Kako to već obično u kazalištu biva, o najnovijoj »Legendi o Agamemnonu 2.0« autorice Lade Kaštelan i redateljice Livije Pandur čula sam već prije premijere veoma kontroverzne dojmove. Ta socijalna fikcija o nadolazećoj predstavi, to »zahuktavanje« pričica koje kreće uoči premijerne večeri, tipična je za iščekivanje redateljica i redatelja oko kojih javnost ima »gladne oči«. Sugerirani dojmovi, međutim, raspali su se već u prvom prizoru izvedbe. Na limenoj kosini podignutoj u stražnjem planu HNK-ove pozornice, goli torzo Livija Badurine kao Starca, inače meštra čitave trosatne ceremonije, polako se iz iščašene pozicije polegnutog tijela pokreće i počinje uspravljati, odijevati. Vlada sporost, oporost, tišina, nagli lepeti ptica. Akustički me predstava uvukla u sebe u prvim minutama (glazba: Branko Rožman). Razmišljala sam o tome kako gotovo nigdje više ne susrećemo taj tragični ritam radnje, njezino usporavanje, s naglim probojima prijetnji. Dramatičarka Lada Kaštelan u suradnji s dramaturginjom Mirnom Rustemović okvirno radi s dvama Euripidovim tekstovima: predstavu otpočinje varijantom »Ifigenije u Aulidi«, a završava »Orestom«.

U sredini je obrada Eshilova »Agamemnona«. Način na koji Kaštelan pristupa antičkoj građi tiče se krajnje redukcije jezika i teksta, ali s druge strane kao adaptat-autorica skrupulozno čuva originalnu motiviku. To je neobična, smjela kombinacija. Glumci moraju strahovito brzo, praktički bez gradiranja emocionalnih prijelaza, prelaziti iz jednog ekstremnog stanja u drugo. Jezik je eksplikatoran, zbijen, bez ikakvih retoričkih ukrasa, gotovo izvještajan (antička drama također je voljela kratke rekapitulacije mitoloških tema). Takva podloga »zaravnatog«, podigranog jezika ostavlja veliku slobodu glumcima, a ansambl HNK-a grabi je objeručke.

Zapovjedništva

U prvom dijelu briljira Olga Pakalović kao Klitemnestra koja slučajno (kao i u originalnom predlošku) otkriva namjere svog muža Agamemnona da za dobrobit vojske žrtvuje vlastitu kćer. Glumici ne treba više od tri dulja pogleda da pročita svo surovo častohleplje svog muža (njezinog nehotičnog saveznika, Ahileja, igra Filip Vidović). Kasandrino gušenje, kašalj, impulsi mučnine, zvuk »hrrrrrr« (dubinsko režanje ranjene zvijeri) donosi na pozornicu temeljnu reakciju ljudskog bića na osobnu, bračnu, roditeljsku i političku zgromljenost. Pakalović ne prestaje biti veličanstveno bijesna, ali igra i pribranu riješenost da ne dopusti vojsci da je svede na lutku za rađanje žrtvene djece. Govoreći o korijenima Ibsenove »Lutkine kuće«, napisane dvadeset i četiri stoljeća kasnije, oni su već prisutni u Euripidovu tekstu. Pakalović je potresna i u sceni nijemog slušanja Starčeva izvještaja o smrti svoje kćeri i o čudu koje se zbilo na žrtveniku (na mjestu djevojke ostala je košuta). Livio Badurina sa stoičkom melankolijom igra njezina najbližeg slugu, Starca, glasnika tragičkih događaja. Tu su i Živko Anočić kao tmurni Agamemnon i Igor Kovač kao skliski, zmijski Menelaj. Kratki prizor Ifigenije koja se opetovano baca tati Agamemnonu u zagrljaj donosi Tea Ljubešić – u vrlo maloj ulozi izrazito ekspresivna. Naglasak je definitivno na ženskim likovima.

U drugom dijelu zapovjedništvo nad polisom i predstavom preuzima Klitemnestra Nine Violić. Predstavlja se klasičnim feminističkim songom Lesley Gore »You don’t own me« (»Ne posjeduješ me«), a sve što potom izvodi, ogrćući oko sebe pozlaćeni ogrtač koji kasnije postaje »grimizni sag« kojim će Agamemnon stupiti u smrt od njezine vlastite ruke, prepuno je brzih smjena velike i gorke samokontrole, nasuprot provalama nekontrolirane žalosti. Uloga je odigrana s gotovo sladostrasnom okrutnošću, rekla bih čak i pučkim nabojem jakog fokusa na tjelesnost afekata. Za razliku od Olge Pakalović čija Klitemnestra nikada ne gubi dostojanstvo, ista rola u tumačenju Nine Violić ni ne haje za dostojanstvo (od glasnika će dograbiti pileći batak i zagristi ga na kraju izvještaja o vojnim ishodima rata). Brutalnost je svjesna i dosljedna struktura svih dramskih ponašanja ove (gotovo bih rekla ruralne) Klitemnestre. Sjajan je i Goran Grgić kao Agamemnon koji na neobičan način isijava okrutnost, a veliku je ulogu napravila i Ivana Boban kroz lik slomljene, krajnje uplašene i degradirane Kasandre (artoovski odmaknute od svijeta svakodnevlja). Kao i kod Eshila, Kasandra je zapravo središte ove drame jer ismijava ideju ljudske kontrole, a pogotovo ljudskog zapovjedništva. Male ali važne uloge donose izvrstan Luka Dragić kao gladni i rubno fizički ekscesan glasnik Taltibije, moćnu koreografsku minijaturu odigrao je Damir Markovina kao Egist (spomenimo ovdje Tanju Zgonc kao autoricu lucidnih koreodramskih dionica predstave), a tu je i frustrirani Stražar Marina Stevića.

