»Tko smo? Odakle dolazimo? Kamo idemo?« – pita se u svome kustoskom tekstu jedan od autora monumentalne i složene izložbe »U početku bijaše kraljevstvo« prof. dr. sc. Dino Milinović, a izložba u Klovićevim dvorima koja je nastala u povodu obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskog Kraljevstva, zasigurno će dati podsjetnik na našu bogatu povijest i kulturu, onu koju nam oteti nitko neće.

Nakon što je izložba otvorena u drugom dijelu prošle godine, a nedavno je, srećom, produžena do 15. ožujka, autorski je tim u sastavu prof. dr. sc. Dino Milinović i prof. dr. sc. Tomislav Galović, uz prof. dr. sc. Marinu Vicelja-Matijašić i prof. dr. sc. Marijana Bradanovića, nedavno u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke predstavio cjelokupni projekt, veliku i hvalevrijednu izložbu, kao i popratnu izdanu knjigu velikog opsega.

»Naša je želja da svi posjetitelji izložbe nanovo prožive taj izazovni, često mukotrpni, ali ustrajan hod kroz više od tisuću godina povijesti«, kazao je Milinović u tekstu izložbe, a toga složenog puta dotaknuli su se i na riječkom predstavljanju projekta.

Stručno utemeljeno

Kako je uvodno istaknula Marina Vicelja-Matijašić, »riječ je o projektu nastalom pod patronatom najviših institucija Hrvatske, kao želja da se Hrvatska pridruži proslavi jubileja 1100 godina Hrvatskog Kraljevstva, odnosno da obilježi nastanak i opstanak ideje države, koja je temeljena na tradiciji Tomislava, a trajala je od 10. do 20. stoljeća«.

Projekt se referira na dva velika jubileja, jedan onaj izvorni, 925. godine, kada je prema tradiciji i prema vjerovanju okrunjen prvi hrvatski kralj, te onaj drugi 1925. godine, koju je označio niz manifestacija koje su se na tlu Hrvatske događale, počevši od velikog broja spomenika koji su se u čast Tomislavu podizali u raznim gradovima i mjestima, cijelog niza publikacija i konačno, središnje aktivnosti, krovne izložbe koja je bila postavljena u Umjetničkom paviljonu, kaže.

Razlika između izložbe 1925. i one izložbe koja je otvorena u drugoj polovini 2025. godine, napominje, velika je; »sadašnja izložba nije okupana jednom posebnom nostalgijom i romantičarskom notom, kako je to bila ona 1925. godine, već zaista počiva na želji i ideji da se vrlo otvoreno i na jednom stručnom temelju pokuša raspraviti o raznim pitanjima vezanima uz ovu temu«.

»Cijeli projekt otvorio je niz problema i načeo je čak jednu raspravu i polemiku u javnosti, te tako ukazao na to da se o ovim pitanjima relativno malo govori. Naš je javni prostor obilježen raspravama o brojnim događajima povijesti vezanim uz suvremenu i nešto moderne povijesti, dok se o ranijim razdobljima raspravlja vrlo malo, a kad se raspravlja vrlo često dolazi do sukobljavanja različitih stavova, što je potpuno nepotrebno, tako da je ideja oko projekta zaista bila predstaviti različita pitanja i probleme u jednom otvorenom dijalogu bez ikakvoga gnjeva, kako se to često veže uz rasprave o ovome problemu. Problemi su kontroverzni, sam Tomislav je kontroverzan, i postavlja se pitanje kako te kontroverze riješiti, to od nas očekuje javnost; pita se kako sad mi moramo i možemo o toj temi raditi, što možemo naučiti, kako tome pristupiti. Smatram da se i u školskim programima ovim temama ranije povijesti relativno loše pristupa i to sve stvara jednu popriličnu zabunu, brojna pitanja koja onda rezultiraju jasno i raznim polemikama«, pojašnjava Vicelja-Matijašić te dodaje da »izložba i knjiga predstavljaju jedan vrlo sistematičan, jasan i nadasve stručan pregled razvoja različitih elementa hrvatskog nacionalnog identiteta«.

