Tin Tomljanović/Foto Arhiva NL
U toj priči u kojoj epizoda da igrač u fazi rehabilitacije ne stigne otići na fizikalnu terapiju zbog obaveza na radnom mjestu, puno govori kakav je on profesionalac i puno o razlozima zbog kojih su ovdašnji reprezentativci u gradovima u kojima nemaju pogled na Učku
povezane vijesti
RIJEKA Pod Učkom kao gljive poslije kiše niču već desetljećima rukometni asovi na radost svojih sugrađanki i sugrađana, uostalom i svijh ljubitelja sporta diljem Lijepe naše dok izgovaraju imena igrača koji su nosili dres Zameta, a u onom hrvatskom doprinose bombastičnim dosezima “male zemlje za velike uspjehe”. No, u gradu uz obale Rječine koliko god s oduševljenjem pratili poteze svojih susjeda i prijatelja, toliko isto s gorčinom i sjetom odmah pomisle na bolnu sutrašnjicu u kojoj onih koji su doma od dječjih dana postajali reprezentativci, a kao odrasli preuzeli majice nekih bogatijih klubova po raznim meridijanima i paralelama. Zajedničko im je tek da su kilometrima udaljeni od Rijeke i da su milijunima eura bogatiji od ovdašnjeg Zameta.
Tragikomedija
Scenarij ove riječke priče, koju dežurni cinici nazivaju tragikomedijom, napisan je već prije nekoliko desetljeća, predstave su iste, mijenjaju se samo izvođači. Izgleda kao da je jučer bilo kada su na najvećim međunarodnim pozornicama oduševljavali prehodnici Tina Lučina, Verona Načinovića, Filipa Glavaša i Dina Slavića (možda bi s njima bio i Leon Ljevar da se nije ozlijedio), sve sada samo podsjeća na neveselu riječku vrtnju u krug. Počev od rodonačelnika osvajanja medalja na najvećim natjecanjima Alvara Načinovića, Valtera Matoševića, najtrofejnijeg riječkog sportaša i sada trenera vratara u reprezentaciji, do Darka Franovića i najpopularnijeg riječkog rukometnog lica svih vremena Mirze Džombe i Renata Sulića. Dečki koji su nosili Zametov dres dočekani su kao heroji prošle zime nakon titule viceprvaka svijeta, sada su ih od metropole pa do njihove Rijeke i Matulja slavili kao brončane na Europskom prvenstvu.
Koliko Zamet, čiji su dres nosili sazrijevajući kao budući asovi može biti ponosan na činjenicu da niti jedan hrvatski klub nije dao toliko igrača izborniku Daguru Sigurdssonu, toliko ljudi koji vode ovdašnjeg premijerligaša, silom prilika moraju čim prije zaboraviti trenutke čestitanja osvajačima medalja i feštarske dočeke. Nakon večeri slavlja sviću dani puni briga, strepnje hoće li momčad trenera Mladena Prskala, počevši od subote i vinkovačkog gostovanja kod Spačve pa nadalje, skupiti taman toliko bodova da sačuva mjesto u elitnom razredu hrvatskog rukometa. Svjedoci smo plime riječkih reprezentativaca, a Zametove oseke bodova. Uz probleme oko sportskog dosega, vodstvo Zamećana jednako strepi oko zatvaranja klupskog proračuna u kojem je propuh bio već ljetos na početku priprema.
Neugodna stvarnost
Prosječni ljubitelj sporta u Rijeci i ne mora biti upoznat da ovdašnje, nekada ugledno loptačko društvo, u koje su stizali čak i olimpijski prvaci, a sada mu je odjednom preskupo i potencijalno pojačanje iz Senja, samo glumi premijerligaški klub. U toj priči u kojoj epizoda da igrač u fazi rehabilitacije ne stigne otići na fizikalnu terapiju zbog obaveza na radnom mjestu, puno govori kakav je on profesionalac i puno o razlozima zbog kojih su ovdašnji reprezentativci u gradovima u kojima nemaju pogled na Učku.
Zamet i ove kao i prošle sezone igra u premijerligaškoj Ligi za ostanak, ljude u Rijeci koji su lanjske i ove sezone svjedočili svjetskim i europskim dosezima svojih ljubimaca ne zanima povratak u sivu svakodnevnicu. Uski krug rodbine i prijatelja će i ove sezone pratiti grčevitu borbu Zameta za bodove koji ostanak znače, s obzirom na tolika slavna imena koja su tu nicala kroz protekla desetljeća sve do aktualnih, riječki rukomet svakako zaslužuje neku puno manje neugodnu stvarnost.