Luka Suton, 31-godišnji kapetan i lider futsalske momčadi Rijeke, dan nakon prolaska u finale Kupa i tri dana nakon što su Bijeli zasjeli na čelo ljestvice, uživao je obiteljskoj šetnji po suncem okupanom Molo Longu. Supruga Nikolina, bivša rukometašica s diplomom magistre farmacije, jednogodišnji sin Toma i pogled prema Trsatu gdje je večer prije ispisana povijest riječkog futsala. Otprilike u ovo doba prije dvije godine stasiti Mostarac stigao je iz Italije u tada ambicioznog drugoligaša s Kvarnera. Tko zna je li tada pomislio da će 24 mjeseci kasnije predvoditi momčad riječkog sportskog hita u pohodu na – duplu krunu!

– Sjećam se točnog datuma dolaska u Rijeku – 8. siječnja – započeo je Suton.

– E sad, jesam li se nadao ovim uspjesima… Reći ću ovako. Kada sam dolazio u Rijeku govorilo se o visokim ciljevima. Koliko god naš predsjednik Vedran Frelih bio entuzijastičan, u nekim situacijama možda i preentuzijastičan, toliko stoji ona da u svemu što u životu radiš moraš ciljati da budeš što bolji. Ako u tom slučaju ispadne malo manje dobro bit će opet – vrlo dobro. I to je ono na što sam bio spreman kada sam dolazio. Mi smo i prošle sezone imali jako dobru ekipu, ali smo podbacili što se tiče rezultata. Međutim, ove sezone smo se posložili, doveli Saafa na vratarskoj poziciji i u njemu dobili jednu dimenziju više. Svi znamo da je vratar u futsalu pola ekipe i ja se slažem s time. Da se vratim na pitanje. Nije da se nisam zamišljao na ovoj poziciji prije dvije godine. Entuzijazam, energija i krug dobrih ljudi oko kluba, a bio sam u raznim klubovima pa mogu to objektivno procijeniti, nas gura prema naprijed. U Makarskoj sam doživio sličnu atmosferu među igračima i bili smo prvaci. I sada opet u Rijeci osjećam isto i nadam se da će završiti isto u rezultatskom smislu.

ENERGIJA SVLAČIONICE

Rekle bi današnje generacije – kliknuli ste svi u svlačionici, klubu i oko kluba?

Foto Dean Miculinić

– Tako je! I to je najveća Jukina pobjeda (trener Alen Jukić op.a) što se tiče pojačanja. Ove sezone je drugačija energija u svlačionici. Čak ne mogu to ni objasniti. I svi misle da mi slučajno dobivamo utakmice, misle »stat će taj njihov niz«, a taj naš niz traje i traje. Naravno da to ne može biti slučajno.

Kolike su to vaše zasluge kao kapetana momčadi?

– Volim preuzeti odgovornost. Meni kažu da dobro vladam s momcima, ali to su dobri momci. Ta energija između nas je ono što se preslikava na terenu i na rezultatu. Imam strpljenja u razgovoru sa svakim. Cijenim mlade igrače i želim im olakšati razvoj i daljnji napredak. Pogotovo se to odnosi na igrače iz Rijeke koji imaju stabilan klub. Sve im je otvoreno, a mogu od futsala lijepo živjeti.

Ne treba bježati od činjenice da napadate duplu krunu?

– Predsjednik nam je tu ambiciju nametnuo i prije dvije, i prije godinu dana, ha, ha… Ne bježimo od tih ambicija i od odgovornosti. Ako sada bježiš od odgovornosti kako će onda biti u doigravanju kada slijede najvažnije i najljepše utakmice. Pa živiš za taj dio godine i sezone. Lijepo je vrijeme, možeš na kupanje, a svaka tri dana utakmica. Ljudi te prate, TV, mediji… Moramo biti spremni za to. Sada se moramo graditi za finale prvenstva, sada moramo dobivati velike utakmice u kontinuitetu. Pokazali smo da možemo, da možemo dobiti Torcidu, Olmissum, Dinamo, Osijeka… Dakle, najbolje ekipe u ligi.

NIJE SVE U NOVCU

Publika je posebna priča. Navijači su počeli osjećati bilo momčadi. Drugo poluvrijeme protiv Olmissuma navijači su slikovito rečeno odigrali s vama na parketu?

