RIJEKA Riječki sport prvi poslijeratni Kup dočekao je sedamdesetih godina kada je grad u ekonomskom smislu ulazio u zlatna vremena što se neminovno odrazilo i na klubove. Odbojkašice Rijeke su 1973. godine donijele prvi Kup Jugoslavije na Kvarner, a ponavljale su to još tri puta u idućih šest godina.

Vaterpolisti Primorja su 1979. godine osvojili jedini Kup bivše države, košarkaši Kvarnera su 1977. i 1981. godine izgubili dva finala Kupa u tada vjerojatno najjačoj košarkaškoj konkurenciji Staroga kontinenta. Jasno, tu su dva navrijednija Kupa, ona nogometnog prvoligaša s Kantride osvojena 1978. i 1979. godine, odnosno nekoliko godina nakon povratka Rijeke u Prvu ligu iz koje Bijeli više nikada nisu ispadali.

Ono što je zajedničkom svim tim osvojenim kupovima je da su riječke ekipe tada do velikih uspjeha nosili u visokom postotku – rođeni Riječani. Vremena su se u međuvremenu promijenila, sport globalizirao, ali neke stvari se ne mogu promijeniti. Ne može biti ništa ljepše nego u svojem gradu, pred svojim sugrađanima, podignuti trofej. A upravo to je prošle subote uspjelo nemalom broju Riječana u redovima HMNK Rijeka.

Stručni stožer trenera Alena Jukića je potpuno riječki. Između ostalih tu je i fizioterapeut Robert Greblički čiji otac Bruno je s Rijekom osvojio dva Kupa Hrvatske 2005. i 2006. godine. U pobjedi protiv Dinama u riječkom sastavu bili su Filip Kamauli, Mihael Matijević, Teo Hajdara, Vanja Malinić i dva ljeta stariji vratar – 32-godišnji Carlo Berković. Uglavnom dečki koji su u futsal stigli iz velikog nogometa i prošli kroz omladinski pogon Rijeke.

Berković je bio vrlo daroviti mladi vratar Rijeke u generacijama Ivana Močinića, Nike Datkovića, Mateja Mršića, Mihovila Klapana… Prošao je prije petnaestak godina i nekoliko priprema s prvom momčadi Rijeke, a onda branio u tada jakom drugoligašu Pomorcu, kasnije Orijentu, Krku, Opatiji, Grobničanu… da bi svoju sreću pronašao na vratima futsalske momčadi Rijeke i u svojstvu trenera vratar u Grobničanu i omladinskom pogonu Pomorca.

Berković nije ulazio na parket u dvije finalne utakmice, ali to nije umanjilo njegovu radost nakon osvajanja Hrvatskog kupa.

Emotivna večer

– Emotivna večer, a utakmica je bila zanimljiva kako gledano iz čisto sportskog, tako i onoga navijačkog kuta. Mogli smo stvarno uživati u ambijentu. Ne znam na kraju da li bi radije bio na parketu pa to proživio kao izravni sudionik, ili na tribinama zajedno s našim navijačima…

Što se tiče utakmice, mislim da smo stvarno zaslužili ovaj trofej. Kada se zbroje dvije finalne utakmice, onda možemo reći da je naša konačna pobjeda stvarno bila potpuno zaslužena – govori Berković, koji će, poučen nekim iskustvima iz velikog nogometa, iskreno priznati…

– Sada mogu reći da u četvrtak i petak uoči finala nismo tako dobro trenirali i bio sam skeptičan. Međutim, svi iskusniji igrači su bili toliko uvjereni u osvajanje Hrvatskog kupa. Znamo sam da možemo dobiti, čak i osvojiti Kup, ali nisam bio baš uvjeren u to kao oni. Svaka čast svima na toj vjeri. Ipak je Dinamo uigrana momčad koja je zajedno toliko godina.

Zato kapa dolje svim dečkima. Bila je to nezaboravna noć. Fešta? Ostali smo u krugu dvorane. Moram priznati da sam kao jedan od najstarijih u momčadi prvi napustio veselo društvo. Godine čine svoje! – nastavio je Berković pa istaknuo jednu stvar.

NEKAD BILO… – Ivan Močinić i Carlo Berković na pripremama s prvom momčadi Rijeke u Antalyji u siječnju 2012. godine/Foto I. VOLARIĆ

Problem vratara

– Dvorana je bila puna do stropa, a interes premašio njezine kapacitete. Moram pohvaliti našeg predsjednika koji je stvarno jako dobro organizirao naš marketing, a posebno se dobro vode društvene mreže. Stvarno tu radimo sjajan posao. Žao mi je što drugi riječki klubovi u tom dijelu nisu na toj razini, da i oni dožive barem dijelić ove naše atmosfere.

Osim toga, nerijetko se poklapaju termini utakmica, a ja bih recimo rado pogledao i košarkašku i rukometnu utakmicu. Ponekad, ako ne stignem prelistati Novi list, ni ne znam kada i gdje igraju! – dodao je Berković, koji je prije nekoliko godina rekao da je završio priču u velikom nogometu i da će vjerojatno u futsalu završiti igračku karijeru.

Možda bi osvajanje krune bio idealan scenarij za kraj karijere, pa makar i u svojstvu pričuve najboljeg vratara lige.

– Svaka čast Victoru Saafu! On je objektivno puno bolji vratar od mene i ono što on radi na vratima je iznad svih vratara u ovoj regiji. Volio bih da ostane s nama i iduće sezone i da ga možemo u Rijeci gledati još nekoliko godina, da ljudi mogu uživati u njegovim obranama. Saaf je najbolji igrač Rijeke ove sezone. E sad, kraj karijere…

Bilo bi idealno osvojiti dvostruku krunu s Rijekom pa onda možda iz gušta još odraditi koju sezonu u nekom niželigašu. Ponuda mi ne nedostaje! To doduše sugerira i da naša vratarska scena nije baš u najboljem stanju. Zabrinut sam. Neki klubovi u županiji nemaju pričuvnog vratara, a posebno je loša situacija u mlađim uzrastima. Vratari brzo odustaju od nogometa. Kada nekoliko starijih zaključi karijeru, bit će velikih problema. Nadam se da će vratari poput Saafa motivirati klince da stanu među vratnice – rekao je Berković.