RIJEKA Riječani se mogu ponositi svojim rukometnim vedetama, osvajačima svjetskog srebra lani i europske bronce prije 12 dana u danskom Herningu. No, isto tako »grad koji teče« dao je šest »zimskih« olimpijaca, barem kada je u pitanju mjesto rođenja. U nekom od bivših riječkih rodilišta na svijet su došli alpinka iz Sungera Leona Popović (1997.), biatlonci Brodmoravičanka Anika Kožica (1997.), Brodmoravičani Krešimir Crnković (1995.) i Matija Legović (2005.), biatlonka »posuđena« skijaškom trčanju, Delničanka Ema Sobol (2007.), te ravnogorski skijaš-trkač Marko Skender (2001.). KBC Rijeka i danas djeluje kao regionalni centar za Primorje i Gorski kotar.

Goranska šestorka nije jedina koja je rođena u Rijeci, a natječe se na Zimskim olimpijskim igrama Milano Cortina 2026. Jedan čak ima osvojenu olimpijsku medalju. Naravno, riječ je o Jakovu Faku, brončanom u sprintu na deset kilometara na Igrama u Vancouveru. Mrkopaljac je Hrvatskoj donio prvu biatlonsku olimpijsku medalju, a zatim je prešao pod zastavu Slovenije i ostvario iznimnu karijeru. I s 38 godina je još uvijek odličan, 29. u pojedinačnoj utrci na 20 kilometara, u prvom nastupu poslije operacije koljena i oporavka koji se odužio.

Probijen led

– Led je probijen. Nakon dva mjeseca pauze vratio sam se u natjecateljski ritam. Nisam znao kako će tijelo reagirati. Uz sve probleme koje sam imao od početka prosinca, moj nastup je mogao biti mnogo gori i možda ovaj rezultat nije loš, ali kao natjecatelju teško mi je prihvatiti sve što je ispod mojeg standarda i nisam zadovoljan rezultatom. Iz sebe sam istisnuo maksimum, što je bilo dovoljno za 29. mjesto. Dobro se osjećam, mislim da je najteža utakmica iza mene i nadam se da će sada biti lakše sa svakim startom, imam osjećaj da ću biti još bolji. Slijedi kombinacija treninga i odmora, a onda opet akcija u petak. Nema predaje, idemo dalje pozitivno – poručio je između ostalog Jakov Fak preko društvenih mreža.

Fak je prije 16 godina osvojio broncu u Olimpijskom parku Whistler, udaljenom 18 kilometara od sanjkaške staze, na kojoj je radio Josip Brusić, rođen 2002. u – Rijeci. Brusić je bio zadužen za održavanje leda na stazi na kojoj je trenirao skeleton i pod zastavom Kanade nastupit će na stazi u Cortini d’Ampezzo. Brusić će nastupiti u disciplini pojedinačno te u miksu s Hallie Clarke, s kojom je prošle godine bio četvrti na Svjetskom juniorskom prvenstvu. Brusić je emigrirao u Kanadu 2014. godine, a kanadsko državljanstvo dobio je deset godina kasnije.

– Trenirao sam 100 i 200 metara, a atletski trener, koji je znao za moje ciljeve i snove, uputio me na skeleton. U tom sportu najviše mi se sviđa adrenalin, a pogotovo ta zona u koju uđeš prije polaska. Sve polako nestaje kada se upali zeleno svjetlo – kaže Josip Brusić, koji od 2021. godine živi u Okotoksu, smještenom 40 kilometara južno od Calgaryja.

Sprinter

Prije skeletona bavio se atletikom, točnije sprintom, što mu je od velike koristi kod starta u ovom brzom sportu. No, sport mu je otvorio mnoga vrata.

– Kanada mi je dala jako puno mogućnosti. Igre su prilika da joj nešto vratim. Kada smo došli u Kanadu, nisam uopće pričao engleski. Imao sam 12 godina i sport mi je zaista pomogao. Bez obzira na nepoznavanje jezika, stekao sam prijatelje jer sport ima univerzalan jezik. Tako je i počela moja ljubav prema sportu – rekao je Brusić u nedavnom razgovoru za lokalne medije.

Rijeka, grad u kojem se rađaju osvajači medalja i olimpijci. Problem je što Gorani odlaze kući direktno iz rodilišta. Fak je otišao zbog boljih uvjeta u Sloveniji, Brusić sa 14 godina u potrazi za boljim sutra, a ostali riječki sportaši uglavnom odlaze s 18-20 godina.

Kada su u pitanju riječki rukometni reprezentativci, Tin Lučin je iz Zameta otišao s 18 godina pa se nakratko vratio kao posuđeni igrač Zagreba. Veron Načinović je otišao iz rodnoga grada s 20 godina u francuski Montpellier, Filip Glavaš s 20 godina u Varaždin. Matuljac Dino Slavić jedini se duže zadržao, do 24. godine, ali njegova destinacija bila je Umag. Kasnije su uslijedili Ademar Leon i Zagreb.