Olimpijska medalje jest nešto najvrijednije što se može zbiti u karijeri. Nikad ne odustati, boriti se do kraja.

Ovo je rečenica koju je onomad kazala Đurđica Bjedov, osvajačica zlatne olimpijske medalje. Osvojila ju je daleke 1968. na Olimpijskim igrama u Meksiku u plivanju, u disciplini 100 metara prsno. I ovo je rečenica koja s pravom dočekuje posjetitelje Hrvatskog športskog muzeja. Nikad ne odustati, boriti se do kraja. Lako moguće da je i to bilo na pameti onima koji su radili svojski unatrag koju godinu ne bi li Hrvatski športski muzej dobio prostor da u njemu stalnim postavom slavi hrvatski sport. Jer, izazova je bilo. Jer, ima se i što pričati i što slaviti.

Muzej je otvoren nema dugo, ima manje od mjesec dana. Eno ga u strogom centru Zagreba, u Ilici 13, taman da se po tko zna koji put potvrdi kako se ima zašto s glavnih zagrebačkih ulica skrenuti u njegove haustore, veže, dvorišta. Na dan našeg posjeta u Muzeju živo. Slučaj je htio da smo ušli unutra tek koji minut nakon gradonačelnika Zadra Šime Erlića sa suradnicima. Ulovili smo ga taman kada se suočio s jednom od interaktivnih elementa postava, no o tom nešto malo kasnije.

PUNO RUDARENJA

Mudrije se činilo dati u ruke Petri Husain Pustaj, višoj kustosici i jednoj od onih koji su marno radili na stalnom postavu. A Petra kaže kako je prirodni slijed da krenemo u obilazak od donje etaže.

– Postav je podijeljen u dva nivoa. Donji predstavlja utemeljenje i primarno prikazuje razvoj povijesti sporta – kazuje Petra.

Petra je u Hrvatskom športskom muzeju kustosica od 2018. Podsjeća nas kako Muzej nije imao stalni postav otvoren za javnost, baš kao i na to da su uredi muzeja u Praškoj ulici stradali u potresu. Za Muzej se prostor našao prije nekih šest, skoro sedam godina. I evo ga!

– I jeste li sretni? – pitamo ju.

– Jesam, jako – iskreno će Petra.

– I je li se »rudarilo« puno – pitamo.

– Puno se rudarilo u samim istraživanjima, u prikupljanju građe, u nabavi fotografske građe….- nabraja Petra.

Postav je, kaže, rađen tako da bude modularan, da se građa može mijenjati. Jedan od primjera te modularnosti je praktički odmah na početku obilaska. U staklenim vitrinama je tako »vremeplov«. Odnosno, tu je »stakleni zid« te ekran s fotografijama i kako se koja pritisne tako se pojavi legenda koja objašnjava o kakvom se predmetu u vitrini radi.

Foto Davor Kovačević

– Vremeplov je zamišljen kao mjesto na kojem se lako mogu izmjenjivati predmeti, skupno ili pojedinačno, baš kao i legende – objašnjava Petra.

Pritom k’o slučajno bira sliku i legendu koja objašnjava da je pokal u vitrini onaj pobjednika međunarodnog nogometnog turnira za žene u Mentonu u Francuskoj dodijeljen 1983. godine ŽNK Maksimir Sloboda. A taj turnir u Mentonu bio je neslužbena Liga prvakinja. Priznaje Petra da nije slučajno izabrala što je izabrala, žene u sportu njoj je draga tema. Nego, kriteriji za ulazak u postav!?

– Osnovni kriterij je bila olimpijska ili svjetska medalja, a idući kriterij je bila građa koju smo imali. Mnogi će se pitati zašto nečeg ili nekog nema, a odgovor je vrlo jednostavan: građa koju smo imali primarno je izložena – objašnjava Petra.

No, to ne znači, ističe, da itko tu nedostaje, fali.

