U programskoj knjižici ogromnih razmjera uz predstavu »Solaris 2« Boruta Šeparovića, inače tipičnoj za Ferlinovu umjetničku upravu Istarskim narodnim kazalištem (knjižicu ovaj put uređuje teatrolog Leo Rafolt, a dizajnira Jan Pavlović), upisana je i sva svečana megalomanija ovog projekta.

Ne samo da knjižica citira hvalospjeve Borutu Šeparoviću, nego je »Solaris 2« medijski uokviren otprilike kao slijetanje Amerikanaca na Mjesec, pri čemu fotografije glumaca s probe praktički emaniraju ponos astronauta na specijalnom zadatku.

Mnogo prizemnije gostovanje »Solarisa 2« na pozornici ZKM-a, međutim, otkrilo nam je sterilnost čitavog projekta.

Glumci su angažirani kao živi materijali za scensko simuliranje filma »Solaris« Andreja Tarkovskog, kao što je i rad umjetne inteligencije omogućio da se likovi iz filma donekle stope s fizionomijama glumaca, pa na velikom platnu u stražnjem planu scene promatramo cjelovečernji AI-eksperiment »stapanja« živih i snimljenih glumaca.

Na sceni je i robot u roli psa, Foto: JELENA JANKOVIĆ

Ustrojenosti

Ponovo se vidi Šeparovićeva gotovo dječja fasciniranost umjetnom inteligencijom, do te mjere da redatelj u najnovijoj predstavi, u suradnji s dramaturgom Filipom Rutićem, trenira AI kazališnim sredstvima.

I kazališna (mislim na autorski tim predstave) i umjetna inteligencija koriste glumce isključivo kao rekvizitu, kako bi pokazale što doslovniji »paralelizam«, kao i minimalne gličeve/trzaje, između izvedbe i filma.

Kao u kakvom amaterskom kazalištu, glumci se predstavljaju imenima likova, zatim njihovih glumaca u filmu Tarkovskog te osobnim imenima, a zadatak im je uprizoriti bezličnost, mehaničnost, lutkarsku poslušnost sve tri instance.

Ozbirom da su živi glumci iz gledališta nalik na sitne scenske figurice u usporedbi s ogromnim filmskim platnom, medijski je fokus definitivno na filmu Tarkovskog.

Autor romana »Solaris«, Stanislaw Lem, u više je navrata nastojao govoriti o tome da njegova tema nije psihoanalitička studija potisnutih trauma i sjećanja (iako su ga tako shvatili dvojica filmskih redatelja: Tarkovski i Soderbergh), nego razmišljanje o ljudskoj agresiji opsjednutoj koloniziranjem svega što postoji.

I grotesknim neuspjehom tih opsesivnih »novih osvajanja«.

Time se Šeparovićeva predstava definitivno ne bavi, kao što nema ni svijest o mizoginom aspektu književnog originala, u kojem »ubijanje moje bivše žene« (prema kojoj se glavni lik osjeća kriv) i njezinih brojnih neutrinskih dvojnika nastalih na ekscentričnom planetu Solaris koji materijalizira ljudska sjećanja, predstavlja glavni način »oslobađanja«… muške savjesti.

»Solaris« stoga možemo zamisliti i kao sofisticiranu japansku noh-dramu, u kojoj se sablast bivše partnerice vraća jer emocionalno izmiče bilo kakvoj kontroli koju bi joj nekadašnji ljubavni izdajnik mogao nametnuti.

U japanskoj varijanti, sablast bi bila jača od frajera koji joj je podvrgnut.

U Šeparovićevoj predstavi, muškarac uvijek može izmisliti neki »apsolutni anhiliator« za brisanje bivše žene, kako je uostalom smatrao i Lem. Rea Bušić igra lik sablasne Harey, Matija Čigir je centralni protagonist Kelvin, Snaut je Nikola Nedić, Sartoriusa igra Sven Medvešek, dok glas Gibarianu daje Frano Mašković.

Svi su oni vješto ustrojeni poslušno redateljskoj viziji i spremni odigrati kakvu god mehaničnost treba. Ironično, jedan od čuvenih Lemovih citata glasi »Čovjeku je potreban čovjek«. Na sceni je robot Unitree Go2 AIR u roli psa, što je još jedan argument u korist redateljske opsjednutosti fabrikacijom, deep fake estetikom, robotikom, intremedijalnom režijom, umjetnom inteligencijom i drugim tehnologijskim igračkama.

Pogled u prazno

Glumačka ekipa koju je Šeparović sakupio, na čelu s inače paradigmatski senzibilnim i emocionalno rafiniranim glumcem Matijom Čigirom, nastupa na sceni u otuđenoj maniri, kao da su se stoički i unaprijed oprostili s mogućnošću da bi u »Solarisu 2« mogli biti više od redateljskih živih robota.

Njihovi prazni, dresirani pogledi posebno su mučilište ove predstave, koje je ZKM-ova publika na prvoj večeri gostovanja završno ispratila suzdržanim, mlakim aplauzom. Tek tada se na licima glumaca pojavila živa emocija: razočaranje.

Koliko tehnologije je ovdje upotrebljeno za tako oskudan umjetnički rezultat. Što se tiče filozofsko-etičkih pitanja koje predstava postavlja, moram priznati da mi je najvažnije zašto se pod maskom kritike umjetne inteligencije (o čemu Šeparović rado govori u intervjuima uz predstavu) zapravo provodi njezina apoteoza. I ima li kraja Šeparovićevoj objektifikaciji vlastitih performera.

Čak i ako je to modelni postupak radi ukazivanja na nova stanja kibernetičke post-ljudskosti, indikativno je da se negdje u procesu Šeparovićeva teatra uvijek izgubi baš mogućnost da čovjek čovjeku u kazalištu bude čovjek.

Iz predstave »Solaris 2«, Foto: JELENA JANKOVIĆ