Ova velika izložba predstavljena je u trideset prostorija, a svaka od njih, kaže Vicelja-Matijašić, »donosi određen tematski i problematizira određeni sadržaj« – bitno je istaknuti fokus na pisanoj riječi, kao i načinu na koji su prikazani umjetnički izlošci.

Fokus na pisanoj riječi

Fokus je stavljen na pisanu riječ, dakle tekst koji poput crvene niti prati izložbu od samih početaka, dakle od natpisa u kamenu, kroz raznorazne listine, zapise, povijesne izvore različitog narativa, pa sve do modernih zapisa, što je jako važno jer govori o činjenici koliko je riječ, odnosno tekst, kao jedan od najautentičnijih povijesnih izvora prisutan u toj ideji predstavljanja ove teme i ovoga sadržaja, no ne samo to, već to ide u prilog činjenici koliko je pisana riječ važna kao izraz pismenosti, kao izraz obrazovanja, kulture, kao jedan od temelja svakog naroda i svakog njegovog identiteta. Umjetnički izlošci nisu prikazani kao goli artefakti koji svojim materijalom i svojom formom svjedoče u vremenu u kojem su nastavili – vezuju uz neki period ili uz neki stil – već su zaista prikazani kao jedan repozitorij sjećanja, kao jedan repozitorij memorije. Oni su poput nekakvih šutljivih svjedoka i prema toj ideji ne predstavljaju tek mrtvo tijelo, oni su gotovo živi organizam koji zaista svjedoči o vremenu u kojem su nastali, ali imaju svoju biografiju i žive kroz sve vrijeme tako da ih se interpretira, reinterpretira i da mi, ustvari, udahnjujemo život našim različitim analizama i pristupima, kazuje profesorica te dodaje da je naslov izložbe »vrlo indikativan, gotovo simboličan«.

S tvrdnjom Vicelja-Matijašić da izložba izvrsno prati akcente kroz više stoljeća crvenom niti, složio se i Marijan Bradanović.

»Izložba prikazuje svu tu sjajnu materijalnu kulturu o kojoj možda dosad nije bilo riječi, od specifične sinteze arhitekture kneževine s arhitekturom gradova bizantske Dalmacije, do sve skulpture koja je krasila tu arhitekturu, do napokon grobnih priloga, ratničke opreme. Mnogo od tih stvari dobro nam je znano, one su već odavno dio našeg identiteta, ali je jako lijepo da su kolege pokazale napor pa su izložile i sve ove sjajne nalaze kneza iz Bojne, prekrasne grobne priloge iz unutrašnjosti, iz kontinenta, koji govore više o tim stalnim vezama između Jadrana i zaleđa. To bi, dakako, bilo samo ono što se tiče vremena hrvatskih narodnih vladara, ali možemo ići dalje«, istaknuto je.

Glede nastanka same izložbe kustos Dino Milinović ističe kako vremena nije bilo mnogo, jer zadatak su dobili u siječnju prošle godine, no s obavljenim poslom zadovoljni su. Radeći na izložbi, kaže, i sam je otkrivao »neke stvari i popunjavao jednu sliku o prošlosti koja je daleko od potpune«.

»Čitajući tekst kolege Kurelića o 1527. godini, uočio sam puno toga, kao i iz drugih tekstova koje smo svi morali pročitati radeći na katalogu. To Kraljevstvo doista je tema koja u jednom trenutku ponire u zemlju. Često su nas pitali – dobro, što ćete s 1102. godinom, je li Kraljevstvo gotovo krajem 11. stoljeća, sa Zvonimirom, sa Stjepanom II., no mi smo rekli ne, niti je gotovo 1102., niti je gotovo 1527. godine, to je transformacija jedne pravne kategorije. Na pitanje zašto ‘U početku bijaše kraljevstvo’ i zašto je to bitno, odgovor je da je ono Kraljevstvo iz 10. i 11. stoljeća temelj jedne državotvornosti koja se uvijek nanovo potvrđuje kroz dokumente. Zapravo bi jedan pravnik mogao napisati lijepu povijest naše države, jer je to vrlo često pravno pitanje. Meni je bilo otkriće u kojoj se mjeri taj kontinuitet potvrđuje kroz povijest. Ta je izložba zapravo izložba jedne ideje, a ta je ideja državotvornost«, smatra Milinović.

