Bliskoistočna ratna kriza dovela je već sad praktički do promjene međunarodnog poretka: dok razmišljamo o tome hoće li Sjedinjene Američke Države napustiti NATO savez, u praksi je taj vojni pakt već gotovo prestao postojati, posebno nakon trenutka u kojem su glavne europske sile poput Španjolske ili Italije uskratile svoju dozvolu SAD-u za slijetanje njihovih vojnih zrakoplova u svoje baze.

Naravno, Europa nije izvor tih problema, nego je tek posljedica Trumpove politike prema Iranu, jer Europa taj rat ne smatra svojim. No, s rušenjem starih saveza otvara se pitanje kako će se Europska unija nastaviti boriti s vlastitim smislom, opstankom i budućnošću ako Amerika doista ode iz NATO-a ili, kako Donald Trump prijeti, ako Amerika prestane financirati i obranu Ukrajine od ruskih napada.

Realno, svjedočimo raspadu i starog poretka i starih saveza, pri čemu je EU još i najčvršća karika onoga što smo nekad poznavali kao stari poredak koji osigurava mir. EU je itekako i dalje mirovni projekt, ali mora naći svoje vlastite mehanizme unutarnje zaštite.

Za početak, EU je svojim građanima poslao vrlo konkretnu poruku da osvijeste kako su masivne posljedice rata na Bliskom istoku: vrh Europske komisije pozvao je ovog tjedna članice Unije da na energetsku krizu odgovore koordinirano te da mjere moraju biti ciljane i privremene. Zbog toga Komisija radi na pripremi paketa zajedničkih mjera za pomoć građanima i tvrtkama – to zvuči obećavajuće, no potom slijedi ali: »Ali ne nadajte se da će ova kriza biti kratkotrajna, jer neće«, poručio je europski povjerenik za energiju.

Komisija ide toliko daleko da građane upozorava da u cilju štednje energenata rade od kuće, ne putuju turistički, posebno ne zrakoplovnim linijama, pa čak i da smanje brzinu na autocestama za deset kilometara na sat, da potiču javni prijevoz, razmisle o uvođenju sustava par-nepar za osobne automobile, te da dijele prijevoz kad god mogu. Zemlje koje su prošle vremena krize i »stabilizacije« u staroj Jugoslaviji, poput Hrvatske, to su već jednom prošle 80-ih godina prošlog stoljeća pa takvim uputama pristupamo kao vicu, ali ako vrh Komisije izlazi s takvim savjetima, jasno je da će vrag odnijeti šalu.

A tu je i drugi, možda i veći problem, a to je pitanje stanja NATO saveza ako Trumpova Amerika povuče radikalni korak. EU u tom slučaju mora naći supstituciju za članak 5. NATO saveza koji kaže kako »potpisnice smatraju da se oružani napad na jednu ili više njih, u Europi ili Sjevernoj Americi, treba smatrati napadom na sve njih« – to je ključni članak na kojem NATO funkcionira i obavlja zadaću zajedničke obrane.

No, ako ono što poznajemo danas kao NATO pakt prestane postojati, Europska unija mora naći svoje nove zaštitne mehanizme. EU nema zajedničku vojsku, ali ima praktički zajedničku obranu, pa mora aktivirati neke nove alate za zajedničku obranu, ukoliko joj Amerika prestane biti saveznikom (a Kanada se možda pridruži). Sporazum koji su sve članice NATO pakta potpisale, kaže da se svaka zemlja koja želi napustiti savez mora oglasiti barem jednu godinu prije toga – o tome govori članak 13. No, u uvjetima u kojima se stari sporazumi raspadaju preko noći, nema govora o toj jednoj godini – zato EU mora biti spreman preko noći osmisliti nove mehanizme.

Izlaskom SAD-a NATO bi izgubio oko 70 posto vojnih kapaciteta, i doista bi bio »tigar od papira«. Jednako tako, nestao bi i američki nuklearni kišobran, oslabila bi zapovjedna struktura i logistika, i članak 5. bi formalno postojao, ali bi bio dramatično slabiji u praksi. U toj situaciji, europski čelnici bi vrlo brzo prešli na nekoliko paralelnih rješenja: jačanje EU obrane kroz aktivaciju Strategic Compassa, potom jačanje vojske kroz postojeći okvir Europske unije (uz moguće stvaranje »europske vojske«, ali na duge staze), a jasno je i da bi se morali stvarati potpuno novi regionalni blokovi, u prvom redu s Velikom Britanijom, a onda i manji, unutarnji regionalni blokovi koji bi snažili europske bokove. U ovom globalnom kaosu koji je nastao, EU se pokazao još najčvršćom grupacijom. Zato EU ne treba podcijeniti.