Foto Dean Miculinić

– Kada je predsjednik Frelih došao u Mostar, na turnir kojeg godinama već tradicionalno organiziram, konstatirao je kako tamošnji ljudi razumiju futsal. Pitao me: »Luka, hoćemo li mi to dobiti u Rijeci?« E baš to smo, mislim, dobili. Dakle, navijači su nam protiv Olmissuma baš u pravom trenutku dali podršku. Lako je pljeskati kada sve ide, podrška ti najviše treba kad si u problemu. Oduševljen sam publikom! To nigdje nisam doživio. Ljudi vjeruju da želimo dobro klubu i onda nisu tako kritični kada je loše. Navijači uživaju s nama i mi s njima. To moramo iskoristiti. Pred nama je osam utakmica s dvije finala Kupa do doigravanja, a onda još eventualno deset utakmica u play offu. Nije to malo. Moram ovo reći i apelirati na ljude iz HNS-a. Žao mi je što tijekom prvenstva nema više utakmica u tjednu. Loše je da se tek u play offu osjeti gust ritam utakmica. I onda se događa da igrači ozljeđuju jer nisu navikli igrati svaka tri dana.

Zanimljivo je da ste u futsal ušli nakon što ste završili juniorski staž u Zrinjskom, odnosno naprasno zaključili svoju priču na »velikonogometnim terenima«?

– Trebao sam ići na posudbu u drugoligaša, a ja sam – upisao redovni fakultet ekonomije. Htio sam studirati medicinu, pa Prehrambenu tehnologiju, a onda sam upao na ekonomiju. Bez plaćanja. To je naravno bio bolji izbor. Tada se okupila mlada ekipa oko jednog mostarskog futsal kluba koji se trebao ugasiti i nazvali smo ga Zrinjski. Tu sam s 19 godina krenuo u futsalske vode. Iskreno, nisam previše ni igrao. I tada se dogodila prekretnica. Nas nekolicina iz kluba obećala je našim ljudima u Stuttgartu da ćemo doći na tradicionalni malonogometni turnir. Imali smo dozvolu kluba, ali u zadnji trenutak su nam je uskratili. Međutim, dao sam ljudima obećanje i rekao sam da idem bez obzira na posljedice. Po povratku su nas dočekale ispisnice i prešao sam u Brotnjo. Tamo sam u 21 utakmicu zabio 33 gola. Prihvatili su me odlično i stvarno sam uživao. Slučajno sam došao i počeo – zabijati. Dakle, spletom okolnosti se sve okrenulo. Dobio sam onda poziv iz Vrgorca, prihvatio ugovor od 500 eura mjesečno, iako sam u Čitluku imao veća primanja. Procijenio sam da nije sve u novcu. Prihvatio sam priliku, proveo dvije prelijepe godine u Vrgorcu i borio se za naslov prvaka i Kup. Nažalost, ostao sam bez trofeja. Nakon toga sam bio godinu dana u Italiji, pa se vratio u Novo Vrijeme. U Makarskoj sam osvojio naslov prvaka. Uslijedio je novi odlazak u Italiju pa na Božić poziv predsjednika Freliha za dolazak u Rijeku. Žao mi je što sam u Italiji ostao nekako nedovršen u sportskom smislu. Mogao sam više pokazati. Uvijek sam takav da ciljam na dobrotu ljudi, uvijek tražim u ljudima nešto dobro, ali pogotovo u sportu to nije uvijek baš tako. Sport je ponekad dosta surov, a posebno su se Talijani u svijetu futsala pokazali kao dosta surovi.

Foto Dean Miculinić

PETORICA BRAĆE

Najmlađi ste od čak petero braće. Mogli biste samo od braće Suton sastaviti jednu futsalsku ekipu?

– Jednom smo trebali igrati na turniru nas petorica i ja sam se ozlijedio. I to smo baš trebali nastupiti na turniru u našem selu Rodoču. To je inače predgrađe Mostara. Tu imamo obiteljsku kuću i tu se okupimo kada god je prilika. Otac ima 71 godinu, majka 66…

Majka se s petoricom sinova sportaša sigurno naprala dresova i kopački?

– Je, ali doduše, ona nas je od malih nogu učila da sami brinemo o svojoj sportskoj opremi. Nismo imali drugo žensko u kući. Iznad nas živi stric, strina je preminula pa je majka brinula i o njemu. Ali, sve to nas je zbližilo. Govorim uvijek da nikada nisam pojeo dva reda čokolade. Ako čokolada ima pet redova mi smo je uvijek dijelili ravnopravno među nama petoricom braće. Brat Josip, koji sada igra futsal u Italiji, jednom je prilikom poderao novčanicu od pet maraka na pet dijelova i dao svakom po jedan dio. Naučili smo dijeliti! Josip je još aktivan u futsalu. Ima 38 godina. Damir, kojem je 41, delegat je na futsal utakmicama, 36-godišnji Marin igra još uvijek futsal u Zrinjskom i trenira djecu velikog nogometa, a najstariji brat Ivica je zaposlen na visokoj poziciji u pošti, a svojedobno je igrao zapaženo nogomet za Branitelj iz Rodoča. Trojica od nas petorice imamo futsal B trenerske licence. Inače, nama je velika želja da se jednoga dana svi aktiviramo oko našega nogometnog kluba, a naravno i Futsal Zrinjskog. Ljudi dobro znaju što smo i tko smo. Znaju i da smo čisti, a to mi je najvažnije. Mnogi nam prilaze, pitaju zašto ne napravite neku dobru priču u Mostaru. Voljeli bismo krenuti u to, ali za početak od najmlađih, jer u Mostaru ima jako puno talentirane djece. Vedranu (Frelihu op.a) uvijek govorim da bih volio dovesti mu pet mojih momaka s ulice da odigraju protiv recimo juniora Rijeke. Da vidi koliko su ovi moji namazaniji, koliko imaju u sebi tog uličnog sportskog odgoja u pozitivnom smislu. A još kada se na to nadoda taktička obuka i ostalo… Ljudi dolje u nas to jako vole.

