RIJEKA Dok su Riječanke i Riječani snivali mirne snove, refuli toliko spominjane kvarnerske bure nisu mirovali, pročistili su horizont da im Učka izgleda kao na dlanu. Na Kantridi također vaterpolski refuli ne staju, toliko da vječnim optimistima koji dolaze na riječki bazen uvijek nanovo razgone neugodne, zabrinavajuće “klobučiće” kakvi su već odlasci kvalitetnih imena s Rječine u tuđe, puno bogatije zaljeve od njihova rodnog Kvarnera.

Meteorologe rijetko iznenade promjene vremenskih prilika, vaterpolske znalce i prognozere iz sezone u sezonu itekako i to ugodno iznenade vedri dani koje im priređuju njihovi novi ljubimci s Kantride. Dečki su vođeni imenima svjetske reputacije, a istovremeno samozatajnim, šutljivim i marljivim radnicima na čelu s prvim trenerom Igorom Hinićem, pri čemu Primorje EB zadovoljno izbacuje nove plodove za kojima “rastu zazubice” klubovima nemjerljivo bogatijima od riječkog vaterpolskog ponosa.

Koliko god na Kantridi zabrinuto uzdišu pri nikada milim “zatvaranjem financijske konstrukcije” i dok im uši parajuju ćakule o izdašnim ponudama njihovim talentima, toliko se poput Miše Kovača mogu tješiti onom njegovom “živim danas, ne mislim na sutra”..,.

Svježe mladice

Srećom po riječki sport, jedna ali ključna razlika u odnosu na tu poruku šibenske i hrvatske pjevačke legende je što na Kantridi “žive, rade i stalno misle na sutra”. Inkubator u vodi je kao mrijestilište vazda novih nada, sadašnja klupska garnitura u biti nastavlja plovidbu rutama kojima se putuje od kada je kluba koji je odavno “doživio stotu”, ponosnog hrasta riječkog sporta dubokih korijena na čijim se vrhovima nanovo viđaju svježe mladice. Samo nonići prepričavaju podvige nezaboravnog Ivice Joba Kurtinija, a nakon tolikih desetljeća unučići se sada raduju plivanju za loptom Tina Brubnjaka, vaterpolskog junaka njihovih dana.

Od pradavnih romantičnih večeri na nikad prežaljenom “Gradskom” kada je slavni “Tomba” Mohorić megafonom pozivao kupače neka načine mjesto vaterpolistima za treninge na kojima je među inima bio i Zoran Roje, kapetan olimpijskih prvaka iz 1984. godine, nova je samo pozornica s novim izvođačima, radnja ovog riječkog “Amarcorda” u vodi je uvijek ista. Uvijek su tu vrsni režiseri kalibra Dejana Dabovića i sličnih, a kroz desetljeća se nakupilo “na vagone” izvođača koji su iz zaveslaja u zaveslaj znali doplivati do medalja na najvećim svjetskim natjecanjima.

Po onoj “s koljena na koljeno” za Dabovićem vidjesmo Roju i Sergia Afrića, nezaboravna je bujica s Vladom Vujasinovićem, Samirom Baraćem, najtrofejnijim riječkim sportašem, Damirom Glavanom, naravno i Hinićem, sve do manje davnih junaka kao što su Josip Vrlić i Ivan Krapić.

Složno veslanje

Zna se nažalost kako je Rijeka gnijezdo u kojem sportaši nauče letjeti i odlepršaju daleko, dosta se sjetiti ljeta kada Mauro Ivan Čubranić, Viktor Tončinić i Karlo Babić s Kvarnera otišli na Savu, a zimus im se pridružio i Marko Radulović. Umjesto kukanja radi mraka, trener Igor Hinić je upalio svjetiljku, a ona umalo zaslijepila tu istu Mladost, hrvatsku reprezentaciju u malom, a potpuno zabljesnula Jug AO u Dubrovniku

Tin Brubnjak, Gabrijel Burburan, Len Dujmić i društvo, koji su ovdašnji junaci naših dana, otvaraju pitanje gdje im je kraj. Riječki vaterpolski Bodo/Glimt remeti mirne snove moćnima i puno bogatijima, vjerni navijači žele nova iznenađenja kao oni norveškog čuda u nogometnoj Ligi prvaka.

Samir Barać kao predsjednik, Damir Glavan dopredsjednik, Željko Šimac u upravi, sve redom reniomirana imena, Hinić i asistent mu Boban Voštić složno veslaju. S mislima na prvu ekipu brižno gledaju na “inkubator”. Odaziv je zapažen, u raznim kategorijama je tu stotinjak djece koja pod paskom trenera marljivo rade sanjajući o zapaženim karijerama. Neki su već čuli glasni pljesak. Nade su prije utakmice s KPK-om mahale publici slaveći titulu državnih prvaka.