S obzirom na to da vjerojatno svjedočimo početku Trećeg svjetskog rata, racionalno je da se premijer Andrej Plenković i predsjednik Republike Zoran Milanović, kao suodgovorni za donošenje obrambenih i vanjskopolitičkih odluka, pokušavaju dogovarati i sjesti za stol.

Pokušat će to učiniti na zajedničkoj sjednici Vijeća za obranu i Vijeća za nacionalnu sigurnost ovih dana.

Pritom premijer Plenković prvi poziva na razgovor, kaže da to može biti bilo kojeg dana idućeg tjedna jer je dostupan, a na to dobiva odgovor kako je i predsjednik Milanović isto tako dostupan i slobodan, pa čak i da razgovor ne mora biti na Pantovčaku, nego može biti i u Vladi.

Dakle, slažu se da se moraju sastati i razgovarati. S obje strane, kako se to diplomatski kaže, postoji volja za dogovorom.

Ali onda slijede fusnote – premijer kaže da to mora biti što prije, s obzirom na eskalaciju na Bliskom istoku i činjenicu je Europsko vijeće za temu već imalo Zaljevski rat, osim Ukrajine. Ali predsjednik Milanović na to odgovara da se Plenković joguni i da treba malo razmisliti jer »to nećemo raditi kao da izletimo iz tramvaja«.

Upitnik – uskličnik, to može biti jedina reakcija. »Gospodin Plenković hoće da to bude odmah, a ja kažem čekaj koji tjedan«, dodao je Milanović. Jasno, ljut je i ogorčen jer, kako kaže, Plenković se šest godina nije udostojio sjesti s njim da dogovore raspored ambasadora.

A prije toga je ljut i ogorčen bio Plenković jer je prije toga Milanović… što ono? Zaboravili smo, ali mora da je bilo važno.

Ali tada nije bilo Trećeg svjetskog rata. Moglo se čekati. Teško da sad više ima vremena da se nešto odgađa – za nekoliko tjedana. I tako, evo nas opet na početku. Kao da gledamo film »Beskrajni dan« unedogled. A svizac nikako da stigne. Uvijek ispočetka, samo s različitim nijansama, jednom oko veleposlanika, jednom oko Ukrajine, jednom oko Bliskog istoka, jednom oko ovlasti nad Hrvatskom vojskom, jednom oko klasificiranih podataka o broju vojnika. I tako u krug.

Najopasnija je u ovom trenutku vjerojatno činjenica da se premijer i predsjednik spore oko ovlasti nad Hrvatskom vojskom – praksa i njihove interpretacije idu najviše u smjeru toga tko je odgovoran za zapovijedanje vojskom u miru, a tko u ratu. Za većinu operativnih stvari u miru zadužen je MORH, dakle izvršna vlast i Vlada, dok je za zapovijedanje vojskom u ratu sigurno i bespogovorno zadužen samo vrhovni zapovjednik, predsjednik Republike.

Ali prvo treba utvrditi jesmo li u ratu? Je li Europska unija uvučena u rat na Bliskom istoku, s obzirom na to da u njemu sudjeluje SAD kao ključna zemlja NATO saveza? Po članku 5. ugovora Sjevernoatlantskog saveza, princip je da jedna država članica saveza u svakoj situaciji stane iza druge. No, države EU-a ne žele podržati Trumpa i SAD na Bliskom istoku, odnosno ne žele mu se pridružiti. Odnosi li se taj rat onda na EU, a time i na Hrvatsku? Za sada smo bez odgovora na to pitanje. Je li uopće Amerika proglasila da je u ratu – također nije. Sve se naziva akcijama, operacijama, incidentima i sličnim eufemizmima.

No, što ako iz nekog razloga bilo čiji vojni brod zaluta u Jadransko more u naše teritorijalne vode ili ako neka random raketa padne na tlo Hrvatske? Tko će onda izdavati vojne zapovjedi za Hrvatsku vojsku, ako rat nije proglašen. Stotinu pitanja, a s odgovornih adresa u MORH-u, Vladi ili na Pantovčaku nemamo odgovora.

Zato je ovaj sastanak već zakasnio, a ne da ga se mora odlagati za više tjedana ili mjesec dana.

Gori nam pod petama, ovlasti se moraju dogovoriti i jasno precizirati, uz voljnost oba brda da se onda tog dogovora i drže. Da si daju ruku i da iza toga stoje.

Ova situacija daleko je od viceva o tome da je »onda svizac zamotao čokoladu« – javnost očekuje veliku odgovornost i od premijera i od predsjednika. Njihove »dnevne paronoje« nam jednostavno više nisu smiješne ni zabavne. Sutra mogu doći u pitanje životi hrvatskih vojnika, zato ove mirnodopske šale treba zaboraviti.

Jasno, problem je u tome što premijer misli da predsjedniku ne može vjerovati, a predsjednik je frustriran zbog premalih i nejasnih ovlasti. No, život ne čeka. Ili bolje rečeno, ovaj tramvaj ne čeka nikoga.