Hrvatska, zahvaljujući neodgovornosti političkog vodstva, dovodi u pitanje svoj najveći vanjskopolitički uspjeh, ulazak u EU, ne želeći priznati arbitražnu presudu koja je legalna i koja joj ide u korist!
Nakon što je slovenski šef diplomacije Karl Erjavec najavom blokade hrvatskog ulaska u Organizaciju za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) političku krizu između Hrvatske i Slovenije podigao na višu razinu, slovenski premijer Miro Cerar pokušava umiriti situaciju. Cerar je zanijekao da je riječ o blokadi Hrvatske, tvrdeći kako je samo riječ o upozorenju da sve kandidatkinje za članstvo u OECD-u, a ne samo Hrvatska, moraju ispunjavati sve potrebne uvjete, među njima i poštivanje međunarodnog prava.
Svom šefu diplomacije Erjavcu, koji je pak izrijekom govorio o novoj blokadi Hrvatske, Cerar je poručio da će morati slušati i provoditi odluke vlade, a ne obrnuto. Upravo je Erjavec svojim nediplomatskim i nepristojnim ponašanjem prema hrvatskoj šefici diplomacije Mariji Pejčinović Burić izazvao pravi verbalni rat između Ljubljane i Zagreba, kakav ne pamtimo ni u vrijeme prve slovenske blokade Hrvatske, koncem prošlog desetljeća, kada su odnosi između dviju zemalja bili najgori. Inače iznimno suzdržana i povučena hrvatska ministrica, za koju je teško zamisliti da povisi glas i u svoja četiri zida, ovaj je put svog slovenskog kolegu javno prozvala kao »bezobraznog« i »agresivnog«, kazavši i da on »apsolutno nije čovjek dijaloga«, što je malo tko jučer uopće mogao i zamisliti.
U ribolov s policijom
Zato Cerar sada, uvidjevši da se njegov ratoborni šef diplomacije zaletio, ipak najavljuje da će krajem mjeseca otići u Zagreb, premda ga Erjavec od toga odgovara. I to se onda također može protumačiti kao svojevrsno gašenje požara, s obzirom na to da njegov hrvatski kolega Andrej Plenković i dalje ne želi razgovarati o implementaciji arbitražne presude, a to je jedino što Cerara u ovom trenutku zanima. Čini se da Cerar pokušava zauzdati opasnu eskalaciju napetosti i nacionalističke retorike, koja je ovaj put, istini za volju, prisutnija na slovenskoj nego na hrvatskoj strani, iako dobro znamo da ni Hrvatskoj ne treba puno za raspirivanje najnižih nacionalističkih strasti. Čini se da Cerar shvaća da bi nekontrolirana eskalacija spora mogla naškoditi temeljnom slovenskom interesu: implementaciji arbitražne odluke.
Zamjena uloga
U tom slučaju, dakle, došlo je do gotovo nevjerojatne zamjene uloga, koja, međutim, nije imala puno veze s meritumom ovog spora, ali jest sa širim kontekstom, imidžom zemlje, umješnošću njezinih političara i diplomata, njezinim utjecajem u EU… I zato se danas još malotko uopće sjeća što se dogodilo u ljeto 2015., kada je otkriveno nezakonito lobiranje slovenskih arbitražnih aktera, a kamoli da to spominje, dok su svi itekako dobro upoznati s činjenicom da Hrvatska »ne poštuje međunarodno pravo«.
Na margini
Hrvatska posljednjih nekoliko mjeseci intenzivno radi na savezništvu s Poljskom i ostalim članicama Višegradske skupine, zbog čega Hrvatsku de facto smatraju pridruženom članicom V4, što Sloveniji olakšava posao kada Hrvatsku pokušava ocrniti kao zemlju koja ne poštuje europske vrijednosti i krši međunarodno pravo. Poljska je, naime, jedina članica EU koja je otvoreno podržala hrvatsku argumentaciju u ovom sporu, dok je upravo slovenski premijer Cerar ovih dana najavio spremnost svoje vlade da podrži europske sankcije protiv Poljske zbog kršenja načela vladavine prava. Cerarovu nesvakidašnju otvorenost u ovom slučaju, međutim, ne treba tumačiti kao pokušaj slovenskog kažnjavanja Poljske zbog poljskog podržavanja Hrvatske. Ne, ovdje je riječ o dosljednom nastojanju slovenske politike da ostane uz Njemačku i njezinu europsku politiku, koja najavljuje kažnjavanje Poljske, jer želi najintegriranijem jezgru EU. Slovenija želi ostati u tzv. Europi »prve brzine«, odnosno uz Njemačku i Francusku koje će uskoro, nakon njemačkih parlamentarnih izbora, pokrenuti novi integracijski ciklus.
Hrvatska je, međutim, na margini, na kojoj će najvjerojatnije i ostati. Hrvatska nema puno prijatelja u EU, a još je manje onih koji podržavaju hrvatsko odbijanje arbitražne presude, baš kao i onih koji, kao i Hrvatska, misle da je ta presuda nelegalna i protivna međunarodnom pravu. To je pitanje, dakako, povezano s ključnim pitanjem: koliko je uopće onih u EU koji Hrvatsku percipiraju kao proeuropsku zemlju? A koliko onih koji smatraju da Hrvatska aktivno radi na širenju europskih vrijednosti i pridonosi stabilnosti svog susjedstva? I koja to Europa danas treba zemlju koja nije u stanju obuzdati svoje naciste i ustaše, »stara« ili »nova« Europa? I tko će to sutra, kada uopće dođe na red hrvatski ulazak u Schengen, smatrati da je zbog Hrvatske potrebno prisiliti Sloveniju da zanemari arbitražnu presudu?
A pitanje Schengena za Hrvatsku je puno više od pitanja hoće li schengenska granica biti na njezinim zapadnim ili istočnim granicama. Bez Schengena, naime, i to bez ulaska u schengensku zonu u idućih nekoliko mjeseci, a ne nekoliko godina, a kasnije i bez eura, Hrvatska može zaboraviti na Europu »prve brzine«, europski klub najboljih i najuspješnijih. Time Hrvatska, zahvaljujući nonšalanciji i neodgovornosti aktualnog političkog vodstva, zapravo dovodi u pitanje svoj najveći vanjskopolitički uspjeh – a ulazak u EU to sigurno jest – i to zbog banalnog, gotovo nevjerojatnog razloga, ne želeći priznati presudu koja je legalna i koja joj ide u korist!