Mostar ima dugu tradiciju malog nogometa. Mostarske kiše su bile kultni malonogometni sastav u bivšoj Jugoslaviji?

– Stric moje supruge Nikoline je igrao za Mostarske kiše i odveo me na moj prvi turnir. U Stolac. Nisam naravno tada poznavao Nikolinu.

Kod vas je puno toga u karijeri i životu splet sretnih okolnosti?

– Sve! Zamisli da me tako ozbiljan igrač vodi na turnir s 15 godina, a ja mu kasnijem oženim nećakinju.

JAPANSKA KUHINJA

Pokrenuli ste prije mjesec dana u Mostaru jednu ozbiljnu ugostiteljsku priču?

– Pokrenuo sam brunch bar, koncept koji je u Europi već dosta popularan. Dakle, riječ je o konceptu kasnih doručaka, odnosno kvalitetnijih doručaka. Nisu to marende, ali se brzo servira i radi s kvalitetnim namirnicama. Ideja je da to bude nešto između zdravlja i kvalitete. Osim toga radimo i u konceptu bara, dakle da uvečer možete doći na čašu vinu, hladnu riblju ili mesnu platu ili da možete izabrati između par obroka. Ništa previše, ali nešto što nedostaje Mostaru. Rekao bih da to nedostaje i Rijeci, ali tu ipak ima već nešto slično. Nikolina i ja pretendiramo na zdravi način života i da ljude pritom educiramo. Recimo, ja sam uspio oca nagovoriti da proba batat. I ne samo to, prije pet godina sam ga nagovarao da posadi batat, a on me čudno gledao s pitanjem: Pa tko će sine dirati krumpir? Sada sam donese batat i sadi ga! Majka me primjerice sada sama nazove i kaže: »Sine, donesi mi avokado, ti ga znaš odabrati…« Dakle, želim pomalo mijenjati društvo. Meni su braća bila protiv ulaska u ugostiteljstvo, govorila su »nisi ti taj tip…« I drugi su govorili nemoj ulaziti u ugostiteljstvo, to nije tvoj sektor, gdje ćeš naći ljude… Ali, ja iskreno vjerujem u ljude, tražim uvijek u njima samo dobro i ne samo da sam našao ljude kakve sam trebao nego imam još petoricu na čekanju. Imam 12 zaposlenih i svi mi kažu, puno ljudi ti radi. Ma neka rade! Ako bude njima dobro, bit će dobro i meni. Stalno je zafrkancija, dobra je radna atmosfera, a ja želim da se ljudi lijepo osjećaju. Zarada će doći s vremenom. Magistar sam ekonomije pa znam nešto o tome, ha, ha… Potencijalnu zaradu treba – reinvestirati kako bi se nešto isplatilo. Sve što sam od futsala zaradio uložio sam u taj posao. Nisam si kupio stan već investirao u posao. Vjerujem da će se to isplatiti i da će se to širiti. Iskreno, već sam razgovarao o tome s ljudima u Rijeci. Imamo potencijal i što se tiče Hercegovine.

Veliki ste ljubitelj Japana i japanske kuhinje?

– Kada sam bio u Italiji često sam sa suprugom išao na sushi i zaljubio sam se u japansku kuhinju. Recimo, nakon utakmice protiv Olmissuma nisam pojeo pizzu, kao što je to uobičajeno, već popio dva piva i otišao kući, te naručio sushi. Ne pohano već pravi sushi. Dakle riža, mrvica wasabija i kvalitetna riba. To je pravi sushi. U Japan smo išli i na bračno putovanje i bilo nam je prelijepo. Mislili smo iduće ljeto ići na SP u SAD, ali prije bih možda otišao u Japan ili posjetio Španjolsku nego dao velike novce za SAD. Jednostavno je preskupo.

