U posljednje vrijeme Hrvatskom se širi Vatikanski kruh sreće. Riječ je o slatkom kolaču koji se priprema nekoliko dana uz specifične upute, a temeljni kvasac se dijeli prijateljima. Onima koji ga peku i jedu navodno donosi sreću, ali ga se također povezuje s praznovjerjem jer se uz recept prenosi poruka o nužnosti dijeljenja kako bi se sreća zadržala. Proces je takav da se tijesto fermentira, svakodnevno miješa i »njeguje«, a nakon tjedan dana dijeli se na četiri dijela – jedan se peče, a tri se poklanjaju.

MONIKINO ISKUSTVO

Monika iz Zagreba je iz znatiželje odlučila napraviti kruh jer je dobila jednu četvrtinu smjese koju nije htjela baciti. Kaže da je osjetila pritisak i uzbuđenje kada je dobila tijesto od prijateljice jer nije znala kako će ispasti, a priznaje i da je bila sumnjičava jer nije prije čula za Vatikanski kruh pa ju je znatiželja vukla k nečemu novom.

– Nije bio zahtjevan proces pripreme, bilo je zabavno iz dana u dan gledati kako se smjesa mijenja. Držala sam se svih pravila osim nekih sastojaka na kraju recepta. S obzirom na to da priprema traje više dana djelovalo mi je drugačije nego moje obično kuhanje. Nisam baš razmišljala o kruhu na način da mi može donijeti sreću ili blagoslov, rekla je i dodala da ne vjeruje u poruke o sreći ili nesreći ako se kruh ne napravi.

Monika je pripremu kruha doživjela kao zanimljiv običaj, a i podsjećao ju je na recept za mramorni kolač. Nije imala osjećaj da mora proslijediti kruh, odnosno tijesto dalje kao lančanu poruku jer ne vjeruje u to, no ipak ga je dala dalje nekim ljudima koji su napravili svoj kruh. Kaže da bi ponovo radila taj kruh za par mjeseci.

– Meni je to bila zabava. Treba biti ustrajan. Kruh je bio ukusan i oni koji su ga probali su bili zadovoljni, priča nam.

PERVERZIJA POJMOVA

Zanimalo nas je što o fenomenu Vatikanskog kruha sreće ima za reći diplomirani teolog Boris Barbarić. Najprije nam je objasnio što Crkva kaže o tome.

– Crkva se o ovome ne očituje formalnim dokumentima jer bi to značilo pridavati teološku relevantnost nečemu što je u svojoj biti parareligiozni nusproizvod. Ipak, kroz opći nauk o praznovjerju (usp. Katekizam Katoličke Crkve, br. 2110-2111), ona jasno prokazuje svako pridavanje magijske snage predmetima. Iz pozicije teološke kritike, »vatikanski kruh« je anomalija – on je pokušaj da se kršćanska terminologija iskoristi kao ambalaža za sadržaj koji je nepoznat Evanđelju. Crkva prepoznaje da se ovdje radi o čistoj praznovjernoj praksi koja nema nikakvo uporište u tradiciji crkve niti u Svetom pismu, kaže Barbarić.

Pitali smo ga zašto je problematično što se taj kruh povezuje s Vatikanom i vjerom.

– Problem je u sustavnoj perverziji pojmova. Vatikan u kolektivnoj svijesti simbolizira jedinstvo i vrhovni autoritet. Pripisivanjem tog imena jednom anonimnom receptu, stvara se privid »univerzalnog blagoslova«. To je teološki opasno jer se vjeru svodi na magijski automatizam. Vjera je po svojoj definiciji odnos osobe s Osobom (Boga i čovjeka), dok je ovaj kruh pokušaj uspostavljanja odnosa s predmetom. Povezivati vjeru s lancem sreće znači degradirati kršćanstvo na razinu poganskih kultova sudbine, kaže Barbarić.

RITUALNA MANIPULACIJA

Barbarić smatra da se takva praksa smatra oblikom praznovjerja. Kaže da praznovjerje nije nedostatak vjere, nego njezina korupcija.