400 artefakata

»Kraljevstvo kao takvo«, govori dalje, »ima jedan mitski prizvuk, koji ne mora imati u jednoj povijesnoj analizi«, no kad se primjerice govori o legendama o kralju Arthuru, »to kraljevstvo i taj pojam kralja dobiva jednu mitsku, legendarnu dimenziju«.

»Kad govorimo o legendama, odnosno o Kralju Arthuru, koji je prisutan u pola europske književnosti i zahvaljujući kojem imamo početke europskog romana, nema baš niti jednog podatka. Ta dimenzija mitskog i legendarnog sasvim sigurno nije zanemariva, ali ova izložba zasniva se na pojedinim predmetima koji mogu biti umjetničko djelo, može biti jedna povijesna isprava, ali koja u kontekstu izložbe pokazuje ono što smo mi mislili da predstavlja kontinuitet, ne samo kroz pravni element, već i kroz kulturu. Zato prva dvorana govori o susretu novopridošlih naroda s antičkom civilizacijom. Tamo dolazi do susreta, sudara ljudi bez pisma, religije, s kršćanstvom, cestama i, prije svega, pismom – latinskim pismom i latinskim jezikom, i prvih nekoliko stoljeća komunicirat će isključivo na latinskome«, pojašnjava te dodaje da tada cijela Europa, pa i Hrvatska, počinje ispočetka na temeljima antičke civilizacije.

Nadovezavši se na pitanje važnosti ranosrednjovjekovnog perioda, Vicelja-Matijašić pak dodaje da je »period ranog srednjeg vijeka formativni period Europe«, a »u devetnaestome stoljeću, kada nastaje pojam nacije, narodi se okreću ranosrednjovjekovnoj povijesti, okreću se svojim korijenima i posežu u to vrelo kako bi iz njega izvukli svoje prve vladare, pravnu povijest i elemente kulture koji postaju njihova ikonografija, odnosno dio njihova identiteta«. Uz to, kad se govori o povijesti napominje i kako je također bitno pitanje »je li povijest samo skup činjenica ili rekonstrukcija života jednog vremena u koju ulaze i legende, mitovi, predaje i tradicije«.

Na izložbi je radio i povjesničar Tomislav Galović, koji je naglasio kako se ovakve izložbe rade i po nekoliko godina, a u vrlo kratkome razdoblju dopremljeno je 400 artefakata koji su smješteni na trima etažama, koje obuhvaćaju nešto manje od tri tisuće kvadrata i opremljene su »muzejski i muzeološki«. Sama izložba, kaže, odnosi se na veliku 1100. obljetnicu Hrvatskog Kraljevstva, a ne 1100. obljetnica krunidbe kralja Tomislava, kako neki vole tumačiti.

»O krunidbi, nažalost, ništa ne znamo, jer je to konstrukcija 19. stoljeća, Ivana Kukuljevića-Sakcinskog, Franje Račkog i drugih, koji su na temelju ‘Ljetopisa popa Dukljanina’ naprosto određena imena poistovjetili s Tomislavom i rekli – to je Tomislav – određene geografske cjeline povezali s time što tamo piše: Duvno, Duvanjsko polje, Županjac, kasnije Tomislavgrad. Mi smo strogo stali na tome da je to 1100. obljetnica Hrvatskoga Kraljevstva«, kaže Galović.

Kralj Tomislav

Kao ključna figura, dodaje, kralj Tomislav prvi put se spominje u sačuvanim izvorima u trinaestome stoljeću u djelu »Historia Salonitana«.

»Kao knez, Tomislav se prvi put spominje u djelu ‘Historia Salonitana’, odnosno punim nazivom ‘Historia Salonitanorum atque Spalatinorum pontificum’ Tome Arhiđakona, Splićanina, nesuđenog splitskog nadbiskupa, koji u svom djelu bilježi da je Tomislav bio dux. Onaj tko se malo bolje razumije u ovu problematiku zna da temeljne dokumente crpimo iz djela koje se zove ‘Historia Salonitana maior’, odnosno ‘Veća salonitanska povijest’, koju nije napisao Toma Arhiđakon, već ju je sastavio netko u 16. stoljeću, nadopunivši izvornim dokumentima to djelo Tome Arhiđakona. To su, primjerice, akti splitskih crkvenih sabora, potom oni još iz 6. stoljeća, zatim podaci o Zvonimiru i još mnogo drugih stvari. Upravo tu se nalazi i cijeli komplet spisa o 925. i 928. godini, u kojima papa Ivan X. Tomislava naziva rex i izravno mu se obraća u rečenici ‘dilecto filio Tamisclao, regi Crouatorum’, odnosno ‘dragom sinu Tomislavu, kralju Hrvata’, što je slično onome iz 879. godine, kada papa Ivan VIII. kaže ‘dilecto filio Branimero’ – ‘dragom sinu Branimiru’«, objašnjava Galović.

