Na nedavnoj svečanosti u organizaciji Zajednice sportova Grada Malog Lošinja, Zvjezdana Švec iz Atletskog kluba »Lošinj« proglašena je najuspješnijom trenericom u 2025. godini, a bio je to ujedno i prvi put otkad postoji ova nagrada, da je ona pripala ženi. Ne samo to, ujedno je ovo i prvi put da je za trenerski rad u ovoj organizaciji nagrađena osoba iz atletike i uopće iz jednog od bazičnih sportova. U nezahvalnom poslu usporedbe dostignuća iz različitih sportova, bavljenja različitim dobnim kategorijama i u različitim (materijalnim) uvjetima, na ovo priznanje treba gledati i kao nagradu za višegodišnju aktivnost i za napredak kluba u kojemu pojedinka ili pojedinac radi.

Zvjezdana Švec (djevojačkoga prezimena Podunavac, pod kojim je isprva stjecala afirmaciju u lošinjskoj sportskoj obitelji) naša je sugovornica, na temu rada u Atletskom klubu »Lošinj«, kojemu je i predsjednica, ali i o fizičkoj aktivnosti djece kojima je nastavnica tjelesne i zdravstvene kulture i ujedno u školi zadužena za školsko sportsko društvo, odnosno koordinaciju nastupa djece u sportskim natjecanjima na razini Saveza školskih sportskih društava Primorsko-goranske županije te, ovisno o uspjehu, razini Hrvatskog školskog sportskog saveza.

S koliko djece i u kojem ritmu radi Atletski klub »Lošinj«?

– Sve zajedno, u dvije grupe, atletskom vrtiću i atletskoj školi, ukupno je tridesetoro redovitih polaznika, u dobi od četiri do trinaest godina. Većinom su to djevojčice, a u atletskom vrtiću je podjednako. Većina dječaka te dobi je u nogometnom klubu, to je kod njih popularnije. U atletskom vrtiću razvijamo osnovne motoričke sposobnosti – trčanje, puzanje, penjanje, bacanje i skokove, dok u atletskoj školi nastavljamo s osnovama na koje nadograđujemo nešto kompliciranije i zahtjevnije, specifičnije vježbe. U toj fazi ulaze u prve atletske discipline, idu na prva natjecanja Kvarnerske lige u Rijeku, Labin i Pulu, bazirana na programu ‘Kids Athletics’, tako da je naglasak na natjecanju ekipa, a ne toliko na pojedinačnim natjecateljskim nastupima.

Foto Bojan Purić

Potraga za trenerom

Atletika je širok pojam; kako se pojedinom djetetu ‘dodjeljuje’ atletska disciplina?

– Najčešće i uobičajeno, do dvanaeste godine života svi rade sve, a nakon toga se polagano počinju specijalizirati, iako i dalje pokušavamo postići da djeca i dalje rade podjednako i trčanje i skakanje i bacanje. Rana specijalizacija nije dobra, zato što može dovesti do izgaranja, pa se u preranoj dobi počinje gubiti interes za bavljenje sportom. Danas, većina sportova ima gubitak djece oko trinaeste godine života, a prema istraživanjima, više od pedeset posto djece nakon završene osnovne škole odustaje od sporta. Kod nas u klubu, Mihael Ovcin je građom tijela, s obzirom na to da je viši i jači od većine dječaka svojega godišta, prirodno ušao u bacačke discipline. Kim Švec je otpočetka bila brza i skočna, pa je trčanje i skakanje bilo logičan izbor, a trčanje preko prepona je sama željela probati. Gledamo raditi tako da izbor disciplina ne bude nametnut, već na treninzima pratimo napredak, u čemu dijete najbolje napreduje.

Tko sve vodi treninge?

– U atletskoj školi trebalo bi biti dvoje trenera, no već godinama bezuspješno tražim pomoćnog trenera. Bilo je kandidata koji bi pokušali i ostajali kratko, no nitko se nije zadržao i to nam kako klubu jako nedostaje. Raditi istovremeno s nekime od šest i nekime od dvanaest godina zna biti vrlo zahtjevno.

Koje još aktivnosti pohađaju djeca iz Atletskog kluba?

– Kod mlađih, onih od pet, šest, sedam godina, zastupljen je džudo, plivanje, ima i šaha, dok kod starijih ima i plesa, baleta i odbojke. Većina ih se bavi još nekim sportom, što je dobro jer razvija različite motoričke sposobnosti u različitim situacijskim uvjetima, a to pridonosi napretku i jednom i drugom sportu kojim se bave. Mnogi današnji vrhunski sportaši nekada nisu bili na vrhu ljestvica u mlađim kategorijama, već su se razvijali stječući široku motoričku bazu te potom povećali intenzitet i volumen treninga s godinama. Doduše, u hrvatskoj atletici to baš i nije tako, prelaskom u studentske dane puno ih odustaje, a mnogi odlaze u SAD. Malo je talentiranih.

