Odlična zbirka izabranih pjesama »Milost za apatride« Ivančice Đerić, danas Kanađanke koja piše na jeziku bivše države Jugoslavije, izazvala je netom po pojavi veliku pažnju, kako neposrednošću i spontanošću njezinog lirskog izraza, tako i paletom tema kojima se bavi, od iskustava prognanice koja je zbog rata u bivšoj državi morala bježati u svijet, pa do tužnih i mučnih ikustava vezanih uz neravnopravan položaj žena. Razgovor s autoricom počinjemo pitanjem kako je došlo do objavljivanja njezinih izabranih pjesama i tko je, naravno uz nju, najzaslužniji da se ova knjiga pojavila.

– Ideja o ovoj zbirci sabranih i izabranih pjesama rodila se u razgovoru s mojim hrvatskim izdavačem, Seidom Serdarevićem. U Hrvatskoj ranije nisam objavljivala poeziju, pa mi je ova knjiga, koja predstavlja moj višedesetljetni poetski opus, iznimno draga.

Jeste li zadovoljni odabirom pjesama koje su ušle u »Molitvu za apatride«?

– Da. To je potpun i punokrvan presjek mojih prethodnih zbirki i pjesničkih faza. Sadržaj smo birale i o njemu razgovarale urednica Monika Herceg i ja. Naravno, sve pjesme nismo mogle ubaciti, ali one najbitnije, najilustrativnije, najkomunikativnije, najintimnije i meni najdraže jesmo. Od pjesme »Otvorenost« iz 1991., do ciklusa »Zombi-kombi« iz 2024. godine.

Koje su dominantne teme vaše poezije?

– Kako preživjeti u za to nepovoljnim vremenima. Kako to učiniti kada vas okolnosti sa Zemlje presele na Mars. Također, pišem o porodici, protoku vremena te položaju žena i ekonomski slabijih u društvu.

Rat je uvijek nesreća

Unutar tog okvira izdvaja se izbjeglištvo, izgnaništvo, život izvan nekadašnje domovine. Uspjeli ste u tim pjesmama na moćan način oslikati tugu, jad i bezizlaznu situaciju kakvu su proživljavale tisuće ljudi.

– Zapisivala sam život kako se događao. Pjesme »Pismo tati 1993.«, »Kolju s Merakom«, »U bijelom svijetu djevojke će postati ptice«… pisala sam kao mlada djevojka koja više nije imala zemlju ni dom. Junakinja ove posljednje pjesme zaista je jednoga ljetnoga dana, u izbjeglištvu, izgubila razum, počela govoriti da smo svi mi ptice… u stihovima to ide ovako… i jednoga dana, kad dođoh kući, dočekaše me pogledi vrući, jedna od cura, od tih krasotica, odlučila da je postala ptica, i da tu tvrdnju dokaže, zlato, odlučila da nas uzme u jato, pa veli, znoj joj sapira lice, kako je lijepo što smo mi ptice… a na moju opasku, koja je bila manje poetična, ne, ja nikada nisam bila ptica, upitala me: »A zašto nisi?« I cijeli život ja nosim to pitanje kao grbu. U kojem trenutku je bolje odletjeti, makar umom, nego svjedočiti zlu na Zemlji?

U svjetlu toga, kako danas gledate na rat i to što ste, zajedno s tisućama ljudi, proživjeli?

– Kao i svaki rat, bio je nepotreban nevinima, naivnima i dobronamjernima. Bio je, također, bolan, prljav, užasavajući i, ako bih govorila s pozicije 22-godišnje djevojke, koliko mi je godina tada bilo, neočekivano bezdušan. S današnje pozicije, jasno je da je bio poslovna transakcija, da je entuzijazam jednih, a otpor drugih bio samo trošak poslovanja, da su mrtvi kolateralna šteta, a preživjeli, koji su završili ili u izbjeglištvu ili u kaosu preživljavanja na ruševinama bivšeg sistema, žrtve o kojima se malo govori. Njih malo tko želi pamtiti, i njihovu bol je nužno zaboraviti. Rat je uvijek nesreća, i za one koji ostanu, i za one koji odu i za sve koji ga pamte. Koristan je samo za one koji pokupe mast i zlato. Novoj djeci se sada pričaju nove bajke, kao što su i nama bile pričane bajke, koje su se potom netragom raspršile.