Ono što je bitno naglasiti, kaže, je da »su sve analize koje su provedene utvrdile autentičnost spisa, a to su potvrdili i »strani stručnjaci, iz Engleske, Njemačke, Austrije, koji su prošli materijal i koji su rekli da su ti spisi autentični, što je ključno«.

»Kada vam netko kaže da Tomislav nije postojao jer nema dokumenata o njemu, dođite na izložbu i pogledajte u prizemlju cijelu jednu prostoriju, u kojoj su replike, uvećanja svih dokumenata koji govore o kralju Tomislavu. I to s bitnom distinkcijom u pismu u kojem se Papa obraća Tomislavu; naime, on je za njega rex, dok je Mihajlo za njega dux, što je bitna distinkcija, tako da se u razumijevanju Papa nije zabunio, jer papinska, Rimska kurija, nikad ne griješi. Odlučili smo se držati pouzdanog podatka – 925. godine. Spise smo pribavili iz rimskih i središnjih arhiva te ih u faksimilima prikazali u izložbenoj dvorani. To je ono što je pouzdano i što znamo. Iako o nekim ranijim vladarima imamo i više podataka, za razdoblje ranog srednjovjekovnog razdoblja to je itekako dovoljno da možemo stvoriti jednu zaokruženu sliku o Tomislavu. Isto tako, nakon 928. godine o njemu više nemamo vijesti, što upućuje da je tada već bio među pokojnima«, govori Galović.

Već u devetome stoljeću, napominje Milinović, »hrvatska država ima osnovne strukture ranosrednjovjekovne države, koja je dio onoga što se u tome trenutku naziva kršćanskom Europom«:

»Već 852. godine na dvoru kneza Trpimira boravi benediktinac Gottschalk, jedan od najpoznatijih teologa svoga vremena, i naziva ga kraljem. Možda pritom pretjeruje ili se želi dodvoriti domaćinu, ali kao vrstan poznavatelj franačke državne strukture zasigurno zna značenje tog pojma. I Konstantin Porfirogenet u djelu ‘De administrando imperio’ detaljno opisuje hrvatsku državu, iako ono nije povijesna kronika nego priručnik za vladanje, dobiva se širi kontekst snage hrvatske države. Spominju se velike vojne snage i brojni gradovi. Iako se ne spominje kralja poimence, opisana snaga odgovara onome što bismo očekivali od jednoga kraljevstva. Iz toga što čitamo, može se stvoriti jedan kontekst unutar kojega jedna takva snaga čak i pod pretpostavkom da pretjeruje, iako, zašto bi bizantski car pretjerivao, možete stvoriti kontekst u kojemu snaga te države definitivno odgovara onome što bismo očekivali od jednoga kraljevstva. Ti podaci tek kada su povezani u cjelinu, stvaraju sliku jednoga kontinuiteta, koji, dakako, ima ruptura, metamorfoza, zaborava, što se na neki način uvijek pojavi, ali ipak trajnog postojanja«.

Sveto trojstvo pismenosti

Na to se nadovezao i Galović koji je kazao kako je posebnost hrvatskog prostora vidljiva i u trojezičnosti i tropismenosti srednjega vijeka.

