FUŽINE – Beskrajna ljubav ljudi koji su ga voljeli, prekrasan goranski proljetni dan te zvuci klapske pjesme su na vječni počinak ispratili Zdenka Mancea, čovjeka čiji su život i rad neizbrisivo urezani u posljednjih pola stoljeća povijesti Primorsko-goranske županije, posebno novinarstva i društvenog života.

Upravo stoga se na groblju u Fužinama moglo vidjeti i sresti brojne velikane i veterane novinarskog, političkog i društvenog života koji su svojom nazočnošću željeli uputiti posljednji pozdrav Zdenku.

Pojmovi intelektualac, vizionar i sjajni organizator te rukovodilac jasni su svakome tko je bar dio života proveo uz Zdenka.

Zlatno doba Novog lista bilo je baš ono doba kad je on preuzeo rukovodstvo, ponajprije kao direktor, ali i kao glavni urednik.

Od lokalnog dnevnika, pod njegovim ravnanjem Novi list postao je značajem, često i tiražom, jedan od najjačih dnevnih listova u Hrvatskoj, ponajprije zahvaljujući hrabrosti da se govori direktno i bez zadrške, bez obzira o čemu ili o kome se pisalo.

U vremenima kad je bilo opasno suprotstavljati se općem načinu razmišljanja, Novi list je, zahvaljujući Manceovim demokratskim stavovima i širini pogleda na svijet, bio svjetionik hrvatskog novinarstva, dnevnik na koji se pozivalo i koji se citiralo kad se željelo naglasiti nužnost borbe vezane uz zasade demokratskog načina života.

Velike zasluge za to pripadaju upravo Zdenku Manceu koji ne samo da je angažirao i zapošljavao iznimno kvalitetne novinare i davao im punu slobodu rada, već je, a to je bilo jednako bitno poput tada u Hrvatskoj prilično ugrožene novinarske slobode, osiguravao svojim poslovnim potezima i umješnim rukovođenjem tržišnu stabilnost kuće, pa je Novi list godinama, uz značaj u okvirima struke, bio na glasu i kao vrlo uspješna tvrtka.

I sve je to Zdenko Mance radio krajnje predano, bespoštedno i strasno što je, kako to često i biva, dovelo do zdravstvenih problema zbog kojih je, znatno ranije no što je to planirao i želio, morao prestati aktivno se baviti novinarstvom i Novim listom.

Upravo o njegovom bavljenju novinarstvom, kako uredničkom tako i funkcijom direktora, je svake pažnje vrijednu prigodnu riječ održao Željko Raukar, jedan od njegovih suradnika iz novolistovskog zlatnog doba, podsjetivši na neke od zajedničkih trenutaka.

Raukar je također spomenuo i prigodnim riječima oslikao ljubav Mancea prema vlastitoj obitelji, kao i prema svom zavičaju, Vratima i Gorskom kotaru, ljubav koja traje i dalje jer je upravo na njegovu ideju prije trideset godina (5. svibnja 1996. godine objavljen je prvi broj) kao prvi regionalni prilog Novog lista pokrenut Goranski Novi list, mjesečnik koji je i danas dio Novog lista, nakon kojeg su zaživjeli i ostali regionalni prilozi riječkih novina.

Zdenkov je odlazak teško pao svakome tko cijeni pamet, poštenje i kvalitetan rad. Često citirana fraza o tome da nitko nije nezamjenjiv, u slučaju Zdenka ne vrijedi.

Njega i njegov doprinos nije moguće ni sa čim zamijeniti, a najbolje to znaju i osjećaju članovi njegove najuže obitelji; supruga Jadranka, kći Gorana i sin Krešimir, kao i njihov bratić Ivan Mance koji je pred posljednjim počivalištem svog »strikana« održao emocionalan i dojmljiv govor.

Naravno, oni će ga pamtiti zauvijek. Ali, na svu sreću, neće biti jedini.

Jer, Zdenko Mance zaista je iza sebe ostavio neizbrisiv trag.