Nakon što bi za dnevnog svjetla, s položaja pokraj Židovskog groblja snajperom ubijali djecu, žene, koga god bi ugledali na ulicama opkoljenog Sarajeva, strani »snajper turisti« odlazili bi navečer u lokalnu birtiju gdje su, uz rakiju, pečenje i »pevaljke«, slavili do ranih jutarnjih sati.

Dio je ovo iskaza koji je Aleksandar Ličanin, bivši vojnik tenkovske jedinice Republike Srpske dao britanskom dnevnom listu Times, iskaz koji prvi put baca detaljnije svjetlo na mučne događaje iz opkoljenog Sarajeva sredinom devedesetih godina prošlog stoljeća, kada su stranci dolazili na srpske položaje oko grada kako bi snajperom »skidali« njegove stanovnike.

Tražili pozicije

Tada tridesetjednogodišnji Ličanin koji danas živi u Prijedoru bio je dobrovoljac u tenkovskim postrojbama vojske bosanskih Srba, a njegov položaj tijekom rata bio je upravo na Židovskom groblju, mjestu koje je zapovjednik sarajevskog četničkog odreda Slavko Aleksić izabrao za bazu svojih »dobrovoljaca«. I za lokaciju na koju je dovodio strance koji su, za pozamašne iznose, dobivali mogućnost da po vlastitoj želji i izboru snajperom ubiju pokojeg stanovnika Sarajeva.

Ovo je prvi put da je u javnost, imenom i prezimenom, istupio svjedok koji je osobno vidio snajper-turiste, koji je tjednima gledao što se događalo na Židovskom groblju, koji je svjedočio zločinima koje su činili strani sadisti uz pomoć četničkih postrojbi. Kako je rekao Timesu, ne boji se za svoju sudbinu, i spreman je svjedočiti pred bilo kojim sudom koji ga pozove. Proživio je svoj život, i ne može više podnijeti da ih »sve trpaju u isti koš«, da borce tadašnjih postrojbi izjednačavaju sa zločincima koji su ciljali civile u opkoljenom gradu.

– Mi smo tenkovima pucali na ciljeve čije koordinate bi nam dalo zapovjedništvo, ali Aleksić je na dvjestotinjak metara od naših položaja uspostavio svoju zonu, odakle su snajperima gađali civile. Četnici su bili izvan svake kontrole, a sam Aleksić bio je psihopat, to mu se vidjelo u očima, kaže za Times Ličanin.

Prve je strance na tom položaju vidio tijekom 1993. ili 1994. godine. Nosili su skupe kožne jakne, a, kaže, doznao je da je među njima bilo Talijana, Nijemaca i Britanaca. Četnici su im pomagali da uoče ciljeve na ulicama grada koji se prostirao ispod njih, a ukoliko bi stranci željeli bolji položaj, na terasi neke od kuća koje se nalaze oko groblja, plaćali bi četnicima dodatnih 500 do 1000 tadašnjih njemačkih maraka da ih smjeste na dobru poziciju.

Velike svote novca

-Ti su stranci dolazili četvrtkom, odlazili bi nedjeljom. A svaku večer, nakon »lova« s Aleksićem i njegovim četnicima odlazili bi u kafanu gdje bi se gostili pečenjem i janjetinom, gdje bi pili i pjevali do zore. Moji suborci i ja smo povremeno znali odlaziti u tu kafanu, ali kada bi vidjeli da Aleksić dolazi sa svojim strancima, brzo bi napuštali lokal. Nismo htjeli imati ništa s njima. Znali smo što rade i nije nam bilo jasno kako netko može iz zadovoljstva ubiti dijete, a nakon toga bančiti do jutra. To su bili čisti sadisti, a sam Aleksić vozio je terenac na kojemu je bila pričvršćena ljudska lubanja, kaže Ličanin, napominjući kako je među strancima bilo i žena koje su također pucale iz snajpera po građanima Sarajeva.

Kako je pojasnio novinaru Timesa koji ga je posjetio u Prijedoru, ovi vikend-snajperisti na tri su načina dolazili do Sarajeva, a svima je početna točka bila Beograd. Jedni su prevoženi helikopterima, drugi su dovezeni terencima, a treći bi pak do Sarajeva došli autobusima, zajedno s vikend -četnicima koji su dolazili na ratišta. Za ovaj prijevoz stranci bi plaćali od 2.000 njemačkih maraka pa naviše, dok je cijeli »safari vikend« koštao puno više. Plaćali su za njega i po 200 tisuća njemačkih maraka.

Kako Ličanin tvrdi, jedan od članova Aleksićeve ekipe koji je pomagao stranim sadistima bio je i tadašnji mladi član Šešeljeve Radikalne stranke, a današnji srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.

– Vučića sam vidio kako dolazi u kafanu zajedno sa strancima i prevodi im u razgovoru s četnicima, rekao je Ličanin Timesu.

Organizator iznenada umro u Beogradu

Nije ovo prvi put da se Vučić spominje u kontekstu »Sarajevo safarija«, no on je uvijek poricao da ima ikakve veze s događajima na Židovskom groblju u Sarajevu. Od tih tvrdnji nije odustao ni kada je u javnost isplivala jedna njegova fotografija s te lokacije, a za snajper koji je snimljen na njegovu ramenu tvrdio je kako je riječ o kišobranu. Inače, i sam Slavko Aleksić, kada se prošle godine aktualizirala priča o stranim snajperistima je rekao kako Vučić nije bio član njegovih četnika, te da stranci nikada nisu dolazili kako bi ciljali snajperima civile. Nedugo nakon njegova istupa Aleksić je, iako je do tada bio prilično fizički zdrav čovjek, otpremljen na zdravstvene preglede u Beograd gdje je iznenada, eto, umro.