Neće se ovaj mlađi svijet toga ni sjetiti, ne mogu zbog godina ni znati da nije skijanje u Hrvata počelo od Ivice i Janice kao u kakvoj bajci, i pojma nemaju da se znalo kadikad dogoditi da u Dnevnicima, pri kraju onih vijesti iz svijeta sporta, novinar eto spomene kako je naš ponajbolji skijaš Vedran Pavlek bio odličan 48., ili 33., ili 29.

Vazda su te informacije o uspjehu kad si 48. zvučale pomalo čudno, ali ajde, nije baš da smo zemlja kojoj je skijanje dano. Dano nam je plivanje, ali to je neka druga tema. Vedran Pavlek sjajan 67.!?!

O kako je to gordo zvučalo, taman da se čovjek posprdno nasmije. Nekoliko desetljeća poslije ispalo je da smo se smijali zaludu. Možda je na stazi Pavlek i bio 62., ma van staze majstor je bio jedno 30 milijuna puta bolji nego li nam se činilo. No, štono bi se reklo, pođimo mi nekim redom.

Nekako s ponedjeljka stari dobri autić odlučio je iskašljati dušu. Ulje je poteklo potocima, a da ne bi bilo baš nikakve zabune kako mu je svega dosta, nakon dvadeset i koje godine vjernog služenja i nekih 320.000 prijeđenih kilometara, pustio je i da mu se ispod haube zadimi sve.

Malošto je gore od toga nego kad se vežete uz vozilo, kad ga doživljavate k’o druga najboljeg koji ionako sve o vama zna i koji je uvijek bio tu kad je trebalo. Zna kad ste dijete vozili iz rodilišta, zna kad ste zagazili u prve snjegove i kad vas je nosila najveća bura ikada, zna kako je kad hrpu klinaca razvoziš naokolo, zna kako biti partner u bijegu i onaj koji sluša. Ali, svemu nekad dođe kraj.

– Možda mu je samo na živce dala još jedna benzinska kriza – suosjećajno će Ivan.

E da, benzinska kriza i svaka druga kriza, a sve zbog ratovanja, zbog Trumpa i sudruga mu Izraelca, zbog Irana, raketa, tjesnaca, brodova, nafte. Kriza zbog koje Vlada i opet na da cijenama gore, koliko toliko, dok se ekonomisti trse dokazati koliko je to dobro ili loše za budućnost, onu koja će doći kad sve loše mine. Kaže narod, na ljutu ranu ljutu travu.

Dade se i tako objasniti poriv da se jutro nakon što je autić ostao u rukama majstora ne bi li domislili ima li smisla produžiti agoniju, započne gledanjem i slušanjem premijera u emisiji Hrvatskog radija »A sada Vlada«.

Na prvu, sve je i lijepo i dobro. Na svaki pokušaj voditeljice da postavi pitanje o možebitnoj krizi, pa još taman tak(v)o da premijer može zadovoljno kazati da straha nema, premijer to i čini. Straha nema, ali ima razloga za brigu. I vjeru, u našu Vladu dakako.

Makar, kad čuješ da je cijela Europa gotovo u potpunosti energetski ovisna o kojekome momentalno pališ sva svjetla u kući ne bi li se nauživao makar letrike dok je još ima.

»Znamo mi što je kriza, pamtimo par-nepar vožnju«, kazuje voditeljica.

Smješka se na ovo premijer, s pravom reklo bi se, k’o što s pravom veli da su se od tog par-nepar stanja rodila neke nove djeca koja pojma nemaju da je ikakva kriza moguća.

I bolje da je tako, jer ako se i opat dogodi par-nepar, a onda i da struje nema baš uvijek, tko će napuniti baterije svih tih silnih tričarija na koje smo se narkomanski navukli svi redom. Samo….

– Kad premijera slušaš na radiju, čisti je to apaurin. Kad je kamera tu, e onda je to druga priča. Zadnjih dana je u njega gestikulacije više no inače, skoro k’o robotska gestikulacija u kriznim situacijama.

Znači, nije dobro. Ta gestikulacija u današnje vrijeme je isto što i saopćenja Saveznog izvršnog vijeća u vrijeme socijalizma. Kad bi Dnevnik počinjao šturim priopćenjem, znao bi da je, da prostiš, sranje – analizira to onako dubinski Ivan.

Ali dobro, ako je Treći svjetski i na našim vratima, onako da nas ne mimoiđe kad nas već, kako Ahmed Burić pjeva, ni jedan omašio nije, dobra je vijest valjda ona da će se predsjednik i premijer konačno sresti i to na zajedničkoj sjednici Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost.

Alaj će se lijepo napričati o svemu, o nabavci oružja ponajviše. Može li Davidova praćka ili ne može, da tenkove, avione, rakete i ne spominjemo!? Treba li ministar obrane tako strastveno voljeti baš Izrael, ili to nikakvog smisla nema!?

