Ode Marin Piletić. Ili, smijenilo Marina Piletića. Ili se to ne da više Piletiću. Zašto uostalom ne vjerovati premijeru kada kaže da se sad već bivši ministar socijale i svega što uz to ide jednostavno umorio. Iscrpio se, objasnio je premijer, dodavši kako i nije čudo s obzirom na to u kojem resoru je radio. Najtežem. Laiku će se činiti da je i drugo teško, biti premijer možda najteže, pa ne pada nikom da iscrpljen pada na patos. A opet, nismo svi od istog materijala. Neka kamen baci onaj tko se makar katkad nije osjetio slično k’o Piletić, satrveno skroz, ižmikano poput stare krpe za pod, iscijeđeno k’o limun. Samo, nema svatko sreću poput njega da ga za rastanak počaste srdačnim pozdravom, pa još nagrade rehabilitacijom za bogove. Iz Vlade u Sabor. Može li bolje, a da čovjek više ne radi stalno pod Sjenom!? Sabor je raj na zemlji, tu se nema što nego doći, dignuti ruku kako treba i jednom mjesečno podići platnu vrećicu. Od tog se umoriti čovjek i ne može.

Nego, umor, iscrpljenost. Hoće to kad si ministar, ali neće kad si olimpijac i to onaj na Zimskim olimpijskim igrama. Ništa ljudskije nema u ova vučja vremena od ovih Zimskih olimpijskih igara u Milanu i njegovoj snježnoj okolici. Ali ništa. Dok na onim ljetnim sve pršti od nezdrava ega, dok se svako svjetsko prvenstvo u nogometu, da rukomet i ne spominjemo, pretvori neminovno u paradu pijanstva i kiča, ovdje sve neki svijet kojeg bi najradije poveo doma da skupa blagujete i pričate o strasti koja je važnija od svega materijalnog. Piletić, a bome i premijer, nisu mogli odabrati bolji trenutak za manevar. Svi i sve se upeli odraditi svoje pa da sitna rekonstrukcija Vlade prođe posve benigno. Dobro, nije se ni očekivalo da će tu itko priznati kakav krivi potez, neki netalent, neku grešku, ali nije li upravo sjajno kad usred svega Grdović krene prozivati Severinu, pa mu Severina odgovori, a sve zbog onog »pjevača«. Šou, taman da ti je Piletić zadnja rupa na svirali! Ili bi bio, da nije Olimpijade da nas uči dobru. To je priredba koju su stanovnici ove zemlje, čini se, nanovo otkrili. Tu je potreba normalnog čeljadeta da nigdje iz kuće ne ide i ne radi ništa već samo gleda, sluša, čita sve što s Olimpijadom ima veze. Da dozna sve, a onda na Facebook profilu zalijepi sliku neku, ili video na kojem su skijaši trkači, klizački parovi, štogod samo da je snijeg u pitanju.

Akrobatski snowboard!? Može! Samo daj, makar tu pravila ni najbliža rodbina olimpijaca ne zna objasniti. Ili finale plesnih parova u umjetničkom klizanju. Ako to finale nije bilo vrhunac umjetnosti kao takve, k vragu što je. »Tamo negdje gdje počinje nastup srebrenog američkog para klizača Evana Batesa i Madison Chock i završava nastup zlatnih Francuza Laurence Fournier Beaudry i Guillaume Cizeron, tamo gdje počinju taktovi toreadorske obrade »Paint It, Black« i završava melodija prekrasne »Deep Water« suvremenog američkog skladatelja Rona Simonsena, e tu negdje nestaje grubost cijelog današnjeg svijeta i počinje ljepota«, piše u poruci koja je zablinkala na zaslonu mobitela, onaj koji se navukao davno na sve to, još od Sarajeva. Taman da bogu zahvališ na snimalici i odgledaš još jednom sve, jer nema grubosti i jer je ljepota.

Ili američki sportaši koji se odreda svrstavaju protiv Trumpa jer im je napao kolegu. Pa pad Lindsey Vonn čije se zdravstveno stanje prati kao da nam je rod rođeni. A tek sestra i brat Prevc na postolju, i svi slovenski skakači i skakačice redom. Nema veze što to ekipno natjecanje mješovitih ekipa skakačkih traje u vjekove, skoro k’o i finale mješovitih parova u curlingu, nema veze što mi svog čovjeka tu nemamo kad su svi što se Prevc prezivaju naši zapravo i kad nam nikada bliži nisu bili onako posvećeni tome što rade. Kako ti neće biti bliski svi ti divni sportaši koji ne kriju da su od krvi i mesa dok se bore sami protiv sebe, onako kako to rade Švicarac von Allmena koji se Franjo zove, ili pak onaj Norvežanin Klaebo.

