U 2024. najveći problem s ljudskim pravima u Hrvatskoj bio je taj da su Hrvati diskriminirali razne manjine, ali i svoje najpotrebitije sugrađane, pa su se oni i njihove udruge žalili pučkoj pravobraniteljici. S te je strane došlo najviše pritužbi. Međutim, u prošloj 2025. svi su se oni zajedno, i oni iz većine i oni iz manjina, istoj osobi počeli pojačano žaliti da ih sve skupa diskriminira hrvatsko zdravstvo. Tijekom 2025. zaprimljen je, naime, rekordan broj prijava zbog situacija na koje su građani nailazili kada su se za pomoć obraćali hrvatskom zdravstvenom sustavu. Stiglo ih je čak 525.

Ovo je još jedan dokaz koliko je zdravstvo tempirana socijalna bomba koja ako jednog dana eksplodira – a ako se ovako nastavi sigurno hoće – radikalno na gore izmijeniti način života u Hrvatskoj. Posebno kada su u pitanju najsiromašniji slojevi društva koji si ni danas ne mogu priuštiti usluge privatnog zdravstva kao dodatka državnom. A kamoli da se u nekom budućem vremenu, koje bi možda moglo stići i brže nego što se svi mi nadamo, potpuno preorijentiraju na privatno koje se plaća iz vlastitog džepa. Činjenica da se za preglede ponekad čeka i dvije godine, govori sama za sebe. Ni jedna Vlada dosad nije se usudila do kraja ući u ovo područje i napraviti potrebne mjere i zahvate. I napraviti ključne reforme koje bi možda i mogle biti protiv nekih, očito jako snažnih, privatnih interesa. Hrvatska treba javno zdravstvo.

Nema problema da postoji i snažan privatni sektor, dapače. Ali on se ne smije razvijati na račun državnog. Ovo društvo ima veliku tradiciju javnog zdravstva još tamo od Andrije Štampara koji je javni zdravstveni sustav uvodio prije stotinjak i više godina. Jedan od razloga zašto Hrvatska država uopće i postoji jest to da se može pobrinuti za svoje najslabije i najranjivije građane. Zbog toga treba postojati javno zdravstvo. Oni koji imaju puno para i koji žele bolji standard usluge neka slobodno idu u privatne klinike.

Naprosto to da u Ustavu piše da je Hrvatska i socijalna država i slučajno ne smije ostati mrtvo slovo na papiru. Međutim, iz izvješća o radu Ureda pučke pravobraniteljice za 2025. proizlazi da bi se Hrvatska mogla početi ubrzano kretati prema situaciji u kojoj njeni građani i najosnovnije usluge mogu dobiti samo ako za njih plate punu ekonomsku cijenu. A nju određuje tržište i njegova nevidljiva ruka koju nitko nikada nije vidio pa je lako moguće da ni ne postoji. Posebno i malenoj, nažalost još uvijek tranzicijskoj i polubalkanskoj Hrvatskoj. U njoj često umjesto tržišta cijene usluga određuju lobiji i prikriveni karteli po sistemu – ajmo se mi dogovoriti koliko to košta, a kome ne paše neka ide van.

Nešto takvo ne smije se dogoditi u tako osjetljivom sektoru kao što je zdravstvo. Ne smije se dogoditi ni situacija u slučaju stanogradnje gdje veliki igrači špekulacijama nabijaju cijene.

Naravno, u izvješću pučke pravobraniteljice pojavljuju se pritužbe građana i na razne druge nepravde kojih je bezbroj u svakom društvu, a posebno u ovom našem koje se bori s posljedicama burne prošlosti, a pred njim će se vrlo brzo pojaviti i one iz budućnosti koja sa sobom nosi, čini se, i jako malo onog dobrog. Uglavnom samo izvješće jest odraz stanja u kojem žive naši najpotrebitiji i najugroženiji sugrađani. Svi će problemi potom ostati tamo gdje su i sada, a neki će se sigurno i pogoršati. Jer sve ide protiv običnih građana. Sama Hrvatska je nedovoljno dobro organizirana i posložena pa ne rješava ni one probleme koje bi realno gledajući već i sada mogla. Stalno dolaze i novi generirani izvana, posebno ratovima i njihovim posljedicama. Hrvatska bi morala pronaći snage u samoj sebi da se posloži koliko može i sama riješi ono što može. Ne bi u svemu tome bilo loše da pokušamo biti malo bolji jedni prema drugima, posebno to vrijedi za one od nas koji rade u institucijama na koje se građani i najviše žale. Posebno to vrijedi za zdravstvo, a najposebnije za one koji ga vode. I s postojećim se sredstvima uz bolju organizaciju može napraviti puno više nego što je to danas slučaj.