Kanada je moja druga domovina

Emigrirali ste u Kanadu. Što je ona za vas danas?

– Kanada je moja druga domovina. Najbliža je zemlji u kojoj sam odrasla, s multiteritorijalnim sustavom, besplatnom zdravstvenom skrbi, idejom osobne slobode i društvene solidarnosti. No, u početku sam u njoj bila kao list koji je otpao s drveta, a nošen je hirovitim vjetrom. U Toronto sam stigla bez ičega, bez obitelji, bez poznanika, bez posla, bez tople odjeće, bez novca i bez razumijevanja gdje sam. I onda je krenula bitka za sutra. U svakom danu, na svakom meridijanu, netko upravo započinje baš tu, baš takvu i sasvim istovjetnu bitku. To je iznimno naporno, pitate se da li, a temperatura vani je minus 20, za posljednjih pedeset centi u novčaniku kupiti rukavice ili iznutrice. Ugrijati se ili jesti? Koji izbor će, u konačnici, biti korisniji u građenju boljega sutra? Danas je to iza mene, tridesetak godina sam ovdje, bolje poznajem ovu zemlju, proputovala sam je cijelu, od Pacifika preko Atlantika do Arktika, živjela sam na njezinom istoku i zapadu, zavoljela njezinu prirodu, kuhinju i književnost, radila sam u njezinim tvrtkama, naučila sam njezinu povijest i navikla sam na njezine rituale, borbe, nejasnoće i teškoće. A njih, kao i svuda, ima. Posebno u svjetlu recentnih geopolitičkih zbivanja. Ukratko, ne postoje idealne zemlje, samo one zbog kojih, ili u kojima, plaćate račune.

Kakve su vam danas veze s prostorima bivše države/domovine?

– Uglavnom književne i emotivne. Pišem na našem jeziku. Objavila sam deset knjiga na tom jeziku. Želja mi je da se taj broj uveća. Također, rođena sam u Hrvatskoj, gdje sam od babe naslijedila komad zemlje. Odrasla sam u Bosni. Preci su mi pokopani diljem bivše države, od Prijepolja do Prijedora. Brat počiva u Sjevernoj Makedoniji. Srcu se ne može gospodariti, pa je tako sasvim prirodno da poznajem i volim sve te prostore. Kad sam tu, ja sam kod kuće. I naravno, želim ljudima koji ovdje žive da imaju šansu ostvariti svoj potencijal, da ih vode nekoristoljubivi, liječe obrazovani i predstavljaju najsposobniji. Želim im, kako bi se reklo u mojoj osnovnoj školi, svako dobro.

Pitanje jezika

U odličnoj »Prevedi mi na jezike« sjajno progovarate o međusobnom nerazumijevanju ljudi koji govore iznimno sličnim jezicima, ali nisu u stanju naći zajednički jezik. Sve ste to i sami doživjeli i proživjeli. Zašto je to tako?

– Zato što se jedni strpljivo služe šutnjom, a drugi halapljivo love u mutnom. Za mene je to, nazigled vječno i navodno nerazrješivo, pitanje jezika i odnosa ka njemu, prvenstveno pitanje zdravog razuma. Nemam ni vremena ni volje lagati da ne razumijem ono što razumijem. No, jezik se kod nas, i ovo govorim i kao govornik i kao pjesnik toga jezika, manipulativno koristi kao politička alatka i oružje za nadgornjavanje.

A što je, s pozicije pisca, ili građanina, istinska svrha jezika?

– Ako ga koristite dobronamjerno, svrha svakoga jezika je komunikacija, a ne borba za političke poene. Tako bi trebalo biti, a tko ovo što sam napisala ne razumije, neka gleda južnokorejsku seriju bez titlova ili čita Goethea na njemačkom. I naravno, prirodno je da taj naš policentrični jezik dijalektalnih razlika svatko zove kako hoće. Te razlike nisu uopće loša stvar, dodaju mu ljepotu, i obogaćuju njegov lingvistički fond.

Položaj žene također je česta tema pjesama iz ove zbirke. Jesmo li, kao društvo, navikli na to da položaj žena na Balkanu, čast izuzecima, nije onakav kakav bi trebao biti.

