RIJEKA – Hrvatska drama HNK-a Ivana pl. Zajca premijerno će 28. veljače u 19.30 sati izvesti predstavu »Balkanski špijun« u režiji beogradskog redatelja Miloša Lolića, s kojim smo razgovarali tim povodom.

»Balkanski špijun« je kultna drama Dušana Kovačevića koja se kroz humor, apsurd i grotesku bavi univerzalnim temama – strahom, paranojom i društvenom kontrolom. Nastala je u vrijeme bivšeg društvenog sistema, no koliko je ona i u kojem smislu, po vašem mišljenju, aktualna i danas?

– Ne znam je li paranoja univerzalna tema; ipak nije slučajno što je ova drama sve prisutnija na regionalnim repertoarima. Teorije zavjere poput onih kojima je opsjednut protagonist »Balkanskog špijuna« danas su u mainstream medijima, na najposjećenijim portalima, po opskurnim blogovima, pa i u našim svakodnevnim ćaskanjima. Planet vrvi od sve glasnijih Ilija Čvorovića u vrtlogu anksioznosti, a vlastodršci i moćnici to potiču jer su izgleda pronašli način da od Ilije profitiraju. Možda je davnih 1980-ih kada je drama pisana bilo više prostora za podsmijeh, ali uza sav humor koji nosi, danas je prije riječ o drami upozorenja.

Film neizbježna referenca

U riječkoj predstavi potpisujete i režiju i scenografiju. Hoće li to biti »klasična« inscenacija ili ste se odlučili za neke režijske i vizualne pomake, na aktualizaciju?

– Zapravo ni jedno ni drugo. Interveniramo na nasljeđu »Balkanskog špijuna« iz jednog specifičnog ugla. Baš smo nedavno na probi zaključili da istražujemo nešto nekonvencionalno, a ipak vrlo komercijalno. Preispitujemo čemu služi scensko, što je gluma, što su izvođački instrumenti, dok paralelno dajemo publici baš ono po što je zapravo došla. Ulazimo u dijalog s kultnim filmom, pitamo se oko prevodivosti srpskog u hrvatski, mapiramo današnjicu u »Balkanskom špijunu«… Ipak ne bih to proglasio aktualizacijom.

Djelo je već doživjelo razna kazališna uprizorenja, no posebno je upamćeno po filmu »Balkanski špijun« koji je 1984. prema vlastitom scenariju režirao Dušan Kovačević. Je li vam u radu na predstavi možda inspiracija i ovaj kultni film?

– Taj film je neizbježna referenca. Pa i za sve nas koji se bavimo kazalištem je filmska verzija bila prvi kontakt s tom dramom, davno prije nego što smo je morali čitati za ispit iz povijesti jugoslavenskog kazališta i drame. Kovačević je dopisao dodatne likove u scenama eksterijera, i snažna kamerna opsesivnost iz teksta je tek kroz film postala triler, čak i slapstick. Naravno, film je zbog masovnog utjecaja učinio ono što teatar teško može: mnoge replike su postale sleng koji opstaje već desetljećima u svim našim jezicima.

»Orao pao!«

Lik paranoidnog Beograđanina Ilije Čvorovića prerastao je u svojevrsni simbol i njegove rečenice često se citiraju, »ušle su u narod«. Što za vas predstavlja Ilija Čvorović?

– Uopće nisam bio svjestan da je i u Hrvatskoj film toliko voljen; ovdje jednako kao u Srbiji ljudi pamte velik broj replika iz filma. To nisu samo Ilijine rečenice, već i njegovog brata blizanca Đure, na primjer kada se poput djece zaigraju walkie-talkie detektiva: »Orao pao!« Sada na probama uviđamo da ima i drugih donekle neprimjetnih replika koje nam znače, na primjer, većina onoga što supruga Danica govori. Zapravo, tek kroz njezine izjave mi dobivamo širi kontekst, i još zanimljivije – sve njezine opaske na temu stanja u tadašnjoj državi primjenjive su na naše aktualne sisteme.

