Bilo je ljeto 2019. godine. Maroko, na putu od Marakeša prema Essauiri, gradu omiljenom kod zaljubljenika u jedrenje na dasci, zaustavljanje zbog gužve. Za koje u tom dijelu Afrike nitko ne zna kako nastaju, još manje zbog čega nestaju. Kroejša? Nakon konstatacije države iz koje dolazimo uslijedio je osmijeh i konstatacija – o, Kolinda! I komentar kako je zasigurno lijepo živjeti u državi koja ima takvu predsjednicu. Istina, svega nekoliko mjeseci kasnije, u studenom iste te godine ona to više neće biti.

Bez obzira na gubitak funkcije, ono što je uslijedilo bila je apsolutna globalna potvrda njezine političke snage i socijalne inteligencije. Zahvaljujući i ponosnom držanju na moskovskom pljusku nakon finala Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji, kao predsjednica Hrvatske postala je globalno popularnom osobom. Činjenica da je prvi put nakon spomena Hrvatske netko u nekom dalekom inozemstvu nije rekao – Davor Šuker, ili u novijem dobu Luka Modrić, nego predsjednica Kolinda bili su više, mnogo više od pobjede na izborima u politički kronično podijeljenoj državi. Kolinda Grabar-Kitarović nije nakon prestanka funkcije predsjednice pala u sjenu kao većina njezinih prethodnika koji iz nje rijetko čine ikakav korisni iskorak – u pravilu se pojavljuju samo u obračunima o 1945.

OSJEĆAJ ODGOVORNOSTI

Nije lako do vas, doslovno vas ima po cijelom svijetu. Na čemu je trenutno fokus vašeg rada?

– Istina je da sam često na putu, obično na četiri ili pet kontinenata godišnje. No, iza toga ne stoji samo dinamika, nego vrlo konkretan sadržaj. Fokus je mojeg rada danas na međunarodnoj sigurnosti, geopolitičkim promjenama, globalnom zdravlju i sportu. I danas se često susrećem s brojnim predsjednicima država i vlada, sadašnjim i bivšim, te s mnogim utjecajnim osobama iz svijeta politike, društvenog života, sporta, pa i estrade. U tom se smislu moj rad nije bitno promijenio od vremena kada sam bila predsjednica. Promijenile su se platforme, ali ne i osjećaj odgovornosti. I dalje vjerujem da iskustvo, međunarodni kontakti i kredibilitet imaju smisla samo ako ih koristite za nešto korisno.

Danas se možda manje bavim funkcijama, a više sadržajem. To mi je s godinama postalo još važnije. Jer funkcije dođu i prođu, ali ostaje pitanje što ste ostavili iza sebe.

Foto Davor Kovačević

Puno toga što radim spada u sferu volonterskog rada, dok su drugi angažmani plaćeni. Ponekad mi djeluje surealno da danas za jedan jedini govor dobijem iznos koji premašuje zbirni iznos nekoliko mjesečnih plaća koje sam dobivala kao predsjednica. To mi dopušta balansirati između obveza koje donose zaradu s onima koje nisu financijski kompenzirane, ali koje ili pružaju prilike za networking ili ono osobno unutarnje zadovoljstvo angažmana na rješavanju pitanja koja se itekako tiču života sviju nas – od kriznih situacija i ratova, preko stabilnosti društava do toga kako sačuvati minimum suradnje u svijetu koji postaje sve napetiji i fragmentiraniji. U svemu tome, sasvim iskreno, pronalazim i više vremena za ljude oko sebe i sebe samu. Kao što je to, primjerice, bilo putovanje na Antarktik, na koje sam se odlučila kad je otišla moja mama. Prečesto sam živjela za posao ili odgađala mnogo toga za neku nedefiniranu budućnost, a život ide.

Promatrajući zanimanje koje izazivate na međunarodnom planu, čini nam se da ste jedna od vrlo rijetkih uspješnih hrvatskih diplomatkinja. Kad su oba spola u pitanju. Kako gledate na taj dio hrvatske političke scene od koje uvelike ovisi naš refleks na međunarodnoj sceni?

– Počesto se iznenadim koliko me ljudi i danas, godinama nakon odlaska iz aktivne politike, prepoznaju diljem svijeta. Ne samo u političkim i stručnim krugovima, nego i na sportskim terenima, u zračnim lukama, na ulici, u restoranima… No, Hrvatska ima više kvalitetnih i sposobnih ljudi nego što to ponekad i sami vjerujemo.

