Nije iscrpljeni ministar na odlasku Marin Piletić krivac za to što Vlada ne zna kamo bi s resorima rada i mirovinskog sustava, koji su dosad deset puta mijenjali ministarstva. A izgleda da ni posljednje »udomljavanje« resora socijalne skrbi u Piletićevo ministarstvo 2019. nije prošlo baš najbolje jer je rezultiralo valom nezadovoljstva socijalnih korisnika – od problema s isplatom inkluzivnog dodatka, preko rušenja Zakona o osobnoj asistenciji, do velikog razočaranja takozvanom 13. mirovinom koja nema veze s mjesečnim iznosom prosječne mirovine i prosječno iznosi 180 eura, točno onoliko koliko će nas ove godine koštati dopunsko zdravstveno osiguranje.

Nije iscrpljeni ministar kriv što se njegovo ministarstvo bavilo svim i svačim, pa između ostaloga i mirovinama, pa mjerama aktivnog zapošljavanja, mjerama za povratnike iz inozemstva (koje su doživjele fijasko), objavom crne liste poslodavaca koji zapošljavaju »na crno« (koja ne služi ničemu jer ne sadrži najvažnije podatke), nezaposlenima, pregovorima sa sindikatima javnih i državnih službi, usklađivanjem mirovina s troškovima života (koje je toliko mizerno da svaki put kad se objavi predstavlja uvredu za umirovljenike), socijalnim dijalogom sa sindikatima i poslodavcima, zapošljavanju stranih radnika… Nekad se za golemo ministarstvo Božidara Kalmete govorilo da je ministarstvo »neba i zemlje«, a u Plenkovićevoj Vladi tu je titulu definitivno zaslužilo umorno Piletićevo ministarstvo.

Nije bivši ministar kriv što su mu na leđa nakalemili gomilu socijalno najosjetljviijih resora, ali isto tako nije on kreator socijalnih politika, nego Vlada. I sam je uoči posljednjeg rebalansa proračuna priznao da njegovo ministarstvo služi samo za provedbu transakcija prema proračunskim korisnicima, zbog čega je i dobilo najviše novca od svih. A ni to, izgleda, nije bilo dovoljno. Kriv je jedino što se svojedobno pohvalio da je njegovo ministarstvo najviše uštedjelo od svih ministarstva kada je to od njih tražio bivši ministar financija Marko Primorac, što je zgrozilo umirovljeničke udruge i sve ostale korisnike socijalnih naknada. Jer, ako se od ijednog ministarstva ne očekuju uštede, onda je to zasigurno ministarstvo koje u službenom nazivu ima pridjev socijalno.

A ipak, Piletić se od svih ministara »socijalnog« ministarstva – a u Plenkovićevim mandatima bilo ih je ukupno petero, među kojima i Tomislav Ćorić – zadržao najduže. S dužnosti ne odlazi zbog afera, kao njegov prethodnik Aladrović, niti zbog toga što je imenovan na novu dužnost, kao nekada Ćorić, nego zbog toga što su na sudovima srušena čak dva zakona iz njegova resora – na Ustavnom sudu Zakon o osobnoj asistenciji, dok je Upravni sud dao za pravo nasljednicima osoba koje su preminule čekajući inkluzivni dodatak da nastave sudski postupak za isplatu neisplaćenih dodataka. Sve zajedno bio bi pretežak udarac i za veće jastrebove u Vladi, pa je ostavka, odnosno odlazak ministra zbog iscrpljenosti, bila za očekivati.

Za Piletićem ostaje lijepo upakirana statistika – kojom se premijer hvali na skoro svim sjednicama Vlade – o tome da su proječna plaća i mirovina od 2016. porasle do neslućenih visina i da imamo rekordno nisku nezaposlenost. No, unatoč silnim postocima rasta mirovina, usporedba s drugim europskim zemljama pokazuje da se u deset godina nismo pomaknuli s mjesta. Prema zadnjim dostupnim podacima Eurostata o proječnoj bruto mirovini iz 2023. godine, Hrvatska se nalazi na samom dnu ljestvice europskih zemalja s prosječnom bruto mirovinom od 464 eura, a niže penzije od nas imaju samo Crna Gora, Bugarska, Srbija, BiH i Turska. U isto vrijeme prosječna bruto mirovina u Njemačkoj je iznosila 1600 eura, a u Norveškoj, primjerice, 2400 eura. Ni po stanardu kupovne moći hrvatski umirovljenici se nikako ne mogu mjeriti s europskim – također smo na dnu ljestvice, u društvu sa Srbijom, Slovačkom i BiH. Stoga bi možda trebali prestati s prebacivanjem resora mirovina iz jedno u drugo ministarstvo i razmisliti o samostalnom Ministarstvu mirovinskog sustava. Da nam se i novi ministar ne bi umorio.