Za Henrija Cartier-Bressona fotografija je umijeće hvatanja presudnog, živog trenutka – onog kratkog bljeska u kojem se pogled, iskustvo i stvarnost poklope u jednoj slici. No taj trenutak nije tek puka slučajnost: iza njega stoje vrijeme, promatranje, uranjanje u zajednicu i strpljivo razumijevanje ljudi i prostora. Fotografija, upozorava Bresson, može otkriti svijet, ali i zavesti, ako se prizor istrgne iz svojega prostornog, vremenskog i ljudskog konteksta. Zato njegov pogled ne počiva na površnim dojmovima, turističkim usporedbama ni egzotici, nego na čovjeku – na njegovim radostima, tugama i borbama.

Izložba otkriva autora koji je znao da fotograf ne bilježi samo ono što vidi, nego i dubinu života koja se u jednom treptaju pokaže pred objektivom, pretvarajući prolazni prizor u trajno svjedočanstvo vremena, prostora i ljudske prisutnosti u svijetu. U tome leži i snaga njegova opusa.

KNJIGA »EUROPLJANI«

U siječnju 1954. američki časopis Holiday objavio je poseban broj posvećen Europi. Nakon Drugog svjetskog rata bilo je važno ponovno »osmisliti« Europu kao privlačno mjesto, posebno za američku srednju klasu. Cartier-Bressonove fotografije pridonijele su onome što se naziva »žanrom poslijeratnog oporavka«. Sve fotografije u tom broju snimio je jedan fotograf – Cartier-Bresson – s Europom kao zajedničkom temom.

Foto Sandra Uskoković

Ljudi prikazani u ovoj knjizi i na ovoj izložbi su Europljani. Jednom Hotentotu ili kineskom seljaku svi bi oni možda na prvi pogled izgledali jednako. Ipak, vjerojatno nigdje nema toliko razlika zgusnutih na tako malom prostoru kao u Europi, iz geografskih i povijesnih razloga. Čežnja svih ljudi za radošću i srećom, njihova okrutnost, svaka njihova strast izražavaju se u bezbrojnim sitnim vidovima svakodnevnoga života. Istodobno vas pogađaju i njihova novost i njihova poznatost, kao nešto za što ste sigurni da ste već vidjeli. Prepoznajete ih jednako koliko ih i otkrivate. To je poput prolaska kroz muzej prvi put: neke slike djeluju neobično poznato jer ste ih već vidjeli u reprodukciji. Dok stojite pred njima, osjećate i izazovni šok iznenađenja i umirujući učinak prethodne bliskosti.

Foto Sandra Uskoković

PREISPITIVANJE PARADIGME PUTOPISNE KNJIGE

Da bismo bolje razumjeli Europljane, potrebno je promatrati i širi kontekst putopisnih knjiga, koje su oblikovale način na koji je Europa bila predstavljena i konzumirana sredinom 20. stoljeća. S razvojem turizma ovaj izdavački sektor doživio je procvat u desetljećima oko Drugog svjetskog rata. Između 1930. i 1970. mnogi su izdavači uspješno prodavali velike ilustrirane knjige posvećene gradovima, regijama i državama. Fotografi poput Brassaïa (Paris de nuit, 1933.), Berenice Abbott (Changing New York, 1939.) i Paula Stranda (France de profil, 1952.) pridonijeli su tom trendu.

Knjiga »Europljani« pripada upravo tom povijesnom trenutku u fotografskom izdavaštvu. Iako se dijelom uklapa u žanr putopisne knjige, njegov naslov pomiče fokus: umjesto metode fotografiranja knjiga prikazuje geografski prostor kroz njegove stanovnike. Cartier-Bresson naglašava da njegove fotografije ne nastoje dati opći prikaz zemalja. Cilj takvog pristupa bio je razlikovati knjigu od turističkih vodiča.

Foto Sandra Uskoković

Izdavač Tériade je vjerojatno poticao taj smjer kako bi knjigu učinio privlačnijom. Iako mu je geografska dimenzija bila važna, Cartier-Bresson se više zanimao za ljudski aspekt nego za kulturu putovanja. Za njega ova knjiga znači mnogo više od putopisa. Ona se ne zove Europa, nego Europljani.

U predgovoru Henri C. Bresson piše: »Geografske knjige nekoć su bile ilustrirane prikazima spomenika i etnografskih tipova. Danas ih je fotografija obogatila i zakomplicirala svojim ljudskim elementima.«

Cartier-Bresson započeo je suradnju s Tériadeom 1954. Njihov rad uključivao je intenzivne rasprave, pa čak i neslaganja oko odabira fotografija. Istodobno je surađivao s Robertom Delpireom, s kojim je objavio više knjiga (Les Danses à Bali, 1954.; Chine à l’autre, 1954.; Moscou, 1955.). Odnos između Tériadea i Delpirea obilježavalo je suparništvo koje je utjecalo na oblikovanje i urednički koncept knjige »Europljani«.

Foto Sandra Uskoković

Ugovori za knjigu potpisani su 1955. Naslovnicu, prvotno zamišljenu za Fernanda Légera, na kraju je izradio Joan Miró, koristeći primarne boje i simboličke forme (sunce, oko, mjesec). Knjiga je objavljena u kolovozu 1955. i dobro je prihvaćena u međunarodnoj kritici. Opisana je kao: »izvanredan album«, »lijepa zbirka običnih ljudi« i »veličanstvena knjiga«. Istodobno je u Musée des Arts Décoratifs u Louvreu otvorena velika retrospektiva Cartier-Bressona. Ta je izložba snažno pridonijela legitimaciji fotografije kao umjetnosti, ali je ujedno zasjenila objavu knjige »Europljani«.

IZMEĐU RAZLIKA I PRIPADNOSTI

Tijekom boravka u New Yorku 1935. godine, Cartier-Bresson je često posjećivao Workers Film and Photo League i upoznao Steinera. Upravo tamo, kao i bez sumnje u Parizu, došao je u dodir s Daumierovim karikaturama i shvatio virtuoznost kojom je umjetnik prikazivao svoje suvremenike. U intervjuu s Richardom L. Simonom, svojim američkim izdavačem, navodi karikaturista među svoje omiljene slikare. To je ključno za razumijevanje njegove fotografije. Neki njegovi komentatori, osobito oni bliski Ligi, poput Bena Maddowa i Louisa Stettnera, uspoređivali su njegove slike sa situacijama koje je skicirao Daumier. Vrijedi napomenuti da je Daumier tijekom svoje karijere sredinom 19. stoljeća redovito radio serije fizionomskih studija društvenih skupina: ljudi iz kazališta i pravnih profesija, kao i »buržoazije«, lovaca, parlamentaraca, Francuza i Parižana.

Foto Sandra Uskoković

Cartier-Bresson je nastojao učiniti upravo isto u djelu Europljani. U siječnju 1953., u pismu svojoj supruzi Eli iz Njemačke, napisao je o fotografijama koje je upravo snimio za projekt: »Snimao sam vrlo dobre fotografije u hotelu Reichshof, čiji jelovnik ti šaljem. Bio je pun debelih buržuja iz Hamburga s trakama, papirnatim kapama i šampanjcem. Nikada nisam vidio takvu spontanu vedrinu. Vjerujem da imam, ili bih trebao imati, vrlo dobre stvari […] Nikada nisam vidio, u tako koncentriranom obliku, zlatnu mladež i sve u smokinzima, klasične cinike i hedoniste, uspješne mlade poslovne ljude…«

Kao dio za cjelinu (pars pro toto), kroz svoje odlučujuće trenutke, Cartier-Bresson uspijeva iz obične scene izdvojiti detalj koji izražava prolazni temperament šire ljudske skupine. U uvodu za Europljane objašnjava da ne može samo prikupljati uzorke: »U svakom fotografu postoji nešto od šetača…«

Cartier-Bresson nije razmišljao u smislu inventara. Umjesto tipologija, tražio je sinteze u stilu Daumiera. Njegove slike su oblici kondenzacije. U ovom projektu, više nego u svom radu u Indiji ili Sjedinjenim Državama, istraživao je i dio vlastitog identiteta. Poput Micheleta, imao je snažnu ljubav prema velikim europskim domovinama, pronalazeći ih sve u sebi kroz njihovu raznolikost.

Europa danas, uza sve svoje pukotine, nesuglasja, razlike jezika, povijesti i političkih iskustava, ipak još uvijek postoji kao prostor prepoznatljive zajedničke pripadnosti. Tek kada se odmaknemo izvan vlastitoga polukontinenta, postaje jasno koliko je ta svijest duboko upisana u nas: ondje najprije kažemo da smo Europljani, a tek potom Hrvati, Francuzi, Irci ili nešto četvrto. Upravo u toj istodobnoj različitosti i povezanosti, u toj slojevitoj ideji domovine koja nadilazi granice pojedine nacije, krije se možda i jedna od najvrjednijih europskih baština. Fondacija Henrija Cartier-Bressona, skromna i nenametljiva, podsjeća da se identitet ne gradi samo kroz monumentalnost i deklaracije, nego i kroz zajednički kulturni horizont u kojem se, unatoč svemu, još uvijek možemo prepoznati.

Foto Sandra Uskoković

Miróovo sunce i mjesec

U mnogim je aspektima knjiga »Europljani« nastavak »Images à la sauvette« (Odlučujući trenutak), također objavljene kod Vervea tri godine ranije. Naslovnicu za ovu novu knjigu prvotno je trebao oblikovati Fernand Léger, dok je za prethodnu naslovnicu bio zadužen Henri Matisse. No na kraju ju je dizajnirao Joan Miró, katalonski prijatelj fotografa, kojeg je upoznao u Parizu u vrijeme kada se kretao u krugu nadrealista.

Cartier-Bresson je surađivao s pjesnikom Jeanom Genetom, koji je napisao tekst. U Parizu su, kroz česte razgovore, razvili ovaj projekt. Cartier-Bresson je kasnije zapisao da ga je Miróev rad dugo fascinirao te da naslovnica odražava ideju Europe kao prostora napetosti, kontrasta i poetske vizije.

Na prednjoj strani nalaze se veliki plošni nanosi primarnih boja – crvene, žute i plave – sa suncem i okom postavljenim vertikalno, na koje, na poleđini, kao da odgovara mjesec, uz dva neobična tipografska znaka i svojevrsnu višebojnu zastavu.

»Dragi Joan,« piše Cartier-Bresson slikaru 11. svibnja 1955., »osjećam istu radost gledajući naslovnicu koju si napravio kao što čovjek osjeća pred suncem. A to sunce – ti si ga uhvatio za nas.«

Ključno mjesto posvećeno fotografiji

Foto Sandra Uskoković

Fondacija Henri Cartier-Bresson, smještena na adresi 79, Rue des Archives u pariškoj četvrti Marais, jedno je od ključnih mjesta posvećenih fotografiji u Francuskoj. Ustanovu su 2003. osnovali Henri Cartier-Bresson, Martine Franck i njihova kći Mélanie, a od 2018. djeluje u novom prostoru u Rue des Archives, gdje čuva arhive Henrija Cartier-Bressona i Martine Franck te organizira izložbe posvećene fotografiji, bez stalnog postava, u skladu s idejom da se opus ovih autora uvijek iznova čita kroz dijalog s drugim umjetnicima i suvremenim pogledima.