Johannes Klaebo! Neba mu, što je to uopće i od čega je skovan taj lik pa da finiš svakog sprinta, svake utrke koliko god kilometara da je prešao, završi suludo trčeći kao da skija na nogama i nema. Klaebo! A mogao je biti nogometaš. Zapravo i bio je posve uspješan nogometaš dok mu vlastiti djed nije rekao da bi mu pametnije bilo uhvatiti se skijaškog trčanja. Gnjavio je djed toliko da mu je mlađahni Johannes kazao na koncu: »Može, ali samo ako ću biti najbolji na svijetu.« Djed mu je bio trener, otac mu je menadžer. A unuk i sin Klaebo je evo najbolji na svijetu. Sva zlata su već njegova, a ako nastavi ovako, još će četiri bit na njegovim prsima za ove Olimpijade, taman da bude najuspješniji zimski olimpijac ikada. Može li, svega mu, takav neki materijal biti ministar, netko neumoran, ispravan, odan, predan, a ne da se iscrpi na pola mandata!? Dobro, retorički je, baš kao i pitanje može li konačno neki političar u nas priznati da je odigrao krivi potez onako kako je onaj norveški olimpijac nakon osvojene bronce cijelu presicu posvetio bivšoj djevojci i skrušenom priznanju kako je gadno pogriješio kad ju je prevario. Život, a ne Olimpijske.

Nije tu svakojakim pričama ni blizu kraj. Kako, recimo, ne poželjeti doznati sve o Eileen Gu, 22-godišnjoj američko-kineskoj skijašici slobodnog stila, koje ne samo da je sportska ikona već globalni marketinški fenomen. I kako se ne rascmoljiti nad pričom o američkoj skijašici Breezy Johnson koja je osvojila zlato u spustu, pa štapom takla vrata u super G-ju, da bi je na ciljnoj ravnici dočekao dugogodišnji dečko Connor Watkins i zaprosio. I ona je rekla »da«. Čudo za čudom na toj Olimpijadi! Dalo bi se tu i onu zastavu raspale Jugoslavije utrpat, ali ne kao čudo zato što ju je netko izvukao iz ormara, već kao čudo što su Slovenci ostali u čudu jer su Hrvati posve ignorirali da se pod zastavom pukim slučajem našao Slovenac. Nema mjesta politizaciji kad su Zimske olimpijske igre. Zato je prekrasna u svojoj iskrenosti bila naša najbolja biatlonka Anika Kožica koja je sa 60. mjestom bila zadovoljna. I treba biti, jer veliko je što je tu na Olimpijadi i daje od sebe sve, baš sve.

»Meni se na trenutke čini važnijim hoće li Kloebo postati najbolji zimski olimpijac ikada nego što će bit sa svijetom«, opet blinka poruka na mobitelu.

Dok onaj nazovi ozbiljan svijet ne zna kud bi i kako bi, dok glavinja na rubu ni rata ni mira, u Milanu i snježnoj mu okolici nudi nam se svijet kakav bi trebao biti posvuda i uvijek. Nije tu savršeno ništa, ima tu mana koliko vam drago, ali je takvo kako je, bez šminkanja, varanja, stilskih figura i prodavanja magle. Ima rada i ima veselja što te rad dotjerao do rezultata. I taj veliki svijet bi trebao tako funkcionirati, ali ne ide baš. Ne ide, jer se, eto, nema force.

Marin Piletić ode. Ili je smijenjen. Ili mu se samo više ne da bakćat sa svim tim Sjenama prošlosti. Zašto ne vjerovati premijeru koji veli da mu se njegov ultratalentirani, mladi kadar samo umorio i iscrpio. Pa će za »kaznu« u Sabor, tamo gdje umor u pravilu ne stanuje. Evo mediji već izvijestiše kako će Piletić u klupu u kojoj je do sada sjedio Petar Šimić. Pita li Šimića itko je li iscrpljen ili je taman bio spreman dati od sebe najbolje!? I gdje će, na koncu, on sad!? Da je ZOI, znalo bi se sve i gledateljstvo bi gajilo simpatije, a ovako što se rekonstruiralo, rekonstruiralo se. Nigdje neki Klaebo da nam je za ministra. Šteta što ga nema, no svijet je ovaj, da naše dvorište i ne spominjemo, drugačije krojen, satkan od ministara koji o zimskim olimpijskim igrama pojma nemaju.