Kad govorimo o Berlinaleu, često mislimo na crveni tepih, Zlatnog medvjeda i svjetske premijere. No taj festival je mnogo više od filmske smotre. Berlinale funkcionira kao svojevrsni javni prostor – mjesto gdje se film ne samo prikazuje, nego i raspravlja, osporava, dijeli i doživljava kolektivno.

U Berlinu se ovih dana ne ide samo u kino. Grad postaje produžetak festivalskih dvorana. Razgovori nakon projekcija prelijevaju se u kafiće, predvorja, metro, pa i u redove za ulaznice. Publika nije pasivni promatrač – ona sudjeluje, postavlja pitanja, reagira, polemizira. Upravo ta participacija daje Berlinaleu poseban ton: osjećaj da film nije izolirana umjetnost, nego dio živog društvenog tkiva.

Festival tako oblikuje i percepciju samog grada. Berlin se tijekom Berlinalea doživljava drukčije – kao otvorena scena, kao urbana platforma za dijalog. U tom smislu Berlinale nije samo međunarodni festival – on pretvara gradske ulice, kina i razgovore u javnu arenu susreta i razmjene ideja. I upravo u toj mješavini umjetnosti, politike, publike i grada leži njegova dugotrajna relevantnost.

COURTESY OF BERLINALE

Svjetske premijere i istaknuti autori

Umjetnička ravnateljica Tricia Tuttle i predsjednik žirija Wim Wenders otvorli su u četvrtak 76. filmski festival u Berlinu. Na Berlinaleu se očekuju istaknuti filmski autori. Na svečanosti otvaranja cijenjeni redatelj i scenarist Sean Baker održao je laudaciju u čast Michelle Yeoh, dobitnice Počasnog Zlatnog medvjeda. Skladatelju Maxu Richteru uručena je nagrada Berlinale Camera; govor je održala oskarovka, dobitnica Zlatnog globusa i nagrade BAFTA, redateljica Chloé Zhao, s kojom je nedavno surađivao na filmu »Hamnet«. Wim Wenders obnaša dužnost predsjednika Međunarodnog žirija.

Nakon ceremonije, kao film otvaranja 76. Berlinalea održana je svjetska premijera naslova »No Good Men« nagrađivane afganistanske redateljice Shahrbanoo Sadat.

Počasni gosti na crvenom tepihu uključuju saveznog povjerenika za kulturu i medije, državnog ministra Wolframa Weimera, gradonačelnika Berlina Kaija Wegnera, dobitnicu Počasnog Zlatnog medvjeda Michelle Yeoh, članove Međunarodnog žirija, žirija Perspectives, žirija Nagrade za dokumentarni film Berlinalea, Međunarodnog žirija za kratki film, Međunarodnog žirija programa Generation te brojne druge istaknute domaće i međunarodne goste.

Reuters

Među gostima festivala najavljeni su Juliette Binoche, Isabelle Huppert, Ethan Hawke, Sandra Hüller, Pamela Anderson, Amanda Seyfried i brojna druga poznata imena svjetske kinematografije. Posljednja izdanja festivala naglašavaju teme identiteta, roda, migracija, nekroestetike i ekološke krize, koristeći selekciju natjecateljskog programa kako bi artikulirali »bolne točke« povijesnog pamćenja i suvremene politike.

Festival rođen iz Hladnog rata

Naime, svake veljače Berlin se nakratko pretvara u filmsku prijestolnicu svijeta. Crveni tepih na Potsdamer Platzu, Zlatni medvjed, politički filmovi, zvijezde koje stižu s istoka i zapada – sve to djeluje kao dobro uhodani ritual globalne kulture. No Berlinale nije nastao kao festival glamura. Nastao je kao politički čin.

Kada je 1951. godine osnovan u podijeljenom Berlinu, Berlinale je bio dio američke kulturne strategije. Grad je tada bio simbol ideološkog rascjepa Europe, a film je postao meko oružje u borbi za utjecaj. Festival je bio zamišljen kao »izlog slobodnog svijeta«, dokaz vitalnosti zapadne demokracije nasuprot socijalističkom Istoku. Zapadni Berlin trebao je postati simbol demokratske kulture. Film je bio savršeno sredstvo za taj cilj.

