Curi rok za predaju teksta. A Rijeka igra europsku utakmicu. Ne da je igra, nego evo Fruk i zabija. Boj ne bije svijetlo oružje već boj bije srce u junaka, kako god da je ogled sa Strasbourgom završio. Sve rjeđe je tako i u nogometu i u životu, ali zna katkad tako biti. Rijeka igra hrabro, igra mudro, igra pošteno makar preko puta stoji ekipa milijunima skuplja, pa još iz lige koja mali milijun puta jača od naše. Rijeka jednostavno igra dobar nogomet i to se mora priznati za koga god da u nas čovjek navija. Ima li onda smisla spominjati splitski gradski stadion Poljud u riječkoj novini!? Ima li smisla ispisati još jedan tekst o namjeri mnogih da se Poljud sruši!? Nekako se čini da itekako ima.

Malo je stadiona na svijetu bilo, ako je uopće bio još koji, a da je uz njega rodilište. Uz stari Hajdukov stadion, onaj na Staroj plinari, bilo je rodilište. I bukvalno kad se rodiš i kad te mati ili medicinske sestre podignu do prozorskog okna da te ćaća s ceste vidi, ti uz ćaću gledaš i na zelenu tratinu kojom vikendom trče momci za koje ćeš sutra navijati. Dobro, star si tek koji sat, ne razumiješ ama ništa i sve nagonski radiš, ali nije posve luda teorija da te i to što samo cesta dijeli rodilište od igrališta itekako navijački odredi. Ni pet godina kasnije brat se rodio u novom rodilištu kojem prozori gledaju na cestu, gdjekoje stablo, možda na more. Moderno je, novo je, ali nije to ni blizu privilegiji da možeš s ponosom reći: »Ja sam se rodio u starom rodilištu.« I veliko je pitanje je li mlađi brat ikad tu nebesku nepravdu uspio procesuirati da mu ne da na živce. Jer, na tom Starom placu klub za kojeg se navija živio je možda i najbolje godine svog života. Jest, kad još ni za osnovnu školu godina nemaš i ne sjećaš se baš svega, ali je zato to čega se sjećaš neprocjenjivo. A sjećaš se da je ograda uz travnjak bila tvoja VIP loža, da se kisnulo na kiši i topilo na suncu, da se stajalo na nogama jer od uzbuđenja sjediti i ne možeš. Sve onako kako pravi navijači i rade. To je bilo više nego dovoljno možda i zato što se za bolje nije ni znalo, a možda je jedino tako ispravno. A onda je došlo bolje, ne bolje nego najbolje ikada i igdje.

Onda su došle Mediteranske igre i onda je Split dobio arhitektonsku čudo, poljudsku ljepoticu, to vanvremensko djelo akademika i arhitekta Borisa Magaša.

– Ja moram stvoriti prostor gdje kad sam na terenu, bez obzirana to je li trčim ili igram, moram znati da je taj Mosor u blizini. Moram znati da mi je Marjan glava prostora u kojem dišem, moram osjetiti bor koji je u neposrednoj blizini. Ja moram živjeti s tim okolišem onako kao što bi, recimo, Grk u realizaciji shvaćanja svijeta trebao raditi svoj sport. A onda, budući da je stadion odnos igrača, sportaša i gledatelja, kad razmišljam što je svijet i povijest najbolje dala u smislu gledatelja, onda je to grčki teatar. Grčki teatar u kojem čuješ u zadnjem redu kako je novčić pao u sredini, u kojem je sve usredotočeno, u kojem sve funkcionira i osim toga u pejzažu leži briljantno – kazao je Magaš, a HRT prikazao, prije 15 godina.

I bome, tako je to i bilo, teatar koji je i službeno bio na vrhu svih onih svjetskih izbora najljepših stadiona na svijetu. I tako bi moglo i dalje biti, da nije žestoke ofenzive onih koji bi stadion rušili i na njegovom mjestu gradili novi, po svemu drugačiji, pa da se iznajmljuju VIP lože i parkirališna mjesta i toči pivo koje neće biti ništa bolje, ali će bit znatno skuplje.