– To je devijacija religioznog osjećaja. Teološki gledano, praznovjerje se događa kada znak postane važniji od stvarnosti na koju znak upućuje. Ako povjerujemo da Božji blagoslov ovisi o našoj kulinarskoj točnosti, mi zapravo izlazimo iz prostora slobode djece Božje i upadamo u ropstvo ritualne manipulacije. Time prestajemo vjerovati u Boga koji je milosrdni Otac i počinjemo robovati slici »božanstva« koje je tek ravnodušni trgovac blagoslovima ili strogi birokrat koji nam uskraćuje ljubav čim prekinemo lanac ljudskih pravila, rekao je Barbalić.

Teolog smatra da je čovjek biće koje se boji praznine i tišine Božje odsutnosti, a rituali pružaju psihološku sigurnost. Kako kaže, lakše je kontrolirati tijesto nego kontrolirati vlastite nagone, grijehe ili strah od budućnosti. Ovakve prakse su zapravo »duhovni anestetik« – one nude brza rješenja za teška životna pitanja. Čovjek radije bira vidljiv, opipljiv ritual (kolač) nego nevidljivu i zahtjevnu vjeru koja traži strpljenje i nošenje križa.

Govori nam kako razlikovati autentičnu vjeru od »duhovnih lančanih poruka«. »Ključni kriterij je plod Duha. Autentična vjera oslobađa, ona ne unosi nemir ni prisilu. Duhovne lančane poruke, pa tako i ovaj kruh, uvijek funkcioniraju na principu prikrivene prijetnje ili pohlepe (ako proslijediš – bit ćeš sretan; ako ne – gubiš blagoslov). Bog Biblije nikada ne uvjetuje svoju ljubav lancem poruka. Svaka duhovnost koja koristi strah kao pogonsko gorivo ili obećava materijalnu korist kao nagradu za obred, lažna je duhovnost,

PASHALNI MISTERIJ

Zanimalo nas je zašto je opasno banalizirati religijske simbole kroz ove prakse.

– Kada simboli izgube svoju dubinu, religija postaje prazna ljuštura, folklorna predstava bez snage preobrazbe društva. Banalizacija simbola (poput kruha, imena Vatikana ili blagoslova) stvara kršćane koji su »cijepljeni« protiv prave vjere malim dozama praznovjerja. Oni misle da su blizu Boga jer peku »sveti kolač«, dok su zapravo kilometrima daleko od Njegove riječi, rekao je Barbarić.

Barbarić ima i poruku za sve koji vjeruju da će im taj kruh donijeti sreću.

– U svjetlu Velikog tjedna i nadolazećeg Uskrsa, moja poruka svakome koji traži oslonac u ovakvim običajima bila bi poziv na istinski prijelaz (pashu) – iz ropstva tjeskobnih rituala u slobodu uskrsloga Krista. Kršćanin ne peče kruh da bi magijski osigurao vlastitu sudbinu, jer je naša sudbina već zapečaćena Kristovom pobjedom na križu. Pashalni misterij nas uči da se istinska punina života postiže darivanjem sebe drugima. Autentični kršćanski kruh nikada ne ostaje zarobljen u pećnici privatnog rituala ili u tjeskobi »vatikanskog lanca« koji obećava blagostanje. On svoju puninu ostvaruje tek kada nas, poput uskrslog Gospodina u Emausu, pokrene na lomljenje kruha u karitativnoj ljubavi. To je ona ljubav koja utažuje stvarnu glad bližnjega – glad za kruhom, ali i glad za smislom i dostojanstvom, zaključio je Barbarić.

DEGRADIRANJE KRŠĆANSTVA

Vatikan u kolektivnoj svijesti simbolizira jedinstvo i vrhovni autoritet. Pripisivanjem tog imena jednom anonimnom receptu, stvara se privid »univerzalnog blagoslova«. To je teološki opasno jer se vjeru svodi na magijski automatizam. Vjera je po svojoj definiciji odnos osobe s Osobom (Boga i čovjeka), dok je ovaj kruh pokušaj uspostavljanja odnosa s predmetom. Povezivati vjeru s lancem sreće znači degradirati kršćanstvo na razinu poganskih kultova sudbine