Ali priča je složenija od jednostavne propagande. Berlinale nije bio samo hladnoratovski instrument, nego i arena unutarnje njemačke rasprave o tome kakvu kulturu nova Savezna Republika želi predstavljati. Festival je balansirao između američkih geopolitičkih interesa, njemačke kulturne politike i zahtjeva publike.

Reuters

S jedne strane, postojala je jasna politička funkcija: Berlinale je morao potvrditi zapadnu orijentaciju grada. No, postojala je želja da se dopre i do publike s druge strane zida. Stoga je kino postajalo mjesto susreta, ali i latentnog sukoba. Filmovi su se gledali, ali su se i čitali kao znakovi ideološke pripadnosti.

Berlinale je, drugim riječima, od početka bio javna arena.

Kulturni bedem

Jedna od najzanimljivijih napetosti odnosila se na pitanje što je »dobar film«. Konzervativne katoličke i protestantske filmske lige zagovarale su moralnu odgovornost, dok su mlađi filmski autori tražili estetsku slobodu. Berlinale je u svojim ranim godinama bio prilično oprezan. Tek krajem 1960-ih, pod utjecajem Novog njemačkog filma i političke liberalizacije, festival dobiva izrazitiji kritički i eksperimentalni karakter.

Kulturna otvorenost festivala, nije prethodila politici – slijedila ju je. Nakon što je došlo do »détentea« (popuštanja napetosti) između Istoka i Zapada krajem 1960-ih, Berlinale je mogao postati istinski međunarodan.

Ironično, ono što je počelo kao zapadni propagandni projekt danas je jedan od najpolitičkijih filmskih festivala u Europi. Berlinale je poznat po tome da se ne ustručava uključiti u aktualne rasprave – od migracija, rata u Ukrajini, Bliskog istoka, pa do pitanja slobode govora i bojkota.

Reuters

U posljednjim godinama festival se ponovno našao u središtu političkih kontroverzi. Rasprave o izraelsko-palestinskom sukobu, pozivi na bojkote, optužbe za pristranost ili nedostatak političke osjetljivosti – sve to pokazuje da Berlinale i dalje funkcionira kao politička arena. Povijest festivala pomaže nam razumjeti zašto.

Ako je Berlinale nekada bio zamišljen kao kulturni bedem Zapada, danas je postao prostor u kojem se globalne napetosti reflektiraju gotovo u realnom vremenu. Kada se raspravlja o tome treba li film biti prikazan ili bojkotiran, zapravo se raspravlja o granicama javne sfere. Kada publika reagira, protestira ili polemizira, ona sudjeluje u istom onom procesu koji je festival obilježio još od 1951. Možda je upravo u tome njegova trajna relevantnost: ne u glamuru, nego u činjenici da film u Berlinu nikada nije bio samo film.

Film kao javni prostor

Medvjed koji stoji na festivalskim plakatima možda je simbol grada, ali je i simbol izdržljivosti. Berlinale je preživio Hladni rat, pad Zida, transformaciju Njemačke i globalizaciju filmske industrije. Danas preživljava novu vrstu napetosti – onu digitalnu, medijski pojačanu i politički fragmentiranu.

Možda je najveća vrijednost Berlinalea upravo u toj trajnoj napetosti između umjetnosti i politike. On nije utočište od svijeta, nego njegovo zrcalo. U tom smislu, aktualne polemike nisu znak krize identiteta, nego potvrda kontinuiteta.

Vjerojatno je to i sudbina Berlinalea: biti mjesto gdje se umjetnost i politika neprestano dodiruju, sudaraju i pregovaraju. Jer festival koji nikoga ne uznemirava, koji ne riskira polemiku, koji ne otvara nelagodne teme, postaje tek dekor globalne industrije zabave. Berlinale to nikada nije bio. Hodajući između projekcija i razgovora koji se spontano nastavljaju po predvorjima i ulicama oko Potsdamer Platza, lako je osjetiti kako film ondje nikada nije izolirano iskustvo, nego produžetak javne rasprave.

Impressions 2025 @ Sandra Weller

Dok god publika izlazi iz dvorane s pitanjima, a ne samo s dojmom, festival ostaje živ. Jer kultura je rizična upravo zato što otvara teme na koje društvo još nema spremne odgovore. A bez te spremnosti na rizik nema ni istinskog javnog prostora – već je sve samo kulisa u kojoj se ništa doista ne dovodi u pitanje.