Čarolija simfonijske glazbe Borisa Papandopula u punom je sjaju obasjala Hrvatsko narodno kazalište Ivana pl. Zajca u Rijeci na koncertu pod nazivom »Simfonijski Papandopulo« koji se održao u okviru festivala posvećenog 120. obljetnici rođenja ovog ponajvećeg hrvatskog skladatelja 20. stoljeća. O značaju Borisa Papandopula u kontekstu hrvatske glazbe mnogo se govorilo, a u novije vrijeme o tome svjedoči i kapitalna monografija autorice Erike Krpan koja je svoju riječku promociju imala netom prije ovog simfonijskog koncerta. Dodatno, na prvom katu gledališta učinjena je i izložba o Papandopulovom liku i djelu s prikladnim fotografijama, plakatima i tekstovima. Da, večer posvećena Papandopulu bila je potrebna, a sudeći prema viđenome i dobro zamišljena.

Hvalevrijedan potez

Od 440 Papandopulovih djela neka su već jako poznata javnosti, a ona složenija, posebno orkestralna, teško se probijaju na koncertne pozornice. Stoga je hvalevrijedan ovaj potez našeg kazališta da se izvede upravo takav repertoar. U vremenu oko koncerta moglo se čuti ponešto o nevoljkosti publike da dođe na koncert samo s djelima Papandopula, ali tu odmah treba reći da je takav stav pretežit čim se radi o hrvatskih autorima jer, eto, sve iz svijeta je zanimljivije i bolje. Nažalost, istina ne može biti dalja od rečenoga jer skladatelj Boris Papandopulo toliko je ingeniozan, zanimljiv i kvalitetan, da mu premca nema nadaleko i naširoko. Toliko zaigran i pun humora, a opet znalački talentiran, Papandopulo svojim djelima pristupa s nekoliko pozicija kombinirajući virtuozitet i kantilenu, emocije i humor te vrhunsku orkestraciju. Uz sve to, on nikada ne zaboravlja i nacionalni element pa je u tom smislu sasvim opravdano poveznice učiniti s poznatim djelima Gotovca ili Berse. U gotovo svakom njegovom djelu prepoznat ćete neki folklorni citat, doduše geografski širi od današnje Hrvatske, ali u velikoj mjeri »naš«. Zato Papandopulo jest promotor naše glazbe u svijetu, ali na onaj istinski kvalitetan način kojim se brojni suvremeni skladatelji ne mogu podičiti.

Raspoloženi orkestar

Za simfonijski koncert u »Zajcu«, kojim je dominirao raspoloženi Riječki simfonijski orkestar (koncertna majstorica Vivijana Rogina) pod ravnanjem Valentina Egela, odabrana su sljedeća djela: Koncert za violinu i orkestar, op. 125, Fantazija za klavir i orkestar, op. 14 te Baletna suita »Zlato«. U prvom dijelu programa izveden je violinski koncert, jedan od najopsežnijih uopće, a solist je bio profesor Goran Končar, poznati hrvatski violinist. Njegovo veliko iskustvo i koncentracija bili su vidljivi u svim stavcima (Andante sostenuto, mesto; Andante sostenuto, molto cantabile; Allegro con brio), a suradnja s dirigentom i orkestrom postojana. S obzirom na opsežnost i zahtjevnost, suzdržanost je također bila vidljiva u orkestru, ali i kod solista, posebno u zvonkosti tona minucioznoj tehnici. Ipak, dojam je bio odličan, što je prepoznala i publika dirnuta prvim stavkom i njegovim impozantnim završetkom kao i melodioznošću drugog stavka uz parafrazu popijevke »Lepi Juro«.

Foto Ana Križanec

Drugi dio koncerta započeo je jednostavačnom Fantazijom uz vrhunskog pijanista Gorana Filipeca koji je, kao i uvijek, briljantno izveo zahtjevnu Papandopulovu dionicu. Živa i efektna skladba prošla je u treptaj oka, a kraj koji je uslijedio bio je poput kakve simfonije jer se radi o četiri suitna stavka iz baleta s pjevanjem »Zlato« (Simfonija kaosa, Životinjstvo, Zora i Sveopći ples). Iako inicijalno neprihvaćen u inscenaciji, ovaj balet ostao je drag Papandopulu zbog čega danas iz njega postoje dvije suite. U dijelu trećeg stavka kao solistica vokalizom je sudjelovala sopranistica Anamarija Knego, dobro se uklopivši u cjelokupnost izvedbene ideje. Inače, navedenu dionicu Svjetla u hrvatskoj praizvedbi 1930. tumačila je primadona Maja Strozzi Pečić, skladateljeva majka. Temperamentna izvedba posljednjega orkestralnog stavka gotovo je podigla publiku na noge, kako bi sveopći ples i trebao završiti, a što je i potvrdilo uspjeh ove koncertne večeri.

Iako je najavljeno trajanje bilo sat i 45 minuta, koncert je trajao gotovo dva i pol sata s jednom stankom. Doista je za nadati se kako će ovakvi projekti koji za cilj imaju promociju važnih hrvatskih skladatelja obljetničara postati i pravilo koje će i publiku dodatno educirati i potaknuti da našoj glazbi, koja to zaslužuje, posveti više pozornosti.