U predstavi sudjeluju glumci i glumice Hrvatske drame riječkog HNK-a. Kakva vam je suradnja s njima? Jeste li među njima našli »idealnu podjelu«?

– Imao sam čast i privilegij da je Nenad Šegvić prije 21 godinu pozvao moju diplomsku predstavu »Velika bijela zavjera« na Festival malih scena. Za mene kao mladog redatelja bilo je to vrlo značajno iskustvo prvog ikad gostovanja na nekom festivalu izvan Srbije. Iako nije bilo dovoljno vremena da upoznam grad, ipak sam tada upoznao neke riječke kolege, što je učinilo da odmah zavolim Rijeku. Moja generacija beogradskih kazališnih redatelja je u to vrijeme putem narezanih CD-ova pratila što se događa širom Jugoslavije, svi smo obožavali Frljićev »Turbofolk«. Znači, neke od glumaca s kojima sada radim u »Zajcu« poznajem iz raznih sjajnih predstava iz prethodnih desetljeća, neke od glumaca sam upoznao prilikom svojih posjeta Rijeci, a neke vidim prvi put u životu, i svi oni zajedno su sada svojim ulaganjem na probama već premašili sva moja očekivanja. Oni su sigurno moja »idealna podjela«, jer se za mene kroz ovaj užitak da surađujem s riječkim ansamblom zaokružuje jedna osobnija priča.

Autorska i glumačka ekipa

Uz redatelja Miloša Lolića u ekipi »Balkanskog špijuna« su i autorica adaptacije i dramaturginja Ivona Rieger te dizajner svjetla Dalibor Fugošić, montažu zvučnih efekata potpisuje Ivona Rieger, a montažu videa Aleš Suk. U predstavi glume Jelena Lopatić, Anastazija Balaž, Jelena Graovac Lučev, Damir Orlić, Jasmin Mekić, Edi Ćelić, Mario Jovev i Deni Sanković.

O redatelju

Miloš Lolić kazališni je redatelj, rođen 1979. u Beogradu, gdje je i studirao na Fakultetu dramskih umjetnosti. Svoju prvu režiju ostvario je u beogradskom Bitef teatru (»Adam i Eva«, Miroslav Krleža, 2002.), a tijekom karijere režirao je niz predstava u kazalištima srednje Europe, među kojima su Burgtheater Beč, Residenztheater München, »Maxim Gorki« Theater Berlin, Theater Basel, Slovensko narodno gledališče Ljubljana, Schauspielhaus Frankfurt, Atelje 212 Beograd, Zagrebačko kazalište mladih, Düsseldorfer Schauspielhaus, Újvidéki Szinház Novi Sad, Bühnen Bern, Mestno gledališče Ljubljana i druga. Dobitnik je brojnih nagrada i priznanja, uključujući Grand Prix »Mira Trailović« 43. Bitefa za predstavu »Sanjari« (Robert Musil, Jugoslovensko dramsko pozorište Beograd, 2008.), Politikinu nagradu za režiju 46. Bitefa i nagradu za režiju festivala Bayerische Theatertage za predstavu »Bluthochzeit« (Federico Garcia Lorca, Volkstheater München, 2011.), Grand Prix Borštnikovog srečanja za predstavu »Bartleby, pisar« (Herman Melville, Mini teater Ljubljana, 2011.), nagradu »Nestroy« za predstavu »Magic Afternoon« (Wolfgang Bauer, Volkstheater Beč, 2012.), nagradu »Dorothea Neff« za predstave »Die Präsidentinnen« (Werner Schwab, Volkstheater Beč, 2014.) i »Lazarus« (Enda Walsh & David Bowie, Volkstheater Beč, 2018.), te Sterijinu nagradu i nagradu za režiju »Bojan Stupica« za predstavu »Yankee Rose« (Slobodan Obradović, Beogradsko dramsko pozorište, 2022.) i mnoge druge.