»To što se formiralo u srednjem vijeku, tu smo specifični, posebni. Naime, u isto vrijeme vi koristite tri jezika – hrvatski kao materinski, latinski kao srednjovjekovni i staroslavenski, to jest crkvenoslavenski – i ta tri jezika bilježite trima pismima, latinicom, glagoljicom i onda tek ćirilicom, hrvatskom, jasno je, koja ima svoje posebnosti naspram bugarske, ruske, srpske i tako dalje. I naši spomenici govore o tome, a naša dva najstarija hrvatskoćirilična spomenika su Povaljska listina iz 1250. godine i Povaljski prag iz 1184. godine. Prije toga, naš latinitet je jedinstven. Latinski nije Hrvatima strani jezik, to mogu govoriti samo oni koji ne znaju. Trebate biti dobro verziran, posebice za rani srednji vijek, u latinski, u paleografiju, epigrafiju, diplomatiku, fonologiju, da biste mogli uopće pravilno razumijevati stvari«, kaže Galović te dodaje da se medijskim prostorom šire gluposti, poput onih o našoj autohtonosti ili pak ćirilice.

»To sveto trojstvo, kad govorimo o pismenosti«, ističe, »zaživljava na jedan poseban način i manifestira se pisanim spomenicima«, stoga je »nama ta latinska pismenost u devetome stoljeću, jer mi preko latinskog ulazimo u povijest ovoga prostora, ne preko drugog jezika, noseća«.

»Kad sam spomenuo kasnu tradiciju dokumenata koji govore o Tomislavu, možemo se samo malo poigrati kronologijom iz istog, šesnaestog stoljeća. Mi imamo Vinodolski zakon, Krčki ili Vrbanski statut i Istarski razvod. Nemamo ništa prije šesnaestog stoljeća. I što sad? Što bismo onda rekli – pa to ne postoji, to nisu izvorni dokumenti. Treba znati metodologiju, treba znati pomoćne povijesne znanosti, treba znati kako pristupati tim dokumentima, to je ključno. Mi smo tu zbilja uzeli u obzir sve ono što je provjereno, jasno, i na temelju toga smo gradili priču ove naše izložbe. A pismenost je naša zbilja posebnost kakve, kažem, nema ni u drugih naroda Europe u to vrijeme. Imaju nešto slično, ali nemaju kao mi. To je ta specifičnost koju je nama priznalo i tadašnje vrhunsko ime medievistike, Jacques Le Goff, koji, kada je pročitao ‘Hrvatska i Europa’ na francuskom, zacrvenio se i priznao da nije znao za to bogatstvo hrvatskog ranog srednjeg vijeka«, kaže Galović.

Kontinuitet državnosti

Kad se govori o dugom povijesnom kontinuitetu hrvatske državnosti i o ulozi pojedinih velikaških rodova, osobito Frankopana, Galović je pojasnio kako su Frankopani jedan od najmoćnijih i najutjecajnijih hrvatskih plemićkih rodova, toliko snažan da su ih strani kroničari nazivali čak i »grofovima Hrvatske«. Njihova politička i financijska moć bila je iznimna, što pokazuje i podatak da je Nikola IV. Frankopan bio jedan od najvećih kreditora cara Sigismunda. Zahvaljujući takvoj snazi i međunarodnim vezama, mjesta poput Modruša i Senja dobivala su gotovo status političkih središta hrvatskog prostora, a sam rod uživao je priznanje kao drevna i ugledna europska loza.

Glede samog Hrvatskog Kraljevstva i trajanja pak govori kako ono započinje u 10. stoljeću, u doba prvih hrvatskih kraljeva, te se kao pravno-politička tradicija smatra neprekinutim sve do 1918. godine. A upravo je ta godina, pojašnjava, presudna jer tada Hrvatski sabor raskida državnopravne veze s Bečom i Budimom, čime prestaje postojati nasljedno kraljevstvo u dotadašnjem obliku – čin je to kojim završava jedna tisućljetna linija političkog kontinuiteta koja je oblikovala hrvatski identitet.

Iako je spomenuta 1918. godina kao kraj, priča se izložbom simbolično produžuje do 1925. godine, kada je obilježena tisućita obljetnica kraljevstva i održana velika kulturno-povijesna izložba u Zagrebu. Uz to, autori su pojasnili i kako je dvadeseto stoljeće na izložbi prikazano pomoću izvorišnih osnova hrvatskog Ustava koje je oblikovao dr. Franjo Tuđman, čime se naglašava kontinuitet državnosti, ali i svjesna odluka da fokus izložbe ostane na starijim povijesnim razdobljima i ukupnom kulturnom identitetu Hrvatske.