Dogodilo se pravo malo čudo, ako je to uopće čudo, da se na istoj strani nađu i u isto jedro pušu čelništvo Hajduka, Udruga Naš Hajduk, Torcida i splitska vlast, a vlast je HDZ. Našla se brzo i stručna ekspertiza koja je ponudila četiri moguća scenarija apostrofiravši dakako kao najbolji onaj rušenja starog i gradnje novog uz koji će niknuti i onaj famozni dodatni sadržaj, od hotela do shoping centra. A na sve koji zastupaju tezu da se zaštićeno kulturno dobro ne može rušiti, da se simbol grada ne smije rušiti, da je obnova moguća, da je društveni interes jači od kapitala, baca se drvlje i kamenje i proglašava ih se neprijateljima. Argument za rušenje je i taj da je sve u taman takvom stanju da će se krov kad tad ljudima srušiti na glavu, makar ima stručnjaka koji tvrde da to tako i nije. Traži se i komod, i profit, i klasni neprijatelj. Pri tom se, kako je u nas zadnjih godina narodni običaj, struci ne vjeruje kakve god akademske titule krasile one što drugačije misle. Gradonačelnik Šuta se toliko zanio da je i savjetodavni referendum kanio provesti, dok mu nisu javili da neće to baš moći. Narod kontra zaštićena kulturnog dobra! Lijepo se Šuta toga domislio kako do slave bez imalo odgovornosti. No, što se htjelo, to se i dobilo. Narod, navijački onaj puk, podijelio se na pola, na dvije polovine koje će teško više ikada tribine spojiti, svejedno jesu li stare ili nove. Da nije, tko zna, sve to i bio plan, to da se podijeli zainteresirani put po pola!?

Nije malo onih koji ne sumnjanju da su zagovornici rušenja izveli majstorski manevar na koji su se svi protivnici rušenja promptno i naivno dali navući. Jedna po svemu poprilično amaterska prezentacija natjerala ih je da se uskomešaju iz posve opravdanih razloga, jer štošta je tu sporno. Samo oni koji su požurili s prezentacijom već su dobili što su htjeli, dobili su da sutra kada se napuni Poljud s 20.000 ljudi na tribinama neće biti njih 20.000 već 10.000 jednih i 10.000 drugih. A kad nikne montažni stadion, onaj privremeni na kojem će se igrati dok se ne izgradi ultra moderni novi, na njega će moći ravno jedna polovina.

»Jebe im se koja! Jer jedna je njihova, a druga je tiha i benigna. I utakmica je odlučena, gotova! Ima nas pola, ima nas toliko da nas se lako može kontrolirat’ i stavljeni smo u lipi, novi, moderni, sjajni i ušminkani tor! Di je svakoj ovci misto!«, kazat će tako oni koji su sudeći po dobrim običajima u nas ovu bitku već izgubili. Radi li u nas politika, radi li pošteno poduzetništvo, rade li novac i genijalni investitori upravo to, dijeli li po pola da jednu polovinu može baciti u tor!? Ili je u pitanju gola politička megalomanija u nove nedorasle generacije političara koji misle da se samo uloženim parama mjeri uspješnost političke funkcije. Šuta bi, baš kao i Bilić, predsjednik Hajduka, da ga se pamti kao gradonačelnika koji je pokrenuo izgradnju novog stadiona, HNS im puše u jedra da ne ispadne da se samo Dinamo tetoši, a i da se para vrti i plodi, a navijački puk raslojen taman lijepo onako satkan sve više samo od onih koji misle da povijest počinje njihovim rođenjem taman da ne pamte kada je na Poljud stigla zadnja titula. Takvi sentimenta nemaju, takvima ništa nije sveto, ili, a to bi još bilo i najlakše prihvatiti, možda misle da je stadion uklet, k’o što su navijači Arsenala mislili za Highbury. Ili bi jednostavno rušili sve što im daje na izmaštan komunizam dok gaze i ono malo istinski velike povijesti vlastitog kluba, povijesti o kojoj ne znaju ništa pa da budućnost bude iole valjana.

Priča o poljudskoj ljepotici priča je o jednom gradu kojem je po svemu jedinstven stadion na svijetu postao prevelik, prevelik na mali milijun načina, pretežak da bi to uskogrudna čeljad mogla podnijeti. Iskustvo uči da se iza nacrta novog zdanja vjerojatno krije sva sila interesa koji nikada nikome nisu donijeli dobra. Kamo sreće da nije tako. Curi rok za predaju teksta. I Rijeka je evo završila svoj nastup u Europi, izgubila, ali herojski. A zašto spomen Poljud u riječkoj novini!? Zato što svaki grad u nas ima neki svoj Poljud kako god da mu je ime. Gradit će se sutra i na Kantridi. Ne bude li zdrava razuma, nije uopće nemoguće da se neko sjeti kako njene moćne stijene smetaju novom, modernom i lukrativnom. I bit će dovoljno jedna neuvjerljiva prezentacija i bolesna ambicija da sve pojeftini do ibera.