Iz Zagreba na Lošinj

Vratimo se na početke; kako ste ušli u sport?

– Otac me vodio na nogometne utakmice, u Kutini, gdje sam odrasla, ali ja bih tamo više gledala one koji su trčali oko igrališta. On je igrao nogomet, a mama stolni tenis, a ja sam trenirala u Atletskom klubu Moslavina od desete do osamnaeste godine, krenuvši s trčanjem u krosovima u prirodi, a završila u sedmoboju. Sjećam se da mi je trener jednom na treningu dao motku i rekao da skačem i te sam godine bila treća na prvenstvu Hrvatske za mlađe kadetkinje. Bila sam proglašena sportskom nadom do 12 godina, poslije i najboljom sportašicom Kutine do 17 godina. Motka je ostala moja velika ljubav, ali jednostavno nismo imali uvjete za treniranje. Nastavila sam trenirati i na fakultetu i poslije, u klubu Dinamo-Zrinjevac u Zagrebu, iako nisam bila registrirana za njih, već sam povremeno nastupala za bivši klub. Na Kineziološkom fakultetu, od prve godine sam bila i demonstrator na predmetu atletika kod profesorice Vesne Babić, koja je imala veliki utjecaj na mene kao osobu i na razvoj mojih učiteljskih vještina. Poslije fakulteta, uslijedio je doktorski studij te sam jednu godinu bila i vanjski predavač na istom predmetu te predavala na KIF-u u izobrazbi kondicijskih trenera. Imam trenersku C-licencu HAS-a, još na fakultetu sam položila za atletsku i plivačku sutkinju, a trenutno sam u izradi doktorske disertacije, koju se nadam završiti sljedeće godine. Zapravo, uvijek sam drugoj djeci oko zgrade znala mjeriti krugove, štopati vrijeme, podizati gumi-gumi da skaču što više, koliko god to sada zvučalo smiješno. Osim roditelja je veliki utjecaj na mene imao trener Ivan Desić iz AK Moslavina.

Kako se dogodio dolazak na Lošinj?

– Radila sam u Zagrebu; u XVIII. gimnaziji te u Dječjem vrtiću »Cvrčak« u Dubravi, a kad su istekli ti ugovori, prijavila sam se na mjesto animatorice u kampu »Baldarin« (na jugu otoka Cresa, a u sklopu lošinjske Jadranke, op.a.). A onda je došla i ljubav, pa posao u školi u Malom Lošinju.

Kakva su iskustva u radu s lošinjskom školskom djecom?

– U ovih trinaest godina, primjećujem pad motoričkih sposobnosti. Snaga ruku je u opadanju, također su u padu i kognitivne sposobnosti i zaključivanje, što je važno za sport. Čak se i na završnim provjeravanjima učenika vide slabiji rezultati. Općenito su rezultati u padu, iako, naravno, uvijek ima pojedinaca koji odskaču. Mislim da je jedan od razloga taj što današnja djeca imaju sve dostupno na dlanu pa im je dopamin s ekrana privlačniji nego bilo koja šetnja Čikatom. U školi s djecom većinom radimo općenite stvari, ono što nije prezahtjevno. Radimo na disciplini, razvoju dobrih navika i potičemo ih da budu dobri učenici, ne nužno izvrsni. Radimo i na razvoju zajedništva, empatije.

Kako je došlo do angažmana u Atletskom klubu?

– U klubu sam od proljeća 2014., kada sam upoznala Miroslava Čavleka (prvoga predsjednika kluba, utemeljenog 2009. godine, op.a.) i pitala mogu li se uključiti u treniranje. Tada smo trenirali na ondašnjem starom igralištu na Čikatu, ondje gdje je sada bazen. Uvjeti rada i danas su skromni; djeca treniraju u šumici iznad Velog žala, na plaži na Čikatu koristimo pijesak za skokove, šetnice koristimo za trčanje, uglavnom smo na betonu, koristimo stepenice, prirodne uzbrdice, a minimalno koristimo igralište s umjetnom travom jer nam je teško dostupno i nemamo svoje stalno mjesto za rad. Opreme imamo, ali teško je to vući sa sobom na treninge i s njih. Koristimo i sportsku dvoranu, dvaput tjedno. Obećana nam je staza uz uzdužnu stranu nogometnog igrališta, jer ova postojeća nije odgovarajuće podloge, no to još nije realizirano. Obećano nam je i da će nakon izgradnje nove školske dvorane, uz vanjsko igralište biti staze i jama za skok u dalj, što bi koristili i klub i škola. Mislim da bi na Lošinj rado dolazili i drugi perspektivni i vrhunski sportaši, kada bi ovdje imali odgovarajuće uvjete. Naša djeca, kada dođu u prave uvjete u Rijeku i drugdje, ispočetka su izgubljena i čudno im je na tartanu.