Trest će se tlo od razmjene mišljenja, a u končanici kupovati se mora, jer smak svijeta kuca na vratima. Jedina je nevolja što svo to nagomilano oružje mora jednom i zapucati, barem je u teatru tako kad pušku na zid okačite u prvom činu pa čekate što će s njom biti u zadnjem.

Elem, lako moguće da ćemo imati Davidovu ili već neku drugu praćku da nas štiti od projektila svake vrste, pa i onih što ih navodno Srbija ima. U isto vrijeme lako je moguće da ne samo da će štekati s plavim dizelom pa da nema sjetve, pa da nema hrane, nego ni benzina biti neće da se vozikamo.

Ali, imamo mi svojih evergrina i bez kriza. A to nas vraća na početak. Jer, dok se nekima dimi ispod haube, dok se drugi trude pregrmjeti krizu, onaj bivši skijaš Vedran Pavlek, sudeći po svemu što se piše i što USKOK radi, kroz godine je napredovao poprilično.

Korupcija, lažni računi, torbe pune novca, izvlačenje para, sve se to događalo ni manje ni više nego u Skijaškom savezu… Vazda je to u nas isto i vazda uspješno, makar je mudro i opet pustiti da najprije institucije odrade svoj posao.

Ali kako se makar gorko ne našaliti s tim da je netko iz malenog Skijaškog saveza kroz godine izvukao enormno velikih 30 milijuna eura! Trideset milijuna, ili ono bješe 32, a da nitko ne vidi, nitko ne zna, ni jedna inspekcija ne uoči.

Ako je vjerovati svemu što se piše, onaj Pavlek koji je onomad davno kad bio sjajan 56., svoje je stupiće na slalomskoj stazi složio taman po svojoj mjeri. Već i ovo malo informacija što cure neslužbeno žude za nekim sjajnim filmovanjem.

Vila na Ibizi, računi u Monacu, žene koje troše na skupu odjeću ako ne i na koju estetsku operaciju, osumnjičenik kojeg se u Hrvatskoj ne može naći jer malo bio u Dubaiju, a sad se kunu ljudi da su ga vidjeli u Turskoj.

Tu se čak jedan od osumnjičenika preziva Eror. E da, to mora da je neke greška, rekli bi cinici. Ministar sporta je strašno razočaran. Ministar pravosuđa užasnut količinom novca i činjenicom da se nešto tako čisto i sveto kao što je sport ovako okalja.

Otac najbolje naše skijašice Zrinke Ljutić u šoku, jer njemu su govorili da para nema. A javnost se fino sprda, bilo da se konstatira kako bi Snježna kraljica mogla skoro osvanuti negdje u Hercegovini, bilo da se zločesto primijeti kako je hrvatski puk, po dobrom starom običaju, u tren zaboravio sve dobro što je Pavlek učinio za ovu zemlju.

A ono samo skijanje. Što bi bilo da je recimo bob savez u pitanju. Glavno da nam je s nogometom sve u redu.

– Da skupe sve što su kojekakvi pokrali mogli bi cvitat’ – zaključuje stara mati nakon što je osula drvlja i kamenje na sve, pa i na model financiranja budućih stadiona koji u njen džep dira. Neka ga ukradenim milijunima ziđu, veli ona.

Najgore je međutim to što je zahvaljujući dugogodišnjem sjajnom skijanju ljudi iz Skijaškog saveza i opet umrlo još malo povjerenja u dojednu instituciju, bila ona na najvišoj razini ili mjesna zajednica.

Onaj koji sažaljivo vodi staru dragu karampanu možda zadnji put meštrima da joj produže život teško može imati razumijevanja i vjere da se Ibiza, Monaco, Dubai, Turska i milijuni događaju radišnom i poštenom svijetu.

Nekog se baci s vrha padine da se kotrlja nizbrdo, a nekom se eto pegla staza da mu veleslalom bude ugoda. Sve do jednom doduše, ali kao da je to neka utjeha. Utjeha je jedno što sumanito trošimo na jaja, janjetinu i rotkvicu taman da Uskrs bude apetitlih.

A kad je tako onda je svaka kriza pa i ona energetska tek kriza od slatke vode, pogotovo za veterane što pamte par-nepar. Mladost nek se čeliči i neka nauče štogod pa da im se ne dogodi da se smijulje ako u nekom Dnevniku, tamo na kraju sportskih vijesti, novinar spomene kako je naš najbolji maratonac Hrvoje Horvat, ili ribolovac Ivan Ivić, bio sjajan 57.

Na kraju se uvijek najslađe smije onaj koji zna kako migoljiti među svim tim pravilima, pardon štapovima, na stazi.