– Da, nažalost, navikli smo. Više puta sam pisala o tom našem apsurdnom antiženskom narcizmu, na primjer, pjesme »Deder, naspider mi« ili »Kad će to vrijeme, kad će taj vakat«. To je pjesma o ženi koja je počinila samoubojstvo. Ubila se jer nije mogla izdržati nasilje rulje na socijalnim mrežama, izazvano time što se, natjerana nuždom, u rano jutro popiškila kraj automobila. Pjesma »A komšiluk je sav zamukao« govori o ženi koju je premlatio poznati sportaš, a inspirirana je novinskim člankom. Pjesma »Nije čednost, već bezbjednost božja volja« opisuje stvarne i tekuće događaje u srcu Hrvatske. Počinje ovim stihovima: »Čujem kako muškarci kleče, u Zagrebu nasred Jelačić trga, u ime čednosti, a šta je preče, i izravnavanja povijesnih kvrga…« Prošlo je nekoliko godina otkako sam ja to napisala, i stvari nisu bolje no gore, barem iz mog kuta gledanja, ali barem mogu reći da o stvarima za koje smatram da ih treba dokumentirati, nisam šutjela.

Ljudi su poezija

Smatrate li da je u Kanadi drukčije?

– Postoje isti problemi, i slična rješenja. U obje zemlje postoje, na primjer, sigurne kuće za zlostavljane žene. No opći diskurs je u Kanadi pozitivniji, nasilje je, barem nominalno, manje društveno prihvatljivo. Ipak, tek je nedavno donesen zakon koji od poslodavca traži da, kada objavi natječaj za posao, navede i mogući raspon plaće. Žene su, naime, često bile plaćene manje za isti posao, i zakonom se to pokušava riješiti, svakome dati informaciju o tome što može tražiti i dobiti za svoj rad. Ako se dobro sjećam, mi smo takav zakon, o jednakoj plaći za jednak rad, imali ranije, još u doba Jugoslavije, te smo u toj oblasti bili napredniji, što je pozitivno.

Mislite li da je još uvijek tako?

– Mi ubrzano vozimo u rikverc. Žene se na Balkanu ne samo premlaćuje i ubija, već im se institucionalno objašnjava njihova drugotnost, te se čak moli za njihovu suradnju u tom pokušaju demontiranja njihove ljudske vrijednosti. Sve to u ime nekakvog nadženskog autoriteta koji je, je l’ te, sam po sebi rođen, a ne djelovanjem i karakterom stvoren.

Što biste danas rekli mladim djevojkama?

– Radit ćete duplo, dobivat ćete pola, bit ćete neprimjetne kada se dijele bonusi, a prve kada se dijele zadaci, i učit ćete da vam je pamet kratka jer vam je kosa duga. Nije do vas. Živite svoje ne i svoje da, i ne obazirite se ako vam zbog toga kažu da ste čudne.

Pišete poeziju posebnim stilom. Puno je tu meni dragih narativnih elemenata, likova i zbivanja. Uz to često koristite rimu, čak i elemente i oblike narodne epske pjesme. Otkud sklonost ka tome?

– Hvala vam na toj lijepoj paraleli. Svi ćemo i sve će proći, a narodne epske pjesme će ostati. Mnoge su apsolutna remek-djela. Karakteriziraju ih životnost, dokumentarnost, emotivnost i komunikativnost. Posljednje je apsolutna dragocjenost. Epske su pjesme mini-romani, i to je meni, posebno kada nisam imala vremena posvetiti se dužoj proznoj formi, pomoglo uobličiti priče koje bi inače ostale nezapisane. Posebno one o takozvanim ljudima iz naroda. Često ih se naziva i običnim ili malim ljudima, i to je nesretan i nespretan termin. Nema ničeg malenog u tome kako se bore, kako ustrajavaju, kako pronalaze mir ili snagu, čak i kada za mir i snagu ne postoji nikakvo racionalno objašnjenje. Treba pisati i zašto kleče, i kako se uzdižu. To je poezija. Ljudi su poezija. Čim iziđete iz kuće, živite u nečijoj pjesmi.

Jesu li vaše pjesme autobiografske?

– Jesu, one koje jesu. I nisu, one koje se bave drugima. Ne postoji pisac koji ne koristi stvarnost kao blokčić za skupljanje ideja.

