U starim novinama ponekad se kriju priče o ljudima koji su živjeli daleko od reflektora, a ipak su dosegnuli svjetske vrhove. Među njima su i dvojica Riječana – Zoran Mutabžija, prvak bivše države u drevnoj igri go, i Arsen Dobrila, jedan od vodećih svjetskih šahovskih problemista. Dvojica ljudi iz istoga grada, povezani ne sportskim spektaklom, nego – tišinom misaonih igara.

Godine 1980. kada su novine o njima pisale, Mutabžija je kao 35-godišnji profesor informatike putovao u Tokio na Drugo amatersko svjetsko prvenstvo u gou. Sam plasman među 32 igrača bio je velik uspjeh za igrača iz Europe u igri staroj više od četiri tisuće godina. U razgovoru za Novi list Mutabžija je odlazak u Japan opisao kao svoje najveće dotadašnje priznanje:

„Odlazim učiti i steći dragocjeno iskustvo među najboljim igračima goa u svijetu.“

U to vrijeme Rijeka je već imala svoju malu zajednicu zaljubljenika u tu istočnjačku igru. Go se u gradu igrao još od šezdesetih godina, a klub Student okupljao je nekoliko desetaka entuzijasta koji su u prostorijama šahovskog kluba na Industrijskoj ulici provodili duge večeri nad crno-bijelim pločama.

Dok je Mutabžija istraživao strategije goa, drugi Riječanin lovio je savršenstvo na šahovskoj ploči. Arsen Dobrila bio je vrhunski šahovski problemist – autor složenih kompozicija u kojima šahovske figure tvore zagonetke za rješavanje. Za razliku od natjecateljskog šaha, problemistika je spoj sporta, umjetnosti i znanosti.

Sam Dobrila to je opisivao vrlo jednostavno:
„Problemisti nisu vremenski ograničeni. Oni nastoje načiniti što originalniju i potpuniju kompoziciju. Rad na temi može potrajati i nekoliko godina.“

Na međunarodnom turniru Britanske šahovske federacije osvojio je priznanje turnira, što je bio samo jedan u nizu rezultata koji su ga svrstali među najbolje svjetske autore. Njegove kompozicije bile su male intelektualne zamke – „dueli lovaca“, kako su ih znali nazivati šahovski krugovi.

Dobrila je i sam prihvaćao tu usporedbu:
„Ako me već uspoređujete s lovcem, onda bih rekao da sam lovac koji opaža kako se u jednom jedinom kretanju prema plijenu mijenjaju sva godišnja doba.“

Mutabžija i Dobrila nikada nisu dijelili istu igru, ali su dijelili isti svijet: svijet strpljenja, strategije i tihe koncentracije. Jedan je proučavao beskrajne mogućnosti go-ploče, drugi je stvarao šahovske zagonetke koje su putovale svijetom.

Danas, kada se sportske vijesti mjere sekundama i golovima, njihove priče podsjećaju na vrijeme kada su Riječani osvajali svjetske vrhove – ne snagom mišića, nego snagom misli. U tišini ploče, između crnih i bijelih polja, grad na Rječini imao je svoje majstore.