Miles Kane je neka vrsta sive zone britanskog modernog rocka. Premalo „alternativan“ da bi stvorio vjernu pastvu, premalo mainstream da bi ga obožavale mase. Nije snimio loš album, računajući tu i svježi retro rockerski „Sunlight In The Shadow“ analognog duha u produkciji Dana Auerbacha iz The Black Keys. Ali, nikad mu se nije posrećio hit koji bi ostao u kolektivnom pamćenju i bio svojevrsni mamac da se kupi karta za njegov koncert. Kane je oduvijek bio faca sa stilom, proglašavan modnom ikonom i sex simbolom (britanskog) indie rock svijeta, nešto kao Paul Weller za generaciju milenijalaca. Znao je izabrati društvo, uvijek se vrtio iz ovog ili onog razloga oko velikih igrača, spomenimo samo uspješni projekt The Last Shadow Puppets kojeg s prekidima već skoro 20 godina održava s Alexom Turnerom, frontmenom Arctic Monkeysa…

Iz ovih činjenica teško se moglo prognozirati kako će proći prvi Kaneov nastup u Hrvatskoj, mari li uopće tu netko za ime koje je – uza sve pozitivne reference – sa svojim objektivno najvećim hitom i koncertnim favoritom „Come Closer“ dogurao do neuglednog 85. mjesta britanske liste singlova. Zabrinutost je povećavala neobična medijska PR aktivnost organizatora pred koncert što zna biti znak slabe prodaje karata. Na kraju, Boogaloo klub nije bio nakrcan, ali svakako ugodno popunjen, taman dovoljno da se zakuha dobra atmosfera i da koncert i okupljenoj publici i Kaneu ostane u lijepom sjećanju.

Spajajući u jednu dvije pjesme s novog albuma, “Sing A Song To Love” i „Electric Flower“, energična engleska petorka, naoružana s tri gitare, odmah je u uvodu prezentirala u kojim se gabaritima kreće Kaneov energični rock; između gitarskog brit-popa oasisovskog tipa i ekstravagantnog glam rocka jednih T-Rex. T-Rexi će tijekom nešto manje od sat i pol intenzivne svirke često padati na pamet. Na pamet su padale neke druge asocijacije u vizualnom smislu. Pod svjetlima reflektora Miles Kane djeluje onako kako ga opisuju GQ, Esquire i slični magazini koji se bave formom, a ne sadržajem. Muževan elegantni tip vizure na razmeđi Sandija Cenova i Erica Cantone iz mlađih dana. I beskrajno simpatičan s aurom pozitivne energije oko njega. Bend je šaren, jedan androgini gitarist, drugi u retro Adidas autfitu poput tenisača iz doba Borga i McEnroea, basist kao ozbiljni uglađeni zaštitar iz draguljarnice. Bend ima bubnjaricu koja je sjajno odradila posao, no „status“ na pozornici joj nije bio sjajan. Imati ženu za bubnjem u rock bendu je kuriozum sam po sebi, zaslužuje povišeni podij da je se vidi, a ne da bude sakrivena u tamo neki kut iza benda.

Zagrebačka publika na početku očito nije bila dovoljno impresionirana za neka veća gibanja, da ne pričamo o pljeskanju u ritmu ili zbornom pjevanju. Miles Kane se nije dao pokolebati, mic po mic, od nule je gradio atmosferu, na način kako to obično ide na dobrim rock koncertima, gotovo springstinovskim davanjem svega od sebe. Lomio je publiku pozitivnom energijom i naelektriziranom svirkom dugo, a onda se prema kraju kad bi neke od pjesama ostale samo na zvuku basa i bubnja, sve glasnije i glasnije moglo čuti pljeskanje u ritmu. Nakon jedno sat vremena predanog rada, Kaneu kao da se na licu vidjelo zadovoljstvo jer je auditorij ispod sebe dobio na svoju stranu.

Možda je baš zato u tim trenucima odlučio počastiti prisutne neobičnom ekskluzivom. Obično negdje oko prvog sata koncerta Kane otpraši „Lust For Life“ Iggyja Popa. U Zagrebu (prema podacima setlist.fm-a), po prvi put je u karijeri izveo obradu „Hello“, uvodne stvari s remek-djela grupe Oasis „(What’s The Story) Morning Glory?“.

Miles Kane i bend su ugurali 18 pjesama u nešto više od sat vremena dobre zabave, no unatoč kratkoći koncerta bisevi su na njihovim nastupima rijetkost. Poslije zadnjih taktova hita „Come Closer“ nestali su u mraku backstagea, ali iza sebe nisu ostavili tišinu. U istom trenutku glasno je odvrnuta Sinatrina „My Way“. Publika se ipak nije dala. Huk je nadjačao razglas. U većem dijelu rezervirana zagrebačka publika na kraju se nije mirila s mogućnošću da ne dobije još malo energije Milesa Kanea. I dogodilo se ono što je na njegovim koncertima izuzetak. Kane se nasmijan vratio na pozornicu i noć koja nije obećavala puno, završila je frenetično, sa spomenutom himnom „Lust For Life“.