Urušavanja

U trećem dijelu, nakon kazališne pauze i s povratkom na Euripida, pratimo dramski komad pod naslovom »Šesti dan«. To je ponovo točna referenca iz originalnog teksta na zbivanje radnje tijekom šestog dana nakon Orestova ubojstva majke; dok Elektra i Orest čekaju odluku Skupštine hoće li biti kamenovani za počinjeni zločin. Menelaj Siniše Popovića uvjerljivo je samoživ i uronjen u mučne, manipulativne afekte svog najnovijeg pohoda na tron, dok se otac Helene i Klitemnestre, Tindarej u tumačenju Franje Kuhara, bori sa simptomima medicinskog, ne samo simboličkog otkazivanja srca. U ovom dijelu predstave Lada Kaštelan daje si najveće slobode. Mijenja funkcije likova, dopisuje nove tekstove (ili ih premješta iz drugih Euripidovih komada), mijenja originalnu dramaturgiju, a naročito je važno što gorkoironični ton Euripidove drame koristi kao komentar suvremenog svijeta, u kojemu pomoć ratom pogođenim područjima glasno i bolno izostaje. Kaštelan također »sabija« čitavu Euripidovu dramu o Heleni u solilokvij u duhovito nezajažljivoj, pa ipak elegantnoj izvedbi Alme Prica koja se pojavljuje na samom početku finalnog dijela izvedbe, naglašavajući koliko su nepovratno apsurdne sve posljedice Trojanskog rata i koliko je ona tu nastupala kao bježna prikaza, a ne stvarno lice.

Zatim je fokus na ponešto naivno odigranom ludilu Oresta, s mnogo grčeva i samoudaranja (čini mi se da bi Ivan Grlić više postigao da se odlučio za veću zatomljenost i statičnost jake migrene kao posljedica progona Erinija) te na jednako tako prostodušnoj, vehementnoj izvedbi sestrinskog bjesnila Elektre (Jadranka Đokić), uz ljubavničko pojavljivanje Pilada (pohvalno žešći no inače Marin Klišmanić). Euripid u svojim kasnim dramama voli očajne situacije okončati metodom božanske intervencije, pa je tako i ovdje: Apolon se naglo pojavljuje i pomalo apsurdno objavljuje da će svi protagonisti ipak biti spašeni. Vidjeli smo verzije ovog komada gdje bi se Apolon pojavio na TV-ekranu kao ironični spiker ili američki predsjednik (kojemu nitko ne vjeruje), dok u zagrebačkoj varijanti Livio Badurina iz Starca postaje bog Apolon, sardoničnim tonom objavljujući svoju višu volju nad scenom punom mrtvih tijela, koji (unatoč božjem proglasu koji slušamo!) ne ustaju. Ne oživljavaju.

Recimo ovdje nešto o režiji Livije Pandur: o iznimno pažljivo orkestriranom ritmu predstave, o tome koliko se sve glumačke izvedbe okreću prema ritualnom tijelu kao istinskoj pozornici agonije, o izvrsnom izboru »crne niti« kojom nas kroz sve događaje trilogije vodi tamni, poraženi, pa ipak svako malo još više zgromljeni lik Starca (kasnije Apolona) u interpretaciji majstorskog Livija Badurine. Scenograf Marko Japelj smješta sve događaje u »prostor između« vojske i dvora, što je po Barthesu postojana osobina tragičke situacije – situacije nepripadanja poretku. Tek nešto malo zemlje po podu i kosina u stražnjem planu dovoljni su za kalibraciju emocionalnih napetosti likova.

Žene koje izdržavaju »kraj svijeta«

Koliko god da me osobno ljuti bilo koja zatvorena, fatalistička, apokaliptički psihotična slika svijeta, moram priznati da »Trilogija o Agamemnonu 2.0« sadrži mnogo više od distopijske agitacije kraja svijeta nad kojim su i bogovi nemoćni. Likovi (dvostruke) Klitemnestre, Helene i Kasandre odigrani su prevratnički snažno, zbog čega ovu predstavu i o trpnji i o otporu (ludilom) svakako valja pogledati. U njoj nema jezika kao spretne retorike, ni jezika kao okretne stilistike. Ali prisutan je osobiti, duboki i potresni ton gotovo općeg zatvoreničkog poraza, koji jedva da može sastaviti krnju rečenicu – toliko je toga oduzeto, uništeno, zatrto. Pa ipak, lica nisu izbrisana. Antički trag nije stvar daleke prošlosti. Krivnja koju prenosimo iz generacije u generaciju nije ni prorađena ni zaboravljena: zaglavljena je, kao (nezvani) gost u grlu, s kojim ne možemo pravo ni disati ni govoriti. To je ne samo antička, nego i rasinovska varijanta tragedije. Novum Lade Kaštelan na neobičnoj je afektivnoj zoni ženske izdržljivosti (ne samo osvetoljubivosti, kao kod Eshila i Euripida), baš kao i ženskog prezira prema politikama ratova. Zbog toga svijet možda i nije toliko »mrtav« kako se čini kad pratimo dnevne vijesti. Opiranje smrti žilavo je isto onoliko koliko je nesrušivo čvrsta i Hadova kuća.