Pišem dva romana

Jeste li pokušali pisati i na engleskom jeziku?

– Nikada fikciju ili poeziju. Razlog je tome prvenstveno emocionalni. U početku, nisam osjećala da imam što reći o Kanadi niti da je dovoljno poznajem. No, magistrirala sam novinarstvo u Kanadi, na Sveučilistu Carleton, a svoj kruh zarađujem pišući tehničku dokumentaciju za softverske tvrtke. Engleski je, dakle, moja poslovna alatka, premda ne jezik na kojemu stvaram.

Dotakli ste se zanimljive teme. Kako i od čega žive pisci?

– Kako im se lopta namjestila. Rade za plaću u nekoj instituciji, pišu molbe za grantove, čuvaju starce u Njemačkoj, peru podove, beru kupine, predaju na univerzitetima, skupljaju dividende, iznajmljuju babinu garsonijeru, ukratko… rade sve i svašta… i žive od svega i svačega. Veoma mali broj pisaca živi udobno i isključivo od pisanja. Svim kolegama želim da im se upravo to dogodi, pod uvjetom, naravno, da to i sami sebi žele.

Radite li na nečem novom? Tu mislim i na prozu jer ste poznati, možda i više, kao autorica pripovijedaka i romana?

– Da, pišem dva romana paralelno, jedan je za mlađu, a drugi za nešto stariju publiku. Radujem se što još imam želje da to činim.

Čovjek budućnosti

Što je, po vama, sada aktualno pitanje u književnosti?

– Kako se dostupnost alata umjetne inteligencije odražava na stvaralaštvo. Ona će premodelirati našu ideju o tome što je umjetnost, ili tko je umjetnik. Zanatska spretnost i stilska vještina su koncepti koji zastarijevaju. Alatke umjetne inteligencije uče svakodnevno, i ubrzano i od najboljih učitelja. Sve što je čovjek ikada stvorio, svaki redak koji su napisali svi nobelovci svih vremena, počiva u njihovoj podatkovnoj databazi i neurolingvističkom čvoru. Za očekivati je da će pisac budućnosti biti onaj koji umije razgovarati s mašinom, otkriti joj svijet svojih ideja, zatražiti ispis tog razgovora, te ga uobličiti po svom nahođenju. Čovjek budućnosti, pa tako i pisac budućnosti, neće imati nijedan problem, osim najvažnijeg: što mu je svrha?

O umjetnosti

Što je zadatak umjetnosti? Je li uopće opravdano očekivati da se umjetnik ravna po nekom zadatku?

– Ako uopće postoji, zadatak umjetnosti je da komunicira, da dotakne univerzalno u individui i jedinstvo u raznolikom, da izazove emociju, po mogućnosti onu koja rezultira akcijom, i da to učini, kad god je moguće, na najjednostavniji i autentičan način. Ukratko, zadatak umjetnosti je da održava svjetlo u tamnim vremenima. Ako je tako promatramo, nikada nije bila potrebnija, i nikada više pod udarom.

Sukus tuge

U zbirci spominjete mnoga, stvarna ili izmišljena, imena i toponime. Postoji li, na primjer, podružnica Western Uniona u ulici Davie u Vancouveru?

– Postojala je, u vrijeme kada sam pisala pjesmu »Dolazi vrijeme da šaljem pare u Bosnu«. Vjerojatno i sada. Nigdje nećete naići na onaj poseban sukus tuge i rasterećenja, kao u nekoj takvoj podružnici Western Uniona, gdje obično navraća sirotinja koja prijevremeno i pod za sebe nepovoljnim uvjetima, želi unovčiti ček jer mora platiti neki račun, i gdje srećete imigrante koji izgaraju za one koje su ostavili u drugoj zemlji i drukčijoj stvarnosti. Danas je sve to prebačeno na net, novac možete poslati klikom, ne morate ustati iz fotelje, a već ste usrećili nekog na drugom kontinentu. Ali ranije, morali ste ući u neki Western Union, ili Money Mart, i udisati taj zrak pun prezrelog očaja, i čekati u redu, i sučeliti se s time kako žive oni koji, kako pjesma kaže, iz nužde šalju i potražuju novac, obično za puko preživljavanje.