U diplomaciji veličina države nije nevažna, ali nije presudna. Ne smijemo sebe same i svoje ambicije ograničavati definicijom »male« ili »nebitne« zemlje. Na to nikada nisam pristajala. Puno je važnije imate li znanje, kredibilitet, pouzdanost i ljude koji razumiju kako svijet funkcionira. Na međunarodnoj sceni nitko vam ne poklanja pažnju samo zato što postojite. Morate je zaslužiti. Morate znati što želite, morate biti dosljedni i morate znati slušati. To je možda i podcijenjena vještina diplomacije: ne samo govoriti, nego čuti što drugi stvarno govore, pa i ono što ne izgovaraju naglas.

Često sam u inozemstvu osjećala veliko poštovanje prema Hrvatskoj, počesto i više nego što ga mi sami iskazujemo prema sebi. Ljudi znaju tko smo, znaju što smo prošli i znaju da smo se znali snaći u vrlo teškim povijesnim okolnostima. No, danas me doista brine ova stagnacija u diplomaciji nastala paralizom donošenja odluka na državnoj razini. Sve je nekako stalo, propuštamo dati jasnu priliku i prostor novim, mlađim generacijama. Diplomacija nije nešto što se održava samo od sebe. U nju treba stalno ulagati, izgrađivati je, ne po političkom ključu ili nečijem osobnom izboru, nego po sposobnosti, profesionalnosti i predanosti državnom poslu.

Možda zvuči jednostavno, ali mislim da je to jedna od ključnih istina međunarodne politike: nije najvažnije koliko ste veliki, nego koliko ste ozbiljni. Geografski mala zemlja može biti itekako relevantna ako zna što radi. A velika može biti nevažna ako ne zna.

SVRHA, NE TITULA

I dalje ste jedna od rijetkih uspješnih žena na globalnom političkom planu. Koje su danas vaše političke ambicije, bilo da je u pitanju Hrvatska ili svjetska scena?

– S godinama se mijenja i pogled na ambicije. Kad ste mlađi, prirodno je da ambicije često povezujete s napredovanjem, funkcijama, pozicijama. Danas na to gledam drukčije. Danas mi je puno važnije pitanje svrhe, nego pitanje titule. Gdje mogu biti korisna? Gdje mogu pridonijeti iskustvom, znanjem i strateškim promišljanjem, međunarodnim kontaktima? To su pitanja koja si danas postavljam.

Foto Davor Kovačević

Naravno da i dalje imam profesionalne ambicije, ali one više nisu osobne u klasičnom smislu. Ne treba trčati za funkcijama. Ono što je doista vaše, doći će u pravom trenutku, ako ste za to spremni. A spremnost ne znači samo znanje i iskustvo, nego i unutarnju jasnoću. Znati zašto nešto želite.

Ako postoji prostor u kojem mogu pomoći Hrvatskoj, pridonijeti međunarodnoj sigurnosti ili jačanju dijaloga među saveznicima i partnerima, onda to ima smisla. Uvijek sam vjerovala da politika nije sama sebi svrha. Politika mora služiti ljudima, a ne taštini. Ambicija bez svrhe brzo postane samo ego.

Oduvijek ste cijenili sport i sportaše, profesionalno ste dio najznačajnijih sportskih institucija, kako vidite ulogu sporta u međunarodnoj afirmaciji Hrvatske?

– Sport je za Hrvatsku mnogo više od rezultata. On je jedan od najjačih izraza našeg nacionalnog identiteta, ali i međunarodne prepoznatljivosti. Kad hrvatski sportaši pobjeđuju, svijet ne vidi samo medalju ili pehar, nego vidi zemlju koja je mala po broju stanovnika, a velika po talentu, radu i srcu. Nemjerljiv je njegov doprinos pozitivnom imidžu Hrvatske u svijetu i to treba i priznati i vrednovati. Naši sportaši samo tijekom jednog svjetskog prvenstva, Olimpijskih igara, sezone ili turnira, postignu rezultate kakve politika i diplomacija nastoje graditi godinama.

To se posebno vidjelo 2018. godine tijekom Svjetskog prvenstva u nogometu. To nije bio samo sportski događaj, nego globalni trenutak Hrvatske: tih dana svijet nije gledao samo hrvatsku reprezentaciju, nego i Hrvatsku kao zemlju borbenosti, emocije i ponosa. To su trenuci koji nadilaze sport.

Sport ima i dodatnu vrijednost: povezuje ljude ondje gdje politika često dijeli. Zato vjerujem da sport nije sporedan dio nacionalne afirmacije, nego jedan od njezinih najsnažnijih izraza. Sport je, na neki način, hrvatska diplomacija koju ne treba prevoditi na druge jezike. Sport je dokaz da veličina zemlje ne određuje veličinu njezina dosega.

Mnogi znaju istaknuti sport i turizam kao najteže discipline osobnog i nacionalnog dokazivanja jer pozornica na kojoj se natječu čitav je svijet. Koliko god često o sebi loše mislili, uspjesi na ova dva polja nas opovrgavaju?

– Mislim da nas opovrgavaju više nego što smo spremni priznati. Hrvati su često vrlo strogi prema sebi, ponekad i nepravedno strogi. Ponekad imam dojam da smo kao narod skloni nekoj vrsti gotovo kronične samokritičnosti. A upravo sport i turizam stalno pokazuju da imamo puno više razloga za samopouzdanje nego što si dopuštamo.

U sportu je sve brutalno jasno. Rezultat je rezultat. Konkurencija je globalna, pritisak je ogroman, a uspjeh se ne može odglumiti. Natječemo se s mnogo većim zemljama i pobjeđujemo.

Isto vrijedi i za turizam. U toj »disciplini« natječete se s cijelim svijetom, s najegzotičnijim destinacijama, s tržištima koja imaju neusporedivo veće resurse i proračune. A Hrvatska i dalje ostaje poželjna, prepoznatljiva i voljena. To nije slučajno. To govori o kvaliteti, radu, autentičnosti i energiji ove zemlje.

Ne mislim da trebamo biti samozadovoljni, ali mislim da bismo trebali imati više zdrave samosvijesti. Hrvatska često uspije upravo onda kada prestane sumnjati u sebe. Kad smo najbolji, onda smo najbolji upravo onda kad smo autentični. Na terenu, kao i u predstavljanju zemlje, ljudi prepoznaju ono što je stvarno.

POLITIČKA KULTURA

Sami ste znali biti žrtvom seksističkih ispada. Kako to da muški političari koji se vole predstavljati kao tolerantni zagovornici spolne jednakosti tako brzo i tako vulgarno krenu iživljavati kad je pred njima političarka suprotnog političkog predznaka?

– Zato što je deklarativna tolerancija jedno, a stvarna unutarnja kultura nešto sasvim drugo. Dokle god je žena u politici nekome prihvatljiva samo ako je tiša, poslušnija ili politički podobna, ravnopravnost još nije stvarno usvojena. Seksistički ispadi najčešće nisu znak snage, nego znak nelagode pred ženom koja je samostalna, samouvjerena, politički artikulirana, ne ispričava se zbog svoje ambicije i ne pristaje na okvire koje je odredio netko drugi. Takvu ženu treba »disciplinirati« i staviti »na njeno mjesto«. Kad nestane argumenata, neki posegnu za omalovažavanjem, uvredama, komentarima na izgled, ton, emocije, privatni život.

No, seksizam nije ograničen samo na muške političare, nego za njime posežu i mnoge žene, pa i one koje sebe smatraju feministkinjama. Na žalost, kod nas je to često i pitanje ideološke pripadnosti, pa čak ako ona bila samo percipirana. A i moglo bi se svašta reći i o ulozi pojedinih medija i kreatora javnog mnijenja.

Važno je na to ne pristati, nego ostati na razini argumenta i dostojanstva. Uvreda nije znak snage, nego gubitka argumenata.

Velika ste zagovornica podizanja političke kulture, težnje za postavljanjem artikulirane polemike u njezino središte. Jesmo li se po tom pitanju imalo odmaknuli od nasljeđenog prije nekoliko desetljeća?

– Jesmo, ali nedovoljno. Hrvatska je demokratski zrelija nego prije nekoliko desetljeća, ali istodobno i dalje nosimo neka teška nasljeđa: naviku rovovskog razmišljanja, sklonost etiketiranju, a političkog protivnika često vidimo kao neprijatelja, a ne suparnika. Prečesto je još svaka rasprava pretvara u moralnu diskvalifikaciju: ako se ne slažeš sa mnom, onda nisi samo u krivu, nego si i osoba sumnjivih motiva, upitne inteligencije ili opasnih namjera.

Artikulirana polemika je nužna. Demokracija ne znači da svi mislimo isto, nego da znamo civilizirano upravljati razlikama. Moguće je voditi čvrstu političku borbu bez vrijeđanja, ponižavanja i stalne diskvalifikacije druge strane.

I još nešto, politički prostor prezasićen je raspravama o prošlosti. Puno je lakše imati mišljenje o prošlosti, nego ponuditi viziju budućnosti. A to je ono što Hrvatskoj treba. Ako se stalno vraćate na jedno te isto poglavlje u knjizi, nikad je nećete pročitati do kraja. Isto je tako i u životu – ako ste fokusirani na prošlost, tapkate u mjestu. A Hrvatska mora naprijed puno brže i snažnije.

Uvijek sam smatrala da politička kultura nije ukras demokracije i luksuz, nego preduvjet ozbiljne države. Politika bi trebala biti sukob ideja, a ne natjecanje u uvredama. Ako ne znamo razgovarati, teško ćemo i odlučivati.

MIT O »SUPERŽENI«

Ne čini li vam se da je po pitanju količine vulgarizama i nedoraslog omalovažavanja najniža kvaliteta političke komunikacije u najvišem hrvatskom predstavničkom tijelu, Saboru?

– Nažalost, prečesto imam takav dojam. Sabor bi trebao biti mjesto najviše političke rasprave u zemlji, a ne prostor »zakucavanja« jeftinih bodova, dosjetki i omalovažavanja. Naravno, Sabor nije izoliran od ostalih političkih institucija i samog društva. On je na neki način i ogledalo šire javne komunikacije.

Nije problem u tome da rasprava bude oštra. Politika jest ozbiljna stvar i normalno je da izaziva emocije. Problem nastaje kada više nema razlike između političkog sukoba i lošeg javnog performansa. Kada se srozava razina komunikacije, ne trpi samo pojedinac, nego i sama institucija. A bez povjerenja u institucije nema ni zdrave demokracije. Najveći problem nije sukob u politici, nego trenutak kada se politika pretvori u cirkus.

Uspješni ste i na obiteljskom planu, iako ste profesionalno »stalno po svijetu«, čime razbijate patrijarhalni način razmišljanja. Koliko je to teško?

– Neću reći da je lako, jer nije. Svaki ozbiljan posao koji uključuje putovanja, odgovornost i javnu izloženost traži puno odricanja i stalno usklađivanje privatnog i profesionalnog života. Ali mislim da je krajnje vrijeme da prestanemo žene pitati mogu li imati i obitelj i karijeru, kao da se od žena očekuje da svoju profesionalnu ambiciju i karijeru dodatno opravdavaju. To bi trebalo biti pitanje za svakoga tko živi intenzivno i odgovorno. Ne volim mit o »superženi«, koja sve može sama, bez ičije pomoći, bez umora, bez dvojbi. To jednostavno nije stvarno. I žene i muškarci trebaju potporu, partnerstvo i razumijevanje.

Istodobno, nadam se da sve više živimo u svijetu u kojem postaje normalno da žena ima odgovornu međunarodnu karijeru, a da pritom ostane duboko vezana uz svoju obitelj, svoje vrijednosti i svoj privatni svijet. U konačnici, ono što čovjeka drži nisu ni funkcije, ni putovanja, ni javna vidljivost. Drže ga vrijednosti koje njeguje, ljudi koje voli i koji ga poznaju izvan javnih uloga i kako se odnosi prema njima. Obitelj vas drži čvrsto na zemlji i podsjeća tko ste izvan svih funkcija.

POČINJEM GRADITI KUĆU NA TERENU KOJI MI JE DAROVAO TATA

Ponosna ste Grobnišćica, a da je ljubav obostrana pokazale su i nedavne maškare, konkretno balinjerada u Jelenju. Koliko često dolazite na Grobnik ili u Rijeku? Kakve susrete imate u tim danima na »domaćoj grudi«?

– Ne onoliko često koliko bih htjela, ali svaki dolazak mi jako puno znači. Kad sam bila mlada, htjela sam putovati, vidjeti svijeta, a danas se sve više želim vratiti. Pa otkrit ću vam i jednu malu tajnu – spremam se graditi kuću na zemlji koju mi je tata darovao kao obiteljsko nasljeđe. Ne ide to onako brzo koliko bih htjela, ali bit će. Uostalom, jedna od najčešćih riječi na Grobniku je »pomalo«.

Koliko god putovala i koliko god moj život bio vezan uz međunarodne obveze, Grobnišćina i Rijeka za mene su prostor duboke pripadnosti. Tamo su moji korijeni, moja čakavština, moj jezik u njegovim najintimnijim nijansama, moj osjećaj humora, moji prvi doživljaji svijeta, moja mjerila neposrednosti i iskrenosti.

Ljudi vas tamo ne doživljavaju kroz funkcije, titule i formalnosti. Oni vas poznaju odavno, pamte vas iz nekih sasvim drugih vremena, znaju vašu obitelj, vaše prve korake, uspjehe i nestašluke. I to je tako dragocjeno. U svijetu u kojem vas često promatraju kroz ulogu koju trenutačno imate, povratak među ljude koji vas vide kao »našu miću« vraća čovjeka u ravnotežu.

Maškare, balinjerada, taj naš humor kroz koji se tako dobro znamo nasmijati sebi samima, energija i neposrednost – to je nešto što se ne može odglumiti. To se nosi u sebi.

Rijeka i Grobnik uvijek me podsjete na jednu važnu istinu: čovjek može proći pola svijeta, razgovarati s najmoćnijima, sjediti za najvažnijim stolovima, ali postoji nešto nenadomjestivo u tome da se vrati tamo gdje pripada. I to se možda najjednostavnije može reći: svijet vam može dati širinu, ali dom vam daje dubinu.