao razmisliti o Nixonovoj sudbini, kojeg je “glumljenje luđaka” na kraju skupo stajalo, piše The Guardian.