OSTANAK U RIJECI

Kada netko van Hercegovine spomene Mostar prva asocijacija su Stari most i skokovi u Neretvu. Vjerojatno je slična asocijacija kada su u pitanju Rijeka i karneval?

Foto Dean Miculinić

– Zavolio sam rijeke. Idemo često ljeti na kupanje na rijeku Trebižat kraj Čapljine. Čisto je i prirodno. Ima i jedna mala rječica Bezdan u mojem Rodoču. Do tamo se ne može autom, nerado je spominjemo jer je još uvijek u pitanju netaknuta priroda, pa taj djelić prirode ljubomorno čuvamo za sebe. A što se tiče skokova s mosta… Poštujem tradiciju, to je atrakcija, ali, ne, nikako nisam za takvo nešto! Mostar može ponuditi puno toga. Ljudi se brzo zaljube u Mostar, a ja iskreno ne znam u što…

Bit će u ljude?

– Pazi, Mostar kao i Rijeka ima nekoliko atrakcija koje moraš posjetiti i to je u principu – to. Nije to Pariz ili London da imaš što razgledati danima. Međutim, ljudi su pristupačni, ljubazni i to se očito svima onima koji dolaze u Mostar dopada. Slično je i u Rijeci, gdje su ljudi jako otvoreni. Doduše, u Mostaru je jeftinije. Ono što je u Rijeci šest eura dole je tri ili četiri eura. Na Riječkom karnevalu sam bio triput. Nisam tip od maškaranja, ali riječ o top događaju. Ljudi su pozitivni, sve vrvi od pozitive, dolazili su mi prijatelji… Rijeka je i top pozicionirana što se tiče raznih izleta. Grad je lijep, pogotovo kada je lijepo vrijeme.

Kada nema dosadne riječke kiše…

– Malo se zaredala posljednjih tjedana… Koristimo slobodne dane za izlete do Istre ili Trsta, gdje se najčešće nalazim s bratom koji igra u Trevisu. Preduhitrit ću vas sa sljedećim pitanjem pa reći da ja i Nikolina često razgovaramo o ostanku u Rijeci i iduće sezone.

Znači, predsjednik Frelih vas neće morati puno nagovarati da ostanete iduće sezone?

– Odluka je najviše između mene i supruge. Nikolina bi se trebala vratiti na posao u Mostaru, voli svoj posao i ne želim da ona gubi na kvaliteti svojega posla. Uživa u tome što radi i nemam pravo uskratiti joj nešto u njezinoj karijeri. Opcija je i da krene raditi u struci u Rijeci… Vidjet ćemo.

OČINSTVO

Prošle godine postali ste otac. Koliko vas je to promijenilo?

– Jako puno. Lik sam koji se odmah prilagođava. Za mene je osvrtanje na stvari koje su prošle bespotrebno trošenje energije. Dakle, nema smisla pričati kako sam i koliko spavao prije nego što je Toma rođen. Prilagodili smo se novonastaloj situaciji. Malo je nezgodno jer u Rijeci nema baka, djedova, tetaka… da uskoče koji put jer ne možemo otići sami niti u kino. Ali, prilagodili smo se tome. Promijenio sam se jer dijete postaje smisao tvog života, kao što je supruga smisao tvog života. Uvijek kažem Nikolini da je Toma moj prioritet, ali najvažnija mi je ona, da s njom bude sve dobro jer će se onda ta pozitiva prenijeti i na Tomu.

ZASLUŽUJEM MJESTO U REPREZENTACIJI

Na utakmici protiv Olmissuma bio je izbornik Marinko Mavrović. Reprezentaciju je za vas osjetljiva tema?

– Ali, ne bježim od te teme. To me boli. Tužan sam. Nama u Mostaru je reprezentacija nešto posebno, patriotizam je izraženiji nego drugdje. Znamo tko smo i što smo i igranje za hrvatsku reprezentaciju je još ogromnija čast nego možda za neke igrače iz same Hrvatske. Mislim da sam zaslužio svojim igrama biti u reprezentaciju i moj fokus je bio izboriti se za to šuteći i radeći. Nažalost, to se nije uspjelo ostvariti. Tužan sam zbog jer smatram da sam zaslužio biti tamo. S druge strane poštujem odluku izbornika, presretan sam zbog trećega mjesta u Europi. Ponosan sam na njih! Napravili su puno za promociju futsala, to vidimo i kod djece koja posjećuju naše utakmice. To je pravi put, da krenu s futsalom od malih nogu, a ne kao ja s 20 godina. Mi smo uglavnom svih došli u futsal iz velikog nogometa, naš Španjolac Dani je primjerice već 20 godina isključivo u futsalu. To je velika razlika.