Ovako je počelo u studenom prošle godine. Dio javnosti bio je zgrožen načinom na koji je obnovljen Rimski luk. Taj dio javnosti ocijenio je da je riječ o kulturocidu u centru grada jer je Arco Romano devastiran cementom.

I dio izvršne vlasti, točnije zamjenik gradonačelnice Vedran Vivoda, poručio je da ne može i ne želi šutjeti jer je riječ o obnovi najstarijeg arhitektonskog elementa u Rijeci.

On je naveo da je antički spomenik uklopljen u vidljivu masu betona, bez jasnog arhitektonskog, povijesnog ili interpretacijskog smisla i da takav pristup ne čuva vrijednost nego je banalizira.

Zatražio je, a podržala ga je i gradonačelnica Iva Rinčić, odgovore na pitanja tko je odobrio takvo rješenje, postoji li dokumentacija koja ga opravdava i može li se takva prezentacija Rimskog luka ispraviti kako bi napokon bila dostojna vrijednosti koju predstavlja.

U obranu projekta koji je plaćen novcem poreznih obveznika stala je ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek.

Navela je da je na obnovi radio Hrvatski restauratorski zavod u suradnji s Područnim konzervatorskim uredom Rijeka te da su radovi izvedeni u skladu s načelima konzervatorsko-restauratorske struke uz primjenu tehnologije i materijala koji su nužni kako bi se sačuvala spomenička svojstva, a spomenik učinilo sigurnim i otpornim na negativne utjecaje atmosferilija ili potresa.

U cijelu priču uključilo se i riječko Gradsko vijeće koje je tražilo preispitivanje svega što je odrađeno.

Sve što je u ovoj fazi odrađeno potpuno je legitimno jer je riječ o opravdanoj javnoj raspravi u vezi onoga što je jedan od najbitnijih dijelova riječkoga identiteta.

Na istup ministrice Obuljen Koržinek promptno je reagirala Lista za Rijeku, ocijenivši da je umjesto preuzimanja odgovornosti, resorno ministarstvo napalo građane i medije koji su upozorili na problem i da očitovanje Ministarstva kulture i medija vrijeđa zdrav razum svih koji su svojim očima vidjeli što je učinjeno povijesnom spomeniku.

Zatražena je neovisna stručna revizija svih izvedenih radova na Rimskom luku, objava kompletne projektne i nadzorne dokumentacije, te ako se utvrde nepravilnosti, utvrđivanje odgovornosti u Konzervatorskom uredu Rijeka i Hrvatskom restauratorskom zavodu.

Mjeseci su prolazili bez informacija na koji se način provodi zaključak Gradskog vijeća i izvršne vlasti da se utvrdi što se točno dogodilo i je li obnova odrađena kako treba.

Budući da su konzervatori poslovično poznati po ignoriranju javnosti, došlo se barem do toga da je Hrvatski restauratorski zavod, koji je bio zadužen za obnovu, organizirao prezentaciju obavljenih radova koji su koštali oko 130.000 eura, a koje je osiguralo Ministarstvo kulture i medija.

Prezentacija je okupila velik broj građana, ali prošla je bez vike i skandala. Tamo je bila, a tamo joj je i bilo mjesto, gradonačelnica Rinčić koja je upozorila na odnos prema javnosti kada je riječ o ovakvim projektima.

Ravnatelj Hrvatskog restauratorskog zavoda Boris Mostarčić odgovorio je da bez suradnje s lokalnom zajednicom sav trud struke ostaje nedovršen, jer netko nakon restauratora mora preuzeti brigu, inicijativu i svijest o vrijednosti baštine.

Mostarčić je naglasio da se ne organiziraju uvijek prezentacije nakon završetka projekta, ali da je to napravljeno u ovom slučaju zbog velikog interesa šire javnosti.

Može biti da nakon prezentacije utišaju kritični tonovi, može biti da su kritičari u krivu, ali sigurno je da bez dizanja prašine ne bi bilo ni prezentacije.

Koja je itekako potrebna, s tim da je trebala biti odrađena na samom početku priče. Recimo uoči prezentacije onoga u što je utrošeno oko 130.000 eura.

Rijeka je grad u kojemu je malo toga sačuvano od bogate kulturne baštine. Grad u kojemu su upravo konzervatori dali suglasnost za piljenje srednjovjekovnog bedema na Klobučarićevom trgu koji je još uvijek ispiljen i maknut u stranu.

Rijeka je grad čiji su antički mozaici još uvijek ispod zemlje nakon što su otkriveni.

Građani, a idealno je ako se u priču uključe predstavničko tijelo i izvršna vlast, itekako trebaju dizati prašinu kada je riječ o kulturnoj baštini.

Kako bi struka, u ovom slučaju konzervatori, shvatili da javnost itekako ima pravo znati na koji način se troše novci građana kada je riječ o važnim projektima.

Jer, ne postoji struka radi same sebe i svojih kula bjelokosnih, već zbog istih tih građana koji financiraju i njihove plaće i projekte obnove.