– Svi su na neki način zastupljeni. Sportaši grupnog sporta zastupljeni su u reprezentaciji, ili kroz klub. S druge strane vidjet ćemo i svlačionicu, također modularnu, gdje se pojedinci mogu izmjenjivati. Postav je rađen tako da će svi doći na red – ističe Petra.

Foto Davor Kovačević

JEZIČAC VAGE

Evo nas u »podrumu«, tamo gdje sve počinje. Jedino što nam prije nego se uroni u povijest ipak valja mrvu u interakciju s naprednom tehnologijom koja nudi i zabavu i zgodnu informaciju. Samo treba stati na vagu.

– Ovo je vaga na kojoj možete izmjeriti težinu i visinu i onda imate dvije opcije, tražiti analizu tijela ili da vam napravi usporedbu s nekim od sportaša – objašnjava Petra.

Gore spomenuti gradonačelnik Zadra je to i napravio, izmjerio visinu i težinu pa pitao kojem je sportašu, sportašu što loptom barata, nalik. Na ekranu je zabljesnulo Zoran Čutura. No, nama je za oko pao posve statičan portret izložen uz tu modernu tehnologiju. Na njemu muškarac, sportaš iz nekog davnog doba.

– To je Rudolf Vrhovac. On je bio hrvač i na ovaj portret smo iznimno ponosni s obzirom na to da ga je radio Ivan Tišov – objašnjava Petra.

Izmjereni od glave do pete i pomalo fascinirani figurom Rudolfa Vrhovca krećemo od prve teme postava, od tjelesnog, odnosno tjelovježbe.

– Tu je Hrvatski sokol kao prvo tjelovježbeno društvo u sklopu kojeg se promovirao sport, odnosno tjelovježba, kasnije sportske discipline, a u konačnici i sporta. Ono što je meni bilo zanimljivo i što sam istraživala je to što je u Hrvatskom sokolu ženama bilo omogućeno da javno nastupaju – kazuje Petra.

Priča tu dakako vodi, ili počinje od Franje Bučara, čovjeka kojeg se uistinu dade zvati ocem hrvatskog sporta. U vitrini i njegova torba, torba pravog putnika, onog tko se školovao u Stockholmu na Centralnom kraljevskom gimnastičkom institutu, stekao tu brojna znanja pa ih prenosio u domovinu.

– Zahvaljujući njemu upoznali smo tenis, skijanje, klizanje i druge sportove – ističe Petra.

Foto Davor Kovačević

Priča o Bučaru otvara i priču u Međunarodnom olimpijskom odboru. Tu su i baklje s nekih od Olimpijskih igara, redom plod donacija, pa tako i ona koja se nosila na Zimskim olimpijskim igrama u Sarajevu.

– Bitno je kazati da smo povezani s Hrvatskim olimpijskim odborom, imamo suradnje i s Međunarodnim olimpijskim odborom baš kao i s drugim međunarodnim institucijama. Sportski muzeji u Europi su rijetki, odnosno kao postoje najčešće su vezani uz neki klub, ali ovakva institucija koja na nacionalnoj razini predstavlja sport u širokom spektru nije česta – veli Petra.

A onda nam skreće pozornost na četiri najstarija sporta u nas i izloške uz njih vezane. Streljaštvo, mačevanje, gimnastika i biciklizam.

– Ovdje možete vidjeti originalno odijelo Milana Neralića, prvog Hrvata koji je osvojio olimpijsku medalju 1900-te na OI u Parizu u mačevanju. Iznimno je vrijedno to da posjedujemo original odijelo, jer su tekstilni predmeti s početka 20-tog stoljeća iznimno rijetki. Imamo njegovo odijelo, kacigu, floret, sablju, rukavicu i zapravo punu sliku jednog iznimno značajnog sportaša – ističe Petra.

PRAVA SVLAČIONICA

A kako su posvuda predmeti, tako su posvuda i ekrani po kojima »plove« citati, baš kao i isječci iz raznih filmova, snimke vezane za sport. Upade nam u oko i izložena kompletna stara skijaška oprema, ona povijesna.

– Tu su i stare drvene skije i »cucki« – kaže Petra.

Foto Davor Kovačević

– »Cucki« – u čudu smo.

– »Cucki« su se radili od kože i krzna i stavljali na donji dio skija kako bi se moglo kretati po snijegu – objašnjava Petra.

U taj čas okreće nas Petra tako da bacimo pogled duž prostorije, na dio postava da vidimo kako je dobar posao uradila dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović.

– Možete vidjeti kako je on valovit. Takvim dizajnom dobila je dizajnerica veliku površinu na koju smo mogli staviti veći broj i tekstova, i predmeta, i fotografija i time je postigla osjećaj dinamičnosti. Jer sport je dinamika. Nije slučajno odabrana ni srebrna boja koja asocira na čvrsti materijal, na temelj na koji se sve dalje može graditi – naglašava Petra.

O biciklizmu i njegovim počecima govori priča o Antunu Baneku. Tu je i njegov dres, vrijedan i rijedak, baš kao i prve biciklističke kacige koje su miljama daleko od današnjih. Što, pak, čini protok vremena u sportu govori odjeljak vezan za atletiku, činjenica da je ženama onomad bilo branjeno da sudjeluju u pojedinim disciplinama, dok je danas manjak muškaraca u atletici jer veliki dio njih teži nogometu, novca radi dakako. Posjetiteljima će biti važno znati da dobro promotre sve izloženo jer ima tu dugmadi koju valja pritisnuti i onda sačekati da izrone plakati, da se okreću lopte s potpisima sportaša, da na ekranu blinkaju vrijedni podaci. Sve to, kako kaže Petra, da bi se maksimalno iskoristio prostor, da jasno komunicira, da se čim više građe pokaže kad nam je sportska povijest toliko bogata.

Evo i nogometa, vitrine gdje dres uz dres stoji onaj Hajdukov što ga je nosio Ivica Šurjak i Dinamov kojeg je nosio Velimir Zajec. Suživot na najvišoj razini. Slično i u vitrini s košarkaškim dresovima. Kako bi uopće i bilo nemira između tri takva velikana kao što su Toni Kukoč, Krešimir Ćosić i Dražen Petrović.

– U priči o košarci negdje mora biti i ravnateljice Danire Nakić Bilić – velimo.

Foto Davor Kovačević

I ima je, a kako je ne bi ni bilo kad je jedna od ponajboljih naših košarkašica ikada. Na ovoj temeljnoj razini, u podrumu štono bi se reklo, tako povijest sporta i uspjesi hrvatskih sportaša do osamostaljenja. I svlačionica, prava pravcata da se uđe malo u kožu igrača, sportaša kada se povuku u svlačionicu. Svaki ormarić posvećen je nekom sportašu i sve je taman tako složeno da će se moći dodjeljivati svlačionica i drugima. Evo i dresa Luke Modrića, baš kao i dokumenta mladog Kreše Ćosića, taman da misli onih koji pamte odu daleko.

BEZ SLOMLJENIH MEDALJA

Ništa se tu, čini se, zaboravilo nije, bilo da posjetitelju godi podsjećanje ili učenje o uspjesima tenisačice Sabrine Goleš ili pak vješto napravljena interaktivna vitrina s predmetima što su ih donirali neki od naših najpoznatijih i najuspješnijih trenera poput Ratka Rudića, Mirka Novosela ili pak Lina Červara koji se za potrebe muzeje odrekao krunice s kojom je postigao ponajveće uspjehe. Tu je i lijep spomen i učenje o parasportu i gluhe sportaše, a srce je u novinara jače zakucalo i na snimku sleta kojim su otvorene Mediteranske igre u Splitu 1979.

– Evo i medalja! Jesu li kvalitetnije od ovih što se dijele na ZOI u Milanu, ovih što pucaju i padaju – pitamo.

– Ja samo mogu reći da mi slomljenih nemamo – smješka se Petra.

A kako je pedantno bilo na donjoj razini, tako se pazilo na sve i na gornjoj, tamo gdje su mahom sportski uspjesi što su ih naši sportaši ostvarili za hrvatske samostalnosti. Odnosno, evo sportskih legendi prije svega Mate Parlova i Dragutina Šurbeka. U vitrini štošta vezano za uspjehe nogometne vrste, Dalićeve bijela košulja koju je nosio na SP 2018. baš kao i legendarna Ćirina kapa, ona francuskog policajca, s opjevanog SP-a 1998. Tu je i letvica namještena na visinu koju je preskočila Blanka Vlašić, dok se na tlu vrti projekcija bacanja diska. Tu je atletika, rukomet, Ivanišević…. Ako ste pak strastveni navijač tu je i mogućnost da odaberete navijačku masku, pa da se slikate i na izlazu dobijete fotografiju slogom muzeja.

– Uf, ovo se ne da obići u sat vremena – velimo.

– Postav je slojevit i ideja ja da se u njege vraćate. Veliki je broj i tema i građe i teško ga je savladati jednim posjetom. Ali svaki novi posjet daje i otkriva neku novu dimenziju – smješka se Petra.

– Onda je sve što vam se može poželjeti da vam čim teže bude odlučivati što će sve u muzej – velimo na rastanku.

– Već je sada izazov, jer naši sportaši svako toliko postižu vrijedne rezultate – na to će Petra.

I to je istina. I to je dobro. I to je ona rečenica s početka, ona velike Đurđice Bjedov.

ZASLUŽENA PAŽNJA

Došli smo vidjeti naš nacionalni muzej i moram reći da izgleda reprezentativno. Mislim da je napokon hrvatskom sportu dana pažnja koju apsolutno zaslužuje. Kada se prođe kroz muzej dobije se ta snažna poruka koliko je hrvatski sport važan za hrvatski narod, koliko je vrhunskih dostignuća postignuto – kazao nam je Šime Erlić nakon što je i sam obišao postav.

Štoviše u njega je i razlog više da navrati u Muzej. Kako reče, doveli su njega i njegove suradnike tu i neki stručni i operativni razlozi.

– Želimo pokrenuti priču u Zadru u okviru zadarskih Jazina. Želja nam je da Jazine, kao hram košarke, pretvorimo u muzejski reprezentativni prostor pa da se svatko tko dođe u Zadar već ulaskom u Jazine može upoznati s poviješću zadarske košarke i s tim što Zadar jest – reče nam Erlić.

Ideja je, priznaje, u začetku, trebat će i vremena i resursa, ali želje ima. Zato se i došlo u Muzej da se vidi kako je organiziran.

– Samo nemojte parket u Jazinama dirati – velimo Erliću.

– To svi kažu – nasmijao se na to gradonačelnik.

Što se pak Hrvatskog športskog muzeja tiče problema nema.

– Mi kao muzejska institucija slažemo se s tim da u manjim mjestima budu centri, muzeji koji bi pričali i lokalnu priču o sportu. Kao nacionalna krovna institucija tu smo da im damo podršku – reče nam tako Petra Husain Pustaj.

500 KVADRATA, 1.000 IZLOŽAKA, 500 FOTOGRAFIJA

Petra nas uči kako Muzej u nekom obliku postoji već 70-ak godina, a od 2003. godine to je institucija pod okriljem Ministarstva kulture. Ne zaboravlja se stoga ona zahvaliti svima koji su prikupljali građu, od prvih ravnatelja do silnih entuzijasta koji su dali svoj doprinos. Prvi kustosi zaposleni su 2018. Uz nju to su Ana Wild, Martina Vargek i Marijan Sutlović.

Muzej ima nekih 500-tinjak »kvadrata«, od čega je 400-tinjak onog izložbenog. Izloženih predmeta je oko 1.000, a tiskanih fotografija oko 500. Pitamo Petru je li na koncu zadovoljna dobivenim i napravljenim.

– Jesam, zadovoljna sam. S obzirom na to koliko se dugo radilo, koliki je trud uložen, koliko je bilo svekolikih komunikacija, mislim da smo napravili dobar posao – iskreno će Petra.