Rat SAD-a protiv Irana započet je mimo ustavne odredbe o tome da stupanje Amerike u bilo koji rat mora odobriti Kongres. Također, započet je bez suvislog obrazloženja javnosti je li riječ o tome da se spriječi opasnost od nuklearnog rata (kojeg Iran nije ni najavljivao), o čemu je jučer javno govorio i jedan od američkih senatora koji, kako je izjavio, nije od Trumpove administracije dobio niti jedan koherentni odgovor na pitanje zašto se u rat uopće krenulo. Taj je rat suprotan i svim najavama američkog predsjednika Donalda Trumpa o tome da će on biti taj koji će ratove završavati, a ne počinjati.

Posljedice su već sad strašne – za stanovnike Bliskog istoka koji borave u skloništima, za biznise tisuća tvrtki u Dubaiju i svim drugim gradovima na arapskom poluotoku, za globalni pomorski i aviopromet, pa na kraju i za samu američku vojsku koja je počela trpjeti ozbiljne gubitke pa saziva hitne sastanke s proizvođačima streljiva i oružja i traži da se svi NATO partneri uključe.

Posljedice će vjerojatno stoga biti strašne i za Europu ako se uključe vojske Njemačke, Francuske i drugih – uz izuzetak Španjolske, gdje je na vlasti ljevica i čiji je premijer zabranio korištenje američkih zrakoplova iz pomorskih i zračnih baza u južnoj Španjolskoj za napade na Teheran. Praktički, raspadaju se u ovom jezivom reality showu i NATO i UN, kojeg Trump toliko obezvrjeđuje da na raspravu o pravima djeteta ne šalje nekog člana svog kabineta nego – vlastitu suprugu?! U svojoj imperijalističkoj zamišljenoj monarhiji on očito vjeruje još samo članovima vlastite obitelji, što dosta govori o stanju svijesti glavnog svjetskog lidera.

A zasad je sigurno najgora posljedica, gledajući globalno, rast cijena plina za čak 92 posto, i jednako tako nafte i goriva u nešto manjim postocima. Do koje »psihološke granice« će to ići, ovisit će o trajanju rata, kojeg Trump najavljuje na oko četiri do pet tjedana. Kao da se rat može kontrolirati poput videoigrice – dovoljno je pogledati Ukrajinu i podsjetiti se da je taj rat već ušao u petu godinu trajanja mimo bilo čije želje i plana.

No, kako god bilo, za hrvatsku javnost utješna je najava iz Vlade da je, uslijed krize na Bliskom istoku, spremna ponovo ograničiti cijene energenata ako kriza eskalira, uz mogućnost ponovnog uvođenja subvencija.

Iako Hrvatska tek dokida stare mjere subvencija, nakon kriza s koronom i Ukrajinom, sad se spremna vratiti na državnu intervenciju na tržištu energenata. Koliko god to pogađalo određene distributere, sigurno raduje obične građane koji su već ionako »žrtve« inflacije koja opet raste, i ostaje druga najviša u EU-u, iza Slovačke.

Plenković je uvijek bio stručnjak za »krizni menadžment«, uostalom imao je tu (ne)sreću da je kroz tri mandata doista vodio Vladu u najvećim krizama otkako je Hrvatska neovisna država, i uvijek ih je preživljavao na svoju korist. Ali se mora priznati da su u tom vremenu bile donesene i mjere koje su se dobro kalibrirale i za građane, od zaštite zaposlenosti do ograničavanja cijena. Inflacija koju danas imamo posljedica je tih teških vremena (uz uvođenje eura), i još nije pobijeđena, a već dolazi nova, možda najveća kriza ikad. Rat u Iranu može postati treći svjetski rat u najgorem smislu te riječi, može postati totalni rat, i naravno da su u takvim situacijama mjere državnog intervencionizma jedini logičan smjer. Najmanje se moramo čuditi da se tome vraća premijer Plenković, koji ih je i »izmislio« u ranijim vremenima, zajedno s politikom koju je tada vodio EU.

No, danas kad čovječanstvu prijeti brutalni rat, a institucije zaštite poput NATO-a ili UN-a se naočigled urušavaju, takva zaštita cijena najmanje je što država može učiniti. Time se smanjuje panika, smiruje tržište i koristi ranije stečeni politički kapital porukom da je Vlada već i ranije to radila, pa ima mehanizme za zaštitu cijena energenata i danas. Na koncu, time Plenković oduzima i dio prostora oporbi, koja neće moći kritizirati da nema zaštite građana.