Predsjednik Zoran Milanović izjavio je jučer, tijekom boravka makedonske kolegice u Hrvatskoj, da »Europska unija više nije mirovni projekt«. Kao i inače u svojim govorima, predsjednik Milanović relativizira ili stavlja pod zub sumnje neke stvari koje su nam inače u političkom smislu notorne, kao i ovo – da smo dio EU sa svim koristima koje od toga imamo, ne samo sigurnosnim nego i financijskim.

Za članstvo u Europskoj uniji, govoreći upravo pred predstavnicom Sjeverne Makedonije koja se tek bori da uđe u EU, Milanović kaže da je to tek – dekoracija. Nešto što ti se možda svidi, ali nije ti potrebno.

Može se postaviti pitanje je li se predsjednik Milanović ovim izjavama finalno »outao« kao protivnik EU-a, upravo na tragu onoga kako se ponaša Viktor Orban. Njegova je zemlja članica EU-a i crpi iz toga brojne benefite (poput onoga da je Mađarska imala izuzetak i koristila rusku naftu pod sankcijama praktički do jučer), ali ne prihvaća niti njene politike, niti njena pravila.

Uz to, predsjednik Milanović je pod znak pitanja doveo i politiku glavnog tajnika NATO saveza, Marka Ruttea, za kojega je izjavio kako nitko više ne zna kakvu i čiju politiku on zastupa, da iznosi osobne stavove, a ne dogovorene politike, i da svaki dan priča drugo, kako mu toga časa padne na pamet. U ovom trenutku važno je doista postaviti pitanje politike NATO-a, jer SAD kao najjača država saveza želi njegov raspad, ako već nema njegovu podršku, i poručuje da je NATO bez Amerike tigar od papira. Novo slaganje karata na međunarodnoj sceni u zadnjih godinu dana doista ostavlja otvoreno pitanje što je danas NATO, koga štiti, a koga napada.

No, što bi trebala učiniti Hrvatska? Predsjednik Milanović govori kako smo u komotnoj poziciji i kako nam preostaje samo da budemo oportunisti, odnosno da brinemo samo svoju brigu, umjesto da kao mala država sudjelujemo u tome da spašavamo svijet unutar spomenutih saveza. Točno. No, što bi trebala učiniti Hrvatska da bude takav uspješan oportunist – izaći iz Europske unije, napustiti NATO savez? Na to naš predsjednik ne daje odgovore.

On samo zna, i na to se kune Bogom, kako ne trebamo kupovati oružje od Izraela, jer su neke tamo Davidove praćke nadomjestive sličnim oružjem i drugih država proizvođača. I to je vjerojatno točno, posebno kad je riječ o prodaji oružja i Srbiji. A on to zna jer je vrhovni zapovjednik Oružanih snaga. I zna da neće potpisati nikakve praćke, pa bile i Davidove.

No, ono na što predsjednik Milanović ne odgovara i ne nudi rješenje jest pitanje: ako ćemo biti usamljeni uspješni oportunisti, sami kao Pale sam na svijetu na toj karti svijeta, kakvo ćemo liderstvo imati? Pa »dva brda« ne mogu se dogovoriti čak niti oko jednog sastanka kojeg moraju održati, dakle sjednica Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost, i to ne zadnjih tjedan dana nego doslovno pet godina. Nisu se sastali od 2021. godine, a u međuvremenu je bilo ratova i raznih katastrofa na pretek.

Umjesto da zaziva ovakvu samoizolaciju, možda bi predsjednik Republike mogao Bogu zahvaljivati da jesmo dio EU i NATO saveza, koliko god invalidan taj savez danas bio. To su ipak neki štitovi pod kojima nećemo poginuti baš od prve strelice ispaljene iz nečije praćke, a znamo da su danas dometi balističkih raketa do 16.000 kilometara! Iranske rakete danas mogu dosegnuti bez problema do Londona ili Pariza, kao što i američke mogu s bilo koje točke u Tihom oceanu do Teherana. Jasno da Hrvatska nema takvu protuzračnu ili protubalističku obranu da se sama štiti, i da smo samo jači što smo u više saveza. To je jednostavna matematička činjenica.

Uostalom, ta i takva Europska unija, koja je samo dekoracija, ipak je smogla snage odbiti zahtjeve američkog predsjednika Donalda Trumpa da se priključi suludom ratu na Bliskom istoku. Ako je NATO danas slab, to nije samo zbog histerične politike Trumpa, nego i zato jer EU ima vrlo čvrste stavove o tome da u takvom ratu neće sudjelovati. I to je naša zaštita, a ne dodatna opasnost. Ako je predsjednik Milanović osoba koja ne dozvoljava da niti jedan hrvatski vojnik pogine u Ukrajini ili na Bliskom istoku, onda bi se liderstvo trebalo pokazati i traženjem funkcionalnih saveza koji će pomoći u tome da